U našim krajevima to se zvalo “domaća pamet”. “Domaća pamet” u ta je davna vremena bio općeniti naziv za pamet školovanu na domaćim sveučilištima i zaposlenu u domaćim istraživačkim centrima, osobitim ustanovama što su se nazivali “instituti”. Za neki iznimno složeni projekt razvijen u takvom institutu – recimo, nemam pojma, modernu pedesetšestmetarsku podmornicu s trideset pet članova posade i šest torpednih cijevi – u novinama bi onda velikim, od ponosa napuhanim slovima pisalo kako je “u potpunosti plod domaće pameti”.
Jedan od takvih znanstveno-istraživačkih instituta – kad smo već kod pedesetmetarskih podmornica – bio je slavni Brodarski institut, utemeljen 18. lipnja 1948. dokumentom koji je potpisao osobno Josip Broz Tito.
Zastanimo načas na ovom mjestu: tek su tri godine prošle od svjetske ratne apokalipse, Jugoslavija je u ruševinama, a zemlja je pred još većom katastrofom – sovjetski lider Josif Staljin upravo je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbio pregovore o potpisivanju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama – i pred drugom Titom je najteža odluka njegova života. Dobro, dvije.
Toga, naime, petka 18. lipnja na Brozovu radnom stolu nalaze se dva papira s praznim rubrikama za potpis – jedan je posljednje upozorenje iz Moskve da se dozove pameti i potvrdi dolazak na sastanak Kominforma u Bukurešt, drugi pak obična protokolarna odluka o osnivanju nekog znanstvenog instituta, nešto u vezi projektiranja plovnih objekata i hidrodinamičkih istraživanja, tako nekako, ni on sam nije najbolje razumio – a sekretarica pruža Maršalu njegovo omiljeno nalivpero i premrla od straha obavještava ga da je u tintarnici na stolu ostalo tek par kapi tinte, dovoljno samo za jedan potpis.
I drug Tito, što će, potpisao samo jedan papir, a drugi bacio u koš.
Naravno da sam ovo sad izmislio, mada bi – razmislite li bolje – nestašica tinte u poslijeratnoj Jugoslaviji bila svakako razumljiviji razlog za Titovo “dozivanje pameti”: da u sravnjenoj zemlji pod prijetnjom ekonomske izolacije, bez trgovinske razmjene sa SSSR-om, bez ikakve pomoći dojučerašnjih saveznika, njihovih stručnjaka i pameti, umjesto razumne odluke o odlasku u “jugoslavensku Canossu” u Bukurešt i diplomatskog usklađivanja stavova s drugovima iz Moskve, potpiše potpuno somnambulnu odluku o osnivanju nekakvog jebenog brodskog instituta. Dobro, brodarskog, isti đavo.
Što je dalje bilo, znamo.
Niti sedam godina kasnije, Nikita Sergejevič Hruščov – koji je na čelu SSSR-a naslijedio mrtvog Staljina i krenuo u raščišćavanje njegova naslijeđa – doputovao je u Beograd kao u “sovjetsku Canossu”, da se pokloni Josipu Brozu i čestita mu šezdeset treći rođendan. A ovaj ga onda ponosan proveo gradilištem Brodarskog naučnog instituta na drugoj obali Save, impresivnim kompleksom s divovskom četrdesetmetarskom drvenom kupolom i hidrodinamičnim bazenom toliko velikim da je trebalo pet dana da se napuni, i još pet da se voda potpuno smiri za precizna mjerenja, i toliko dugačkim da je prilikom projektiranja šina za navođenje brodskih modela morala biti uračunata i zakrivljenost Zemlje. “U potpunosti”, pisalo je sutra u novinama, “plod domaće pameti.”
U redu, naravno da sam i ovo izmislio: prilikom povijesne posjete Beogradu 1955. godine Hruščov, jasno, nije vidio nikakvu četrdesetmetarsku drvenu kupolu, a kamoli bazen toliko velik da bi prilikom projektiranja vodilica modela morala biti uračunata i zakrivljenost Zemlje: takav institut, istina, zaista jest sagrađen, i zaista je sagrađen na drugoj obali Save, ali ne u Beogradu, već u – Zagrebu.
U vrijeme kad je sagrađen, Brodarski institut na Otoku – eh da, bilo je to u ono davno doba kad su drugu obalu Save Zagrepčani još zvali Otok – bio je jedan od samo tridesetak takvih na cijelom svijetu. Ozbiljnost neke industrije i njene pameti računala se tada i u takvim institutima, a ozbiljnost nekog brodarskog instituta u pameti potrebnoj da se projektira, recimo, podmornica: zagrebački Institut bio je tako jedan od samo desetak sličnih na svijetu sposobnih da projektiraju podmornicu koja će biti, kako ono, “u potpunosti proizvod domaće pameti”.
