U društvenoj reprodukciji postoje različiti interesi i različiti oblici zadovoljenja društvenih potreba i realizacije tih interesa. Pitanja što je tu glupo, a što pametno ne mogu se samo tako izolirati i uspostaviti kao kompas za razumijevanje društvene i političke stvarnosti. Uzmimo za primjer investicije u umjetnu inteligenciju, tu navodnu prekretnicu u razvoju čovječanstva
vog je proljeća, netom nakon lokalnih izbora, prilično aktualna tema bila političko-funkcionerska sudbina predsjednika Domovinskog pokreta (DP) Ivana Penave. Ništa čudno s obzirom na to da je posrijedi čelni čovjek manjinskog koalicijskog partnera Hrvatskoj demokratskoj zajednici.
Penava je još dosta ranije najavio da će nakon lokalnih izbora i završenog mandata vukovarskog gradonačelnika ući u Vladu. I krenule su špekulacije. One su bile prvenstveno određene izrazito slabim anketnim statusom DP-a. Hoće li Penava izravno preuzeti Ministarstvo poljoprivrede i tako kontrolirati sredstva kojima bi se mogla zadržati i reproducirati slavonska baza stranke?
Ili će možda posegnuti za funkcijom koja bi mu omogućila diktiranje ideoloških tenzija i jamčenje daljnje prepoznatljivosti stranke? Koliki mu je uopće manevarski prostor s obzirom na rejting na razini statističke pogreške? Vrlo brzo su sva ta pitanja isparila u irelevantnost. Kao što znate, Penava je postao predsjednik Povjerenstva za utvrđivanje sudbine žrtava zločina počinjenih nakon Drugog svjetskog rata.
Ta je odluka na liberalnom spektru ovdašnje političke javnosti dočekana kombinacijom podsmijeha i rezignacije. Ideološka funkcija tog Povjerenstva svima je jasna: demonizacija komunista, partizana i Jugoslavije u svrhu legitimizacije i normalizacije ustaškog pokreta i raznih varijanti njegovih suvremenih političkih nasljednika. Međutim, jasno je isto tako gotovo svima da se to može obaviti i da se obavlja bez nekog bezličnog povjerenstva.
Upravo je ta kombinacija ionako prisutnog ažurnog projekta i izlišnosti njegovog institucionalnog oblika potaknula tu kombinaciju podsmijeha i rezignacije. A ona je u većini slučajeva zadobila sljedeći izraz: dok se u razvijenim zemljama kreiraju institucije i zavodi koji se bave umjetnom inteligencijom (AI), mi se i dalje bavimo sad već davnim temama iz prošlosti.
Ne postoji snažniji dokaz naše zaostalosti i gluposti i unaprijed određene političke sudbine: dok će drugi uživati u pameti i uslugama umjetne inteligencije, mi ćemo biti izloženi glupostima zakašnjelih ideoloških komesara. Ljeto nakon imenovanja Povjerenstva kao da je svim tim skepticima dalo za pravo. Ako izuzmemo Gospu od dronova, sve ostalo nas je udaljilo od suvremenog svijeta koji je na pragu tehnološke i ekonomske revolucije.
Frustracije su sasvim razumljive. Barem na razini javnih resursa i svrhe njihova korištenja, jer praćenje i uživanje u tehnološkim mijenama i revolucija ipak zahtijevaju specifične klasne i obrazovne resurse. Upravo se u tim naizgled sitnim razlikama krije problem političke pozadine te frustracije. A radi se o problemu koji nije prisutan samo kod nas. Posrijedi je uvriježeno čitanje politike kroz optiku pametno/glupo. Pojednostavljeno, postoje pametne politike i pametni političari i političarke, kao što postoje i oni glupi. Iz te podjele slijedi da pametni birači biraju one pametne, a glupi one gluplje.
