Velika je pizdarija ispala kad se otkrilo da su pretprošlog vikenda, pred doček pravoslavne Nove godine, veliku dvoranu u prijestolnici ispunile melodije koje su hrvatski desničari odmah prepoznali kao nacionalističke, proglasivši cijelu stvar četničkim dernekom, na kojemu je navodno sudjelovalo dvije tisuće Srba, pretvorivši, eto, novogodišnje veselje u velikosrpske orgije usred slavne metropole.
Uzalud su bila uvjeravanja organizatora kako nije bila riječ ni o kakvom derneku i ni o kakvoj četničkoj koračnici, nego o običnoj svečanoj patriotskoj pjesmi, koju jest napisao Srbin iz Šumadije, ali u kojoj nema mržnje, već samo ljubavi prema vlastitoj zemlji. Uzalud, na koncu, i snimke cijelog događaja, na kojima se lijepo vidi kako je u dvorani bilo tek nekoliko stotina lokalnih Srba, i još ljepše čuje kako na kraju “nacionalističke pjesme” dvoranom odjekuje tek glasni – aplauz.
Par stotina ljudi, eno vam snimka ako meni ne vjerujete, stoji na nogama i pristojno – pitate li mene, čak i malo suzdržano – aplaudira, baš kao da je pod velebnim krovom prijestolničke dvorane svirao, nemam pojma, Simfonijski orkestar Hrvatske radio-televizije. Toliko o četničkom derneku.
Pa ipak, hrvatska desnica podivljala je od bijesa. “Šumadija i opanci: ovako je izgledalo Srpsko veče”, urlao je u naslovu portal narod.hr, a vijećnik Vukovarsko-srijemske županije Nikola Kajkić iz stranke DOMiNO podigao je protiv organizatora i kaznenu prijavu, objasnivši kako su “te večeri izvođene pjesme koje imaju elemente kaznenog djela poticanja na mržnju i podjele po nacionalnoj i vjerskoj osnovi”. Kako, međutim, obična, banalna pjesma o ljubavi prema svojoj zemlji potiče na mržnju? “Pa upravo uz taj tekst i glazbu Hrvatska je rušena, paljena i pljačkana, te su ubijane, silovane i mučene tisuće ljudi!” podsjeća Kajkić. “Tko normalan to može zaboraviti?”
S Kajkićem se slaže i zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe. “Ja ću vam sad reći jedan primjer: točno tu pjesmu, a to znaju tisuće ljudi koji su prošli srpske logore, tjerali su nas da pjevamo u logorima! Sad mi recite je li normalno da se nakon trideset godina pjevaju takve pjesme?” poručio je Ćipe za portal Direktno. “Mora se poštivati država u koju se dolazi. Ja nemam problem s tim, neka dolaze ljudi, ali ne smiju se pjevati pjesme koje vrijeđaju većinski narod!”
Istražio sam onda cijelu stvar i prolistao golemu sudsku arhivu, tražeći pjesme uz čije je “tekstove i glazbu Hrvatska rušena, paljena i pljačkana, te ubijane, silovane i mučene tisuće ljudi”. Svjedočenja koje navodim izdvojena su iz obimnog sudskog spisa jednog od brojnih suđenja za mučenja u ratnim logorima.
“Skinuli bi nas gole i pucali oko nas, a mi smo morali trčati u krug noseći jedan drugoga i pjevati razne pjesme”, navodi svjedok M. B., a i svjedok V. T. ima slična iskustva. “M. i D. bili su premlaćivani, pa su ih tjerali da polomljenih udova drže jutarnje vježbe i pjevaju nacionalističke pjesme.”
Koje su to, međutim, “razne” i “nacionalističke” pjesme zatvorenici morali pjevati?
“Tjerali su nas da pjevamo ‘E moj druže beogradski’, ‘Lili Marlen’, i tako po cijeli dan”, pamti svjedok M. T. “Prisiljavali su zatvorenike da se međusobno šamaraju i pjevaju pjesme poput ‘Evo zore, evo dana'”, dodaje svjedok V. Ž. “Stražari su između batinanja izvodili Ž. svakih deset minuta i tjerali ga da pjeva ‘Spustila se gusta magla iznad Kupresa'”, pamti svjedok M. Č.
Zločinci su, kako vidimo, njegovali prilično raznolik repertoar, ali pjesmu koja se pred srpsku Novu godinu orila prijestolnicom nisam nalazio u svjedočanstvima. Sve dok nisam naišao na iskaz svjedoka D. M.: “Čuo sam kad je K. rekao, ‘ne udarajte me, ne zavrćite mi ruku!’. Čuo sam i da su ga pitali zna li pjevati hrvatsku himnu.”
Hrvatsku himnu! Kajkić i Ćipe ipak su bili u pravu: zatvorenike u logorima zaista su tjerali da pjevaju himnu Republike Hrvatske “Lijepa naša”!
– Čekaj, čekaj, zaustavite tekst, o čemu ti pričaš, kakva sad “Lijepa naša”!? – bijesan je u tom trenutku u kolumnu upao vijećnik Nikola Kajkić.
