Ako je uopće moguće zamisliti da Plavi planet može preživjeti sudnji dan, pokazat će se bjelodanije no ikad kako je upravo hrana prioritetan strateški resurs. Ne oružje. Bez hrane, stanovništvo i vojska ne mogu izdržati rat, kamoli ga dobiti.
Ako Unija, kako Bruxelles najavljuje da hoće, uistinu smanji više od 20 posto financijski udio Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) u idućem proračunskom razdoblju, Hrvatska će ostati bez najmanje 1,3 milijarde eura. Toliku bi svotu trebala namiriti iz nacionalnog proračuna. Izgledi za to su ravni čudu iz istih razloga kojima se vodi i dokazano nesposobna EU birokracija Ursule Röschen//Ružice von der Leyen: uskraćeni će poljoprivredni novac podebljati svotu za naoružanje i tzv. obranu.
Manje hrane, koje već i sada nedostaje, pa ju Unija uvozi iz Latinske Amerike i Afrike, a puno više oružja za napuniti arsenale ispražnjene isporukama Kijevu u izgubljenom ukrajinskom ratu? Dakako, životni je standard u svim zemljama EU-a kritično platio ceh četverogodišnjem Unijinu financijskom i inom materijalnom uplitanju u ukrajinski rat, pa u Bruxellesu drže kako je rezati poljoprivredi manje zlo no zavući dublje ruku u džepove rastuće nezadovoljnih građana.
Od koga se europska tzv. obitelj mora (o)braniti da je njezina „vlada“, je li, prisiljena navrat-nanos gurnuti ustranu vlastite proizvođače hrane eda bi kupovala skupo kao zlato američko oružje i gradila svoje tvornice za ratne potrebe? Od Rusa se mora braniti? Otkud to, ako nema, a nema, ni najmanje naznake da se Ruska Federacija sprema iz Ukrajine ili s inih istočnih prostora vojno napasti EU? Jer za tu samoubilačku ludost niti ima kapaciteta niti polit-strateške potrebe.
Ratnohuškački diskurs
E sad, ako je nekoj geostrateški trknutoj skupini – npr. tipa tzv. koalicije voljnih u kompi s čelništvima EU-a i NATO-a, koji bi slali nepostojeću europsku vojsku na Ruse u Ukrajini – ta činjenica izazvala kurzschluss u glavi, pa Moskvi stanu na kurje oko da ju zaboli, Europa bi i svijet uistinu mogli gorjeti kao nikad u povijesti. Rusi će odgovoriti i najstrašnijim što imaju, svjesni da će na taj odgovor dobiti protuodgovor.
A tada, ako je uopće moguće zamisliti da Plavi planet može preživjeti sudnji dan, pokazat će se bjelodanije no ikad kako je upravo hrana prioritetan strateški resurs. Ne oružje. Bez hrane, stanovništvo i vojska ne mogu izdržati rat, kamoli ga dobiti.
Kako sada stvari stoje, proturuski ratnohuškački diskurs najvidljivijih političara primjetno eskalira. EU/Hrvatska gladna srlja u rat, jer navrat-nanos resetira „mirotvornu“ politiku te oružje/naoružavanje stavlja kao proračunski prioritet nad prioritetima. K tomu je i energetski gladna, što je pak u uvjetima prekinutih dobavnih pravaca s „kraja svijeta“, jer ruski izvori ne dolaze u obzir, suicidno namicanje samoj sebi omče oko vrata.
U okolnostima kad tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena uvozi 65 posto hrane za 6,5 milijarda eura, a jedva 20.000 od 165.000 OPG-a aktivno proizvodi hranu (ostali primaju državne potpore iako im poljoprivreda nije primarna djelatnost), Hrvatska u slučaju rata ne može preživjeti više od tjedan dana. Međunarodni bi opskrbni lanci popucali, državne zalihe ishlapjele, a vojnici i civili više ne bi imali što jesti.
Razlozi možebitnoga opet velikog rata Europi i šire mogli bi biti copy and paste istih koji su izazvali ukrajinsku tragediju, eskaliraju li proturuske provokacije proameričkoga tzv. kolektivnog Zapada do te mjere da se Moskva uistinu nađe ugroženom u bilo kojem smislu.
Je li netko u Bruxellesu na objema adresama (EU i NATO) bio sanjao jedinstvenu priliku – „Rusija je iscrpljena u Ukrajini i našim sankcijama, trpi 17-postotnu inflaciju“ – da megakorporativni kapitalizam napokon zaposjedne prirodne i ine resurse tzv. najunosnije nekretnine na svijetu (dvostruki dr. sc. Slavko Kulić), pa bolno nagazi Putinu kurje oko!?