U posljednje vrijeme gotovo da postoji konsenzus da će balon AI-ja uskoro puknuti. Postoje i analitičari koji smatraju da suvremena Amerika nije ništa drugo nego oklada na uspjeh investicija u AI. Naime, podaci kažu da nije bilo investicija u AI, američki bi BDP u prvoj polovici ove godine rastao tek 0,1 posto
S obzirom na to da oni koji se smatraju pametnima misle i da su u manjini jer su time još pametniji, centralni politički problem je taj što glupi čine većinu. U donekle karikiranoj varijanti, pametni su oni koji na blagajni plaćaju pametnim satovima i imaju pametne frižidere i sličan tip života bez trenja očekuju i od pametne politike, dok glupi kite muziku parama, igraju kladionicu i očekuju od politike da im nešto sredi. Unatoč ovakvoj kvazidruštvenoj podjeli, važno je istaknuti da su posrijedi, prema stavu pametnih, individualni deficiti i da ne postoje širi političko-ekonomski procesi koji čine “glupost” vrijednom tolerancije i društveno prihvatljivom osobinom.
Problematizacija podjele na pametne i glupe politike i poteze, pa čak i ljude, ne polazi od pretpostavke da je ta podjela umjetna i da ne postoji. Naravno da postoji i nije isuviše teško na pojedinim primjerima i praksama procijeniti što je pametno, a što glupo. Kad bismo se odrekli takvih procjena, mogli bismo se samoukinuti kao društvo odmah. Problematizacija se zasniva na pretpostavci da se individualni i kolektivni životi i odluke ne događaju u socijalnom vakuumu i da nisu istovjetni testu iz matematike. U društvenoj reprodukciji postoje različiti interesi i različiti oblici zadovoljenja društvenih potreba i realizacije tih interesa. Pitanja o tome što je tu glupo, a što pametno ne mogu se samo tako izolirati i uspostaviti kao kompas za razumijevanje društvene i političke stvarnosti.
Uzmimo za primjer upravo razvoj umjetne inteligencije, te navodne prekretnice u razvoju čovječanstva. Ovdje se nećemo baviti utjecajem razvoja umjetne inteligencije na ljudsku inteligenciju, ekološkim rizicima tog razvoja i općenito rizicima koje eventualni izostanak kontrole te inteligencije donosi društvu i svijetu. Posljednjih tjedana na stranicama svjetskih financijskih portala i štampe glavnu temu predstavlja način financiranja tog razvoja: od računalnih kapaciteta preko ljudskih resursa do podatkovnih centara, čipova i potrebne energije.
Gotovo da postoji konsenzus da se radi o financijskom balonu koji će uskoro puknuti. Variraju samo procjene posljedica. Recimo, i sam Jeff Bezos je uvjeren da se radi o balonu, ali balonu in a good way. Pod tim misli da ćemo proživjeti krah burze i ozbiljne ekonomske posljedice, ali da će ostati infrastruktura koja će u budućnosti jamčiti ekonomski rast i kvalitetniji život. Postoje i analitičari koji smatraju da suvremena Amerika nije ništa drugo nego oklada na uspjeh investicija u AI.
Naime, podaci kažu da nije bilo investicija u AI, američki bi BDP u prvoj polovici ove godine rastao tek 0,1 posto. Sam Altman, čelni čovjek OpenAI-ja, firme u središtu jednog od najvećih investicijskih bumova u povijesti kapitalizma, poručuje da mu profitabilnost trenutno nije ni među deset najvećih poslovnih briga. Zvuči kao prilično čudan stav u tržišnoj ekonomiji. Ali i sam Altman kaže da se radi o infrastrukturnoj okladi. Način financiranja te oklade još je, smatraju brojni analitičari, čudniji. Pored institucionalnih ulagača poput banaka i venture kapitala, značajan dio investicija je cirkularan.