Molim lijepo, to je iskaz svjedoka D. M iz spisa K-93/04 i obrazloženja pravomoćne presude za kazneno djelo ratnog zločina, koju je prije dvadesetak godina potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske, ne znam što je sporno? Svjedok D. M. navodi da su zatvorenike tjerali da pjevaju hrvatsku državnu himnu.
– Ovo je skandal! – zadihan je tada u kolumnu uletio i Ćipe. – Mi smo govorili o pjesmama “Vidovdan” i “Odakle si, sele”, pa nije Snežana Đurišić na novogodišnjem derneku Srpskog narodnog vijeća na zagrebačkom Velesajmu pjevala “Lijepu našu”!
Kakva Suzana Đurišić?, zbunio sam se sad ja. Srpsko narodno vijeće? Zagrebački Velesajam? “Vidovdan”? Odakle vam to?
– Nije “Odakle vam to”, nego “Odakle si, sele”. “Odakle si, sele, devojano mlada?/ iz Srbije, brale, iz Kruševca grada.” Pamtim je do danas, “kunj i jelek, kajiš i opanci,/ to su stari šumadijski znaci”, tu pjesmu su nas tjerali da pjevamo u logorima!
Ali ja uopće nisam mislio na Snežanu Đurišić i Srpsku večer SNV-a na Velesajmu, nego na Europsko prvenstvo u vaterpolu, koje se upravo održava u Beogradu!
– Vaterpolo?
Da, vaterpolo. Na Europskom prvenstvu prošlog je vikenda, pred srpsku Novu godinu, u beogradskoj Areni uoči utakmice Hrvatske i Slovenije intonirana hrvatska himna “Lijepa naša”. Dakle, molim, “obična svečana patriotska pjesma u kojoj nema mržnje, već samo ljubavi prema vlastitoj zemlji”. I da: koju je nekoliko stotina gledatelja u dvorani usred Beograda ispratilo toplim – aplauzom!
Umjesto, međutim, da podiže krivične prijave zbog “poticanja na mržnju”, umjesto da traži da se “poštuje država u koju se dolazi” i da viče kako se “ne smiju puštati pjesme koje vrijeđaju većinski narod”, taj “većinski narod” – eno vam snimka ako meni ne vjerujete – usred Beograda stoji na nogama i pristojno aplaudira, baš kao da je usred prijestolnice svirao, nemam pojma, Simfonijski orkestar Hrvatske radio-televizije. Zapravo, kad bolje razmislim, “Lijepu našu” iz razglasa beogradske Arene i jest svirao Simfonijski orkestar HRT-a.
– Ali napisao si da je riječ o “patriotskoj pjesmi koju je napisao Srbin iz Šumadije”! – prekinuo me Ćipe.
Naravno. Kompozitor “Lijepe naše”, austrijski oficir Josif Runjanin, bio je Srbin, pravoslavac, porodičnim porijeklom iz sela Runjani kraj Loznice u Mačvanskom okrugu, dakle iz srca Šumadije. Kako ono: Šumadija i opanci. “Teci Dravo, Savo teci,/ tu su stari šumadijski preci.”
– Da, to je sad malo nezgodno – počešao se Kajkić po tjemenu.
– Kajkiću, ne jebi – presjekao ga je Ćipe, pa se okrenuo meni. – To ne mijenja na stvari da su ti isti šumadijski Srbi, kako i sam priznaješ, okrutno mučili naše ljude tjerajući ih da pjevaju i “Odakle si, sele” i “Lijepu našu”!
Ah, sad shvaćam. Malo pojašnjenje: ja ne tvrdim da mučenja i tjeranja zarobljenika da pjevaju pjesmu “Odakle si, sele” nije bilo – štoviše, sasvim sigurno jest – ali u sudskom spisu K-93/04 protiv osmorice optuženih iz Lore nigdje nisam našao taj podatak. Samo “Lijepu našu”. I “Evo zore, evo dana”. I “Spustila se gusta magla”.
– Stani, stani, Lora?! Kakva sad Lora?
Nisam vam rekao? Ispričavam se. Svjedočenja koja sam naveo iskazi su svjedoka na procesu pred Županijskim sudom u Splitu rujna 2005. godine, protiv osmorice optuženih za ratne zločine u splitskom Vojno-istražnom centru Lora. Shvaćate? Nakon što se “Lijepa naša” šumadijskog oficira Runjanina uz jauke zatočenika pjevala u bloku C splitskog logora Lora i uz aplauze publike u beogradskoj Areni, legitimno je s početka priče vaše pitanje, “tko normalan to može zaboraviti?”, kao i ono: “Je li normalno da se nakon trideset i nešto godina pjevaju takve pjesme?”
– Hmda, to je sad stvarno nezgodno – počešao se po tjemenu i Ćipe. – Recite, gdje se točno izlazi iz ove kolumne?
Tu dolje, odmah ispod ove rečenice.
– Hvala – kratko je odgovorio Mlinarić. – Kajkiću, ajmo mi odavde, još će do kraja kolumne ispasti da je upravo uz zvukove himne “Lijepa naša” Hrvatska… kako ono?
“Rušena, paljena i pljačkana.”
– E, to.