Ako su se globalni predatori tukli u Prvomu svjetskom ratu („ratu bratića“) za preraspodjelu kolonija, a u Drugom udvostručili broj žrtava na više od 60 milijuna (svaki drugi ubijeni je bio Rus) zbog suzbijanja nacifašističke agresije tzv. Lebensrauma, treći bi mogli zapaliti rastući antagonizmi radi uspostave novoga tzv. multipolarnog svjetskog poretka.
Kobno neresetiran, urušavajući se u sebe kapitalistički sustav nema učinkovite odgovore na ključne izazove suvremenog čovječanstva: od gotovo eksponencijalnog rasta broja žitelja prema 10 milijarda (većinom siromašnih, gladnih, žednih, marginaliziranih i maltretiranih), koji više ne pristaju na zadane odnose dominacije/moći i pokornosti, do klimatskih promjena sve katastrofalnijih posljedica i polit-ekonomskih kriza…
Ostvare li se najave o 20 posto manje EU novca za poljoprivredu, čime ZPP pada na povijesni minimum od samo 15 posto proračuna Unije, to CRO poljodjelstvo, koje već jest na koljenima, u sljedećih sedam godina baca na sami rub uništenja. Nekad bilo, je li, sad se spominjalo?
Tenkovi i dronovi, ne hrana
„Bojim se da će Hrvatska morati uložiti znatna sredstva iz nacionalnog proračuna da bi poljoprivreda opstala i bez europskog novca, koji će joj biti uskraćen radi ulaganja u naoružanje i obranu“, smatra predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore Mladen Jakopović, uvjeren kako bez državne intervencije neće ići. „Europska komisija dopušta tu nacionalnu intervenciju, do 200 posto na europsku omotnicu. Do sada smo koristili minimalno oko 20 posto, a sada je minimum 30 posto, ali trebat će više.“
Poljoprivredni ministar pak David Vlajčić tvrdi da „ćemo zastupati interese hrvatskih proizvođača hrane“ jer „postoji prostor za pojačano i snažno financiranje iz nacionalnog proračuna, i to će biti naš zadatak. I dalje ćemo snažno financirati domaću poljoprivredu“.
Kako i čime? Politikantska verbalistika ne daje ploda na njivama i u stočnim nastambama. Samo jedan, je li, od 50 naručenih u Njemačkoj tenkova Leopard 2A8 stoji 25 milijuna eura, pa puta 50, pa rate za 12 polovnih borbenih Rafalea, pa novac za turske Bayraktare, američke Black Howkove, Bradleye, HIMARS-e, topove, streljivo… Gomile novca što ih financijski ministar Marko Primorac ne može zamisliti čak ni uz trostruko veći prihod od turizma, a ostalih ozbiljnijih prihoda nema.
Ako je CRO premijeru Andreju Plenkoviću u polit-karijernoj krvi ono „kud’ draga Ursula okom, ja skokom“, mogu Jakopović i Vlajčić do mile volje tuliti na Mjesec zbog rezanja proračunskog eura u korist oružja i tzv. obrane. Aktualnoj hrvatskoj politici nije ni u peti spoznaja o tomu da su hrana i samodostatnost u njezinoj proizvodnji strateški važniji od oružja. I ne samo u ratu nego i u miru. Osobito u miru.
I osobito u katastrofalnim okolnostima kada kobne klimatske promjene (suša, poplave, tuča…) nemilosrdno ubiru ljetinu s njiva, vinograda i voćnjaka, a stočne epidemije pustoše svinjce, kokošinjce, staje… RH je u samo par mjeseci ove godine ostao bez cca 160.000 kokoši nesilica, bez blizu 100.000 svinja, velikog broja goveda, ovaca…, koje se zbog bolesti moralo eutanazirati. Od nekada cca 60.000 proizvođača mlijeka, ostalo ih je još cca 3000, koji uvelike razmišljaju o zatvaranju farmi.
Poljoprivrednicima se u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj gotovo više ništa ne isplati proizvoditi jer cijenama svojih proizvoda, u kojima se država ne odriče masnog harača, ne mogu na tržištu konkurirati uvoznoj hrani, stranim trgovačkim lancima i prekupničkim ucjenama u sezoni otkupa poljoprivrednih proizvoda. Nije normalno, recimo, da se hrvatske žitarice otkupljuju u RH po cijeni treće klase, a u Italiji su prva klasa, te se kao pekarski proizvodi skupim uvozom vraćaju u zemlju.
