Valja odmah na početku reći: nacisti iz Torcide apsolutno su u pravu.
A kako bismo izbjegli moguće nesporazume, valja pojasniti da govorim o reakcijama na slučaj od prošlog četvrtka, kad je prije utakmice Hajduka i Ajaxa Torcida povela organizirani navijački marš ulicama Splita, skandirajući “Gazi, gazi Židove!”, “Auschwitz, Auschwitz!” i “Ustani, Adolfe!”, te pjevajući pjesme poput “Visoke peći potpaljujem ja, dva reda koksa, četri Židova” ili “Anna Frank nije svetica, ona je kurva židovska”.
Taj navijački performans izazvao je, kako znamo, brzu reakciju hrvatske vlade i premijera Andreja Plenkovića: “Njihovo je ponašanje u potpunoj suprotnosti s vrijednostima na kojima je utemeljena demokratska Hrvatska. Je li to nekakav, kao što neki nastoje prikazati, ‘navijački folklor’, da ga tako nazovem? Ako i jest, apsolutno je neprihvatljiv. Govor mržnje je nedopustiv”, poručio je dva dana kasnije Plenković, dok je Vlada u svom priopćenju dodala kako i ona “snažno osuđuje nedopustive povike slavljenja nacističkog režima”, ponovivši kako to “predstavlja negaciju svih demokratskih vrijednosti koje njeguje moderna Hrvatska”.
Torcida je pak u svom odgovoru izvoljela “skrenuti pozornost na opasne trendove selektivnog provođenja pravde u našem društvu”: “Odjednom”, poručuju tako u svom odgovoru Hajdukovi ultrasi, “imamo institucije koje rade danonoćno, brzo i besprijekorno. Brzina reakcije institucija u ovom slučaju pokazuje da je učinkovito djelovanje moguće kada za njega postoji politička volja i pritisak javnosti.”
I valja odmah reći: apsolutno su u pravu.
Dobro, to sam već rekao. Da onda pojasnim.
Prije godinu dana – samo jedan nasumični među stotinama sličnih primjera – uoči Thompsonova koncerta na Hipodromu stanoviti je N. K. usred javljanja uživo novinarke HRT-a iz Bogovićeve ulice u Zagrebu uletio u kadar i uzviknuo “Za dom spremni”, nakon čega je odlukom sutkinje Prekršajnog suda u Zagrebu, kako ono – da: “odjednom” – oslobođen krivnje.
“Sporni pozdrav ‘Za dom spremni’, iako nedvojbeno korišten za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, putem Hrvatske vojske postao je dijelom Domovinskog rata, a time i svih vrijednosti koje, na temelju Izvorišnih osnova Ustava, taj rat predstavlja. U konkretnom slučaju tako je i korišten, pa ne postoji veza između ponašanja okrivljenika i simbola ustaškog režima koji simboliziraju mržnju prema ljudima druge vjere i etničke pripadnosti, zbog čega sud zaključuje da okrivljenik nije širio nacionalnu mržnju, već je uzviknuo stihove početka pjesme pjevača čiji je koncert čekao”, objasnila je sutkinja dvostruku konotaciju spornog pozdrava, koji – citiram – “u opisanom kontekstu predstavlja izraz nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskog naroda ostvarenih u pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu.”
“U radosnom iščekivanju Thompsonovog koncerta, gdje su se pjevale njegove pjesme na ulicama Zagreba, između ostalog izrečene su riječi ‘Za dom spremni’ u eter prilikom javljanja uživo, pa time nije narušen javni red i mir građana, niti bi isti kao takav predstavljao manifestaciju rasističke ideologije, prezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske ili etničke pripadnosti, te trivijalizaciju žrtava zločina protiv čovječnosti”, zaključila je zagrebačka sutkinja. “Imajući u vidu sve okolnosti i opću euforiju radosti prije Thompsonovog koncerta – a činjenica je kako jedna od njegovih pjesama počinje upravo tim riječima – postavlja se pitanje: je li onda policija trebala dosljedno procesuirati i sve sudionike povijesnog koncerta, njih pola milijuna, među kojima i predsjednika Sabora i nazočne ministre?”
Eh da, “Za dom spremni” i slavna dvostruka konotacija. Ako gospodinu Plenkoviću nije do kraja jasno kako njegov vlastiti izum funkcionira, mogu objasniti. Recimo ovako.
Ajaxovi navijači, u inat rivalima koji ih optužuju da su židovski klub, prihvatili su židovski identitet, i sami se nazivajući Superjoden, Superžidovi. Stoga su – da primijenim formulu dvostruke konotacije i parafraziram gospođu sutkinju Prekršajnog suda u Zagrebu – “skandiranja protiv Židova tako i korištena, pa ne postoji veza između ponašanja pripadnika Torcide i simbola nacističkog režima koji simboliziraju mržnju prema Židovima, zbog čega se može zaključiti kako Torcida nije širila antisemitsku mržnju, već se obraćala navijačima kluba čiju je utakmicu čekala”.