Sljedećih decenija u zagrebačkom kompleksu laboratorija, kavacijskih tunela i orijaških tristometarskih hidrodinamičkih bazena, što se prostirao na gotovo stotinu četrdeset hiljada četvornih metara, testirano je gotovo tisuću i pol brodskih modela, i točno trideset godina nakon što je Maršal usred velike nestašice tinte potpisao onu povijesnu odluku, u Brodarskom institutu projektirali su već treću generaciju podmornica, klasu Sava, pedeset šest metara dugačku podvodnu zvijer s trideset pet članova posade i šest torpednih cijevi.
Znamo i što je bilo dalje. Naravno da znamo.
U siječnju 1992. – još se dim nad Vukovarom nije razišao – Vlada je donijela uredbu kojom je slavni Institut registriran kao trgovačko društvo u državnom vlasništvu. Poslije je bilo lako: nakon nekoliko blokada računa, te pokušaja restrukturiranja i nalaženja strateškog partnera, FINA je pred Trgovačkim sudom pokrenula stečajni postupak. Konačno, slavni institut likvidiran je prije točno četiri godine, 4. studenoga 2021., potpisom ministra državne imovine Darka Horvata.
Zastanimo načas na ovom mjestu: Covidom-19 poharana Hrvatska sprema se za tužnu tridesetu obljetnicu pada Vukovara, usred pandemije Zagreb i Petrinju razorili su i katastrofalni potresi, i pred ministrom graditeljstva i državne imovine najteža je odluka njegova života. Dobro, dvije.
Toga petka 4. studenoga na radnom stolu Darka Horvata nalazila su se, eto, dva papira s praznim rubrikama za potpis: jedan detaljno razrađeni plan cjelovite obnove potresom pogođenih područja, drugi obična nekakva protokolarna odluka o likvidaciji nekog instituta – nešto u vezi projektiranja plovnih objekata i hidrodinamičkih istraživanja, tako nekako, ni on sam nije najbolje razumio – i tajnica je gospodinu ministru pružila njegovu omiljenu jednokratnu plastičnu kemijsku olovku sa znakom HDZ-a. A ministar mislio da je jednokratna olovka za jednu upotrebu, pa onda – što će – napamet potpisao prvi papir što mu je došao pod ruku, a drugi bacio u koš.
Naravno da sam i ovo izmislio, mada je – razmislite li bolje – nestašica pameti u Plenkovićevoj vladi svakako razumljiviji razlog za ministrovu “nepamet”. Da, pardon, “napamet”: da napamet, eto, potpiše potpuno somnambulnu odluku o likvidaciji Brodskog instituta u Zagvozdu. Dobro, Brodarskog u Zagrebu, isti đavo.
Sada, jasno, znamo i kako je završilo.
Samo četiri mjeseca kasnije, jednokratni Darko Horvat postao je prvi ministar u slavnoj povijesti Republike Hrvatske kojega je ravno s posla odvela policija. A samo četiri godine kasnije, prošlog četvrtka – još se dim iz Vjesnikova nebodera nije razišao – posljednjih trinaest zaposlenika Brodarskog instituta proglašeno je tehnološkim viškom, i nekoć svjetski poznati znanstveno-istraživački centar postao je tek građevinska parcela od stotinu četrdeset tisuća kvadrata.
Cijena? Po Vladinoj procjeni, cirka četrdesetak milijuna eura. Oprema, arhiva, tehnička dokumentacija, golemo iskustvo, stečena znanja i vještine – ukratko, pamet – nisu, jasno, ušli u procjenu vrijednosti. “Znanost ne smije imati cijenu”, objasnio je istog tog dana Plenkovićev ministar gospodarstva Ante Šušnjar, značajno na Danu FER-a potcrtavši kako “samo znanost stvara rješenja koja unapređuju gospodarstvo, pokreću industriju i jačaju konkurentnost Hrvatske”.
U vrijeme visokih tehnologija, znanstvenih inovacija, naprednih istraživanja i umjetne inteligencije, konkurentna Hrvatska, eto, tehnološkim viškom proglašava – znanje. U našim krajevima to se zove “adio pameti”: adio pameti, koji ćeš nam kurac, imamo umjetnu.
Tridesetak godina nakon rata – točno istih onih tridesetak godina koliko je domaćoj pameti nakon rata trebalo da iz ruševina na spaljenoj zemlji sagradi moderni institut koji će kao jedan od samo deset u svijetu projektirati podmornice – hrvatski stručnjaci sve su pretvorili natrag u ruševine i spaljenu zemlju. Za tristo eura po kvadratu.
Adio domaća pameti, dobro si nam i trajala.