Tu čak i nisu presudno krivi Bruxelles i neuke direktive Von der Leyen, nego CRO vlada i njezine desetljećima pogubne poljoprivredne politike zbog kojih su sela opustjela u svih pet slavonskih županija, u Lici, na Baniji i Kordunu, mladež se iseljava i ne želi orati i čuvati stoku…
Nema ni jednoga razumna razloga/opravdanja da čak i izvozno potentna poljoprivreda u hranom samodostatnu tzv. socijalističkomu mraku danas nije kadra opskrbiti hranom još neiseljenih nešto manje od 3,9 milijuna domaćih usta. Uvozi iz BiH i Srbije mlijeko, voće, povrće, meso, ribe, tekstil, drvo, metale, iz Latinske Amerike smrznutu govedinu sumnjiva roka trajanja i morske plodove, nekontrolirano brašno i jaja iz Ukrajine, meso peradi iz Poljske i Italije, pekarske proizvode čak iz SAD-a etc.
Je li to nesuverenistički politički kretenizam na entu ili programirano u nekim centrima moći europske tzv. obitelji ekonomsko zasužnjenje RH u ovisničke negve istih eurozapadnih „vlasnika“, koji su stoljećima ranije gazdovali ovom lijepom zemljom i koristili se njezinim ljudima kao topovskim mesom u tuđim ratovima? Je takva politika tzv. ljudi nahvao (dum Marin) sada opet na djelu nakanom da se odbijanjem od usta građanima bilda vojni proračun i srlja u ratnu kataklizmu?
Oružje, zna se, služi ubilačkoj svrsi, razaranju i uništenju, nije za izlog niti se može jesti i piti. Hrana je pak ključan/strateški uvjet opstanka i ljudi i država. Bez hrane ni oružje nije djelotvorno.
„Europski nam je novac do sada bio ključan za razvoj i modernizaciju proizvodnje. Zahvaljujući potporama iz Unije, uspjeli smo znatno povećati proizvodnju, smanjiti troškove i postati konkurentni“, kazao je novinarima poljoprivrednik Marijo Puškarić iz Kaniške Ive, koji obrađuje 700 hektara krumpira, češnjaka i crvenog luka.
Naravno da hrvatski proračun neće popuniti rupu što će poljoprivredno zinuti prebacivanjem više od 20 posto do sada namjenskog europskog novca na stavku naoružanja i obrane. HDZ-Plenkovićeva se vlada i prije ponašala u stilu „vidjela žaba da konje potkivaju, pa i ona digla nogu“, te neće kruhu, mlijeku i mesu dati prednost u odnosu na npr. Leopard 2A8 čijih 25 milijuna eura, šali se šef države i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović, „izvali u blatni jarak obični dron od 200 eura“. Pogotovo budu li u njemu pregladnjeli tenkisti!?
Kikiriki i lijepe oči
Hrvatski poljoprivrednici – za razliku od svojih strukovnih čelnika na pupčanoj vrpci s HDZ/DP-ovom koalicijom i vladajućih političara – već strahuju od toga da će rezanje europskoga, a onda i nacionalnog eura „teško pogoditi stočare i poljodjelce. Mnoge će se obitelji naći na rubu opstanka. Hoće li onda vladajući, kada sela sasvim opuste, prodati, npr. svih pet slavonskih županija nekom zapadnomu multimilijarderu kao – jednu njivu? Na kojoj će „vlasnik“/koncesionar raditi što ga volja?
Na isti se ili sličan način tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena riješila – za kikiriki ili na lijepe oči, sic transit – gotovo svih svojih banaka, trgovine, tvornica, prometnica, atraktivnijih hotela, telekomunikacija, dopustila strancima kupovati ine nekretnine i otvarati pogone kakve žele…
Niti je više „hrvatska puška na hrvatskom ramenu niti hrvatska lisnica u hrvatskom džepu“ kako se „domoljubno“ bajalo u proustaškoj emigraciji, kojoj je 1991. godine tzv. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman više no velikodušno dopustio „vratiti se kući“. Pa sada „kod kuće“ pravi ZDS-thompsonovske probleme, slaveći veleizdaju koja je 1945. dobila po repu. Očito ne dovoljno. Tito je bio preblag, pa…
„Čak i uz manje novca“, reći će Marijo Puškarić, zamjerajući politici zbog koje RH bilježi rekordan uvoz hrane, „možemo ostvariti neusporedivo bolje efekte nego prošlih 10 godina, jer sve što se činilo – bilo je pogrešno.“ Međutim, ne dogodilo se, vrijeme će vrlo brzo pokazati je li, tko i zašto pogriješio uzimajući novac proizvodnji hrane eda bi se intenziviralo naoružavanje. Za obranu, sic transit.
Pa baš u uvjetima kada Europi ne prijeti vojna agresija, a ulaganje je u mir, dogovore, sporazume i međudržavno povjerenje, suradnju i sigurnost na toj osnovici preče od bilo čijeg pokazivanja proratnih mišića.