“U radosnom iščekivanju utakmice Hajduka i Ajaxa” – nastavimo kad nas je već krenulo – “gdje su se pjevale navijačke pjesme na ulicama Splita, između ostalog izrečene su riječi ‘Gazi, gazi Židove!’, ‘Auschwitz, Auschwitz!’, ‘Ustani, Adolfe!’, ‘Visoke peći potpaljujem ja, dva reda koksa, četri Židova’ i ‘Anna Frank nije svetica, ona je kurva židovska’, pa time nije narušen javni red i mir građana, niti bi isti kao takav predstavljao manifestaciju antisemitske ideologije i prezir prema Židovima, te trivijalizaciju žrtava Holokausta”, zaključio bi tako hrvatski sud. “Imajući u vidu sve okolnosti i opću euforiju radosti prije Hajdukove utakmice – a činjenica je kako se njihovi protivnici sami nazivaju Židovima – postavlja se pitanje: je li onda policija trebala biti dosljedna i procesuirati sve navijače Hajduka, među njima i predsjednika Republike dr. Franju Tuđmana, koji je običavao govoriti kako je ‘sretan što mu žena nije navijačica Ajaxa?'”
Takva jasna dvostruka konotacija, međutim, sad odjednom ne funkcionira. Ne radi. Pokvarila se. “Odjednom”, kako rekoše ugledni konotatori iz Torcide, “imamo institucije koje rade brzo i besprijekorno”, odjednom se “pokazuje da je učinkovito djelovanje moguće kada za njega postoji politička volja”.
Eh, politička volja. Nije li divno kad na političku anemiju i nedostatak volje, da ne kažem političku nevolju, Plenkovića moraju podsjećati mali šugavi nacisti iz Torcide?
Osim – polako, dopuštam mogućnost – osim ukoliko nam premijer i njegova Vlada ne žele poručiti kako skandiranje “Auschwitz, Auschwitz!” ili pjesma “Anna Frank je kurva židovska” nemaju opravdanje u “navijačkom folkloru” i židovskom identitetu Ajaxa, nego, nemam pojma, u svjetonazorskim i političkim uvjerenjima pripadnika Torcide, poput kolovođe performansa, poznatog po pjevanju ustaških pjesama na utakmicama i reklamiranju majica “Hajduk Jugend” s klupskim grbom umjesto kukastog križa.
Po čemu bi – samo trenutak da izračunam – ispalo da ni Thompsonov stih “Za dom spremni” nema opravdanja u “hrvatskom folkloru” i onom, kako reče gospođa sutkinja, “izrazu nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskog naroda ostvarenih u oslobodilačkom Domovinskom ratu”, već u svjetonazorskim i političkim uvjerenjima pjevača, poznatog po pjevanju ustaških pjesama, nacističkom salutiranju na koncertima i stihovima o djeci “plave krvi i bijela lica”.
Pa ipak, nikad nismo čuli premijera gdje zabrinuto mekeće kako je Thompsonovo ponašanje “za svaku osudu i u potpunoj suprotnosti s vrijednostima na kojima je utemeljena demokratska Hrvatska”, niti smo čuli da Vlada “snažno osuđuje nedopustive povike slavljenja nacističkog režima”.
Štoviše, točno iste subote kad je zgranuti Plenković zdvajao nad “neprihvatljivim ‘navijačkim folklorom'”, “nedopustivim govorom mržnje” i “potpunim suprotnostima s vrijednostima na kojima je utemeljena demokratska Hrvatska”, praćena gluhim mukom premijera riječka je navijačka skupina Armada otkrivanje murala u Vežicama jednako popratila urlanjem u slavu koncentracijskog logora za Židove, samo što su umjesto skandiranja “Auschwitz, Auschwitz!” pjevali stari Thompsonov šlager “Jasenovac i Gradiška Stara”, nježno evocirajući uspomenu na logore u kojima su nacisti, sve kličući Markov stih “Za dom spremni”, likvidirali i dvadesetak tisuća navijača Ajaxa. Je li to pak bio “izraz nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskog naroda” ili ona, kako reče Plenkovićeva vlada, “negacija svih demokratskih vrijednosti koje njeguje moderna Hrvatska”, ne znamo tako evo do dana današnjeg.
Čudo je, kako vidite, dvostruka konotacija: ili je u Republici Hrvatskoj a) Židove dopušteno ubijati samo u Jasenovcu, ili je b) u Jasenovcu dopušteno ubijati samo Srbe.
Provjerio sam, treće nema.