U kapitalizmu su racionalnost i pamet prilično selektivne naravi. Ovise o čitavom nizu ekonomskih faktora i odnosa i samo oni koji ne upravljaju svijetom, ali koji imaju priličnu razinu autonomije na radnom mjestu – oni s pametnim satovima i frižiderima – mogu zamisliti spas svijeta u pameti kao takvoj. Upravljači i proleteri nisu tako naivni
Na primjer, značajne količine sredstava je investirala Nvidia, kompanija koja proizvodi čipove i zapravo je dobavljač za OpenAI i naziva se “centralnom bankom investicija u AI”. Neki komentatori u tom tipu zatvorenog investicijskog kruga vide manji problem za cjelokupnu američku i svjetsku ekonomiju, a neki u takvoj koncentraciji vide još veći rizik. Radi se dakle o okladi na ekstremni skok u produktivnosti koji će nas navodno odvesti u blagostanje. Kako bi taj skok trebao izgledati, nitko ne zna. I Altman tvrdi da se radi o idejama koje su tek u fazi crtanja na ploči.
Čak i na razini skromnije upućenosti lako je ustvrditi da se u procesu potrage za pametnim ili najpametnijim rješenjem za društvene probleme podosta gluposti čini ili barem tolerira. Odluke donose oni koji posljedice neće trpjeti; ne uzimaju se u obzir investicijske potrebe u ostalim sektorima i neposredne društvene potrebe; potpuno se zanemaruju politički učinci samog investicijskog buma i njegova krajnjeg rezultata.
Na primjer, kad smo spomenuli dijagnozu da je Amerika danas isključivo oklada na uspjeh AI revolucije, tu spada i relativno mlak politički odgovor na deportacije stranih radnika jer će ih navodno zamijeniti umjetna inteligencija. Drugim riječima, u kapitalizmu su racionalnost i pamet prilično selektivne naravi. Ovise o čitavom nizu ekonomskih faktora i odnosa i samo oni koji ne upravljaju svijetom, ali koji imaju priličnu razinu autonomije na radnom mjestu – oni s pametnim satovima i frižiderima – mogu zamisliti spas svijeta u pameti kao takvoj. Upravljači i proleteri nisu tako naivni.
Međutim, investicijski ciklus poput ovog kojem trenutno svjedočimo ne predstavlja sam po sebi opasnost za održivost za podjele na pametno i glupo u politici. U nedavnom briljantnom tekstu u magazinu n+1 naslova “Stupidology” britanski sociolog William Davies pozabavio se pitanjem, da tako kažemo, društvenih uvjeta opstojnosti gluposti u politici i sve većim stupnjem izlišnosti podjele na pametno i glupo. Pogotovo u vrijednosnom smislu.
Naime, upozorava Davies, dok su prvi Trumpov mandat obilježile lažne vijesti i nepovjerenje u izrečeno, drugi mandat je obilježen ordinarnim glupostima: od bizarnih carina preko ukidanja društveno presudnih institucija do upadanja novinara u Signal grupe. Ti se procesi paralelno događaju s investicijama u umjetnu inteligenciju kojima je kapital preokupiran i nikoga previše nije briga. Da se vratimo u stari marksistički žargon, baza i nadgradnja su se potpuno odvojile.
Tržišta obveznica malo dovedu stvari u red ako gluposti baš zaprijete, ali to je to. U čemu je tajna? Davies se vraća na Friedricha Hayeka koji je ustvrdio da je najveća prednost tržišta u odnosu na ostale oblike alokacije resursa to što se ne mora oslanjati na ljudsku pamet, za razliku od, na primjer, planiranja. Prema Hayeku, tržište je neprikosnoven oblik organizacije društvenog znanja. Kad je slobodno i kad se cijene slobodno određuju, onda nitko ne treba prosuđivati iznad vlastitih neposrednih potreba, želja i očekivanja. “Glupa” i “pametna” osoba jednako mogu napredovati u neoliberalnom društvu jer će na kraju sistem cijena odlučiti o kolektivnim ishodima.
Platformizacija i AI-zacija komunikacije, ekonomije, društva i politike taj su autsorsing prosuđivanja, kako glasi podnaslov Daviesovog teksta, doveli na još viši nivo. Istina i laž, trač i činjenica, i sve ostale klasične dihotomije su se “razgradile” i postale dio podatkovnih mreža, strujanja i komunikacijskih obrazaca koje “dopuštaju” ljudima da budu glupi, a da se društvo i dalje “normalno” reproducira. Dokle? Tko zna. Možete se moliti Gospi od dronova ili OpenAI-ju, isti vam je posa’.
