Rast globalnog životnog standarda, ali i val nezaposlenosti, društveni nemiri i sukobi.
Izgledi za razvoj opće umjetne inteligencije (AGI) – sustava sposobnih za izvršavanje bilo kojeg kognitivnog zadatka na ljudskoj razini – bude podjednako nadu i zabrinutost. Dok bi opća umjetna inteligencija mogla donijeti dosad nezapamćen rast globalnog životnog standarda, s druge strane prijeti drastičnim smanjenjem potrebe za ljudskom radnom snagom, što bi moglo potaknuti val nezaposlenosti, društvene nemire i sukobe. Upravo zbog toga javne rasprave o umjetnoj inteligenciji posljednjih godina uglavnom se kreću između ta dva ekstrema.
Razborite preventivne mjere
Zapanjujuće je da jedna od najpromišljenijih analiza o prednostima i opasnostima opće umjetne inteligencije dolazi upravo od izvršnog direktora OpenAI-ja, Sama Altmana. U svojem blogu, izvorno objavljenom 2023. i ažuriranom 2025. godine, Altman je pokazao određenu dozu filozofskog skepticizma koja se rijetko viđa među tehnološkim optimistima. “Želimo da opća umjetna inteligencija omogući čovječanstvu maksimalan napredak u svemiru”, istaknuo je Altman, ali i odmah upozorio kako će to nalagati “uspješno upravljanje golemim rizicima”.
Doduše, određeni je skepticizam sasvim opravdan kada se važu potencijalne koristi tehnološkog napretka. Još od prosvjetiteljstva, čovječanstvo je ubrzano odbacivalo praznovjerje i dogme, birajući umjesto njih skeptični duh znanstvenog istraživanja. S vremenom se tako ukorijenilo i uvjerenje da je znanstveni napredak sam po sebi koristan. Logika je sljedeća: iako pojedinačna otkrića poput atomske bombe mogu biti destruktivna, znanost u cjelini – jer nam daje dublje razumijevanje prirode – predstavlja neupitnu silu za dobro, a samim time i za veću ljudsku dobrobit.
Međutim, često se zanemaruje da i slijepo vjerovanje u znanost može prerasti u svojevrsnu dogmu. U znanstvenom radu iz 2024. godine, Jörgen Weibull i ja iskoristili smo teoriju igara kako bismo analizirali upravo tu dinamiku. Kada ljudi djeluju u uvjetima neizvjesnosti – gdje ono što je racionalno za jednog pojedinca izravno ovisi o tome što je racionalno za druge – novo znanstveno otkriće može stvoriti situaciju nalik klasičnoj zatvorenikovoj dilemi. Riječ je o scenariju u kojem pojedinačno racionalno ponašanje na kraju dovodi do ishoda koji je lošiji za sve. Uspon opće umjetne inteligencije (AGI) mogao bi se pokazati kao jedan od takvih događaja.
Altmanov skepticizam stoga je potpuno opravdan. Kako i sam ističe, opća umjetna inteligencija (AGI) “ima potencijal svima pružiti nevjerojatne nove mogućnosti”, ali može izazvati i “drastične nesreće i društvene poremećaje”. Glavni je izazov, dakle, smanjiti rizik od takozvanog “prokletstva znanja”. Budući da je budućnost neizvjesna, jedino što možemo učiniti je donositi utemeljene procjene i primijeniti razborite preventivne mjere. Altman s pravom tvrdi da se ti izazovi ne smiju prepustiti isključivo privatnom sektoru. Njihovo rješavanje nalagat će određenu preraspodjelu resursa i koordiniranu međunarodnu suradnju.
Doba globalnog autoritarizma
Kao najozbiljnija i najizglednija posljedica razvoja opće umjetne inteligencije izdvaja se pad potražnje za radnom snagom. To, naravno, ne znači da ljudi više neće imati što raditi; štoviše, mogli bi uživati u dosad nezabilježenoj količini slobodnog vremena. Međutim, ako rad definiramo kao u udžbenicima ekonomije – kao aktivnost koja se obavlja za plaću – svijet u kojem strojevi nadmašuju ljude u gotovo svim područjima mogao bi ljudski rad učiniti potpuno suvišnim.
Budući da egzistencija goleme većine odraslih ovisi o prihodima od rada, takva bi transformacija mogla lišiti milijarde ljudi njihovih sredstava za život. Zbog toga Altman zagovara univerzalni temeljni dohodak (UBI), koji bi svakom pojedincu jamčio minimalni životni standard.
No, čak ni to možda neće biti dovoljno. Osim utjecaja na radna mjesta i prihode, razvoj opće umjetne inteligencije (AGI) mogao bi otvoriti vrata dobu globalnog autoritarizma. Dođe li do ekstremne koncentracije kontrole nad ovim sustavima, uska elita megamilijardera mogla bi steći moć bez presedana nad cijelim čovječanstvom. Kako Altman ističe, sprječavanje takvog scenarija zahtijeva da se “koristi, pristup i upravljanje sustavima opće umjetne inteligencije dijele široko i pravedno”.
Kao i u slučaju univerzalnog temeljnog dohotka (UBI), širok pristup općoj umjetnoj inteligenciji (AGI) tek je dio rješenja. Ključno je spriječiti ekstremnu koncentraciju bogatstva i moći koja bi društva mogla gurnuti preko ruba – u ponor gdje demokracija uzmiče pred autoritarizmom. Stoga bi rješenje moglo biti u uvođenju univerzalnog temeljnog udjela: sustava koji jasno ograničava količinu svjetskog bogatstva u rukama pojedinca ili uske skupine ljudi.
Ovo pitanje nije presudno samo za siromašne, već i za brojne imućne građane. U svijetu u kojem tek nekoliko tisuća moćnika ima glavnu riječ u razvoju opće umjetne inteligencije, čak bi se i današnji milijunaši preko noći mogli naći na marginama društva.
