A few days ago, all Croatian media outlets excitedly brought the latest EF report by the educational company Education First, a huge international network with more than fifty thousand employees, which, based on the specialized EF test, publishes the annually English Proficiency Index, a ranking of the world’s nations according to their knowledge of the English language. Not counting, of course, Anglophone countries, according to the report for 2025. the best English speakers are still, traditionally, the Dutch, and as of this year, right behind the Netherlands – better than Austria, Germany and all Scandinavian nations, significantly better even than the Republic of South Africa, where English has been one of the official languages for more than a hundred years – is little Croatia, the second in the whole world in terms of knowledge of the English language.
Ukoliko ste razumjeli prethodni pasus, to samo potvrđuje ono što u njemu stoji: prema najnovijem izvještaju English Proficiency Index, koji svake godine objavljuje međunarodna obrazovna ustanova Education First, među svim neanglofonim nacijama Hrvati su drugi najbolji govornici engleskog jezika na cijelom svijetu, odmah iza tradicionalno najboljih neengleskih Engleza, Nizozemaca.
Ukratko, to znači da živite u svijetu u kojemu bolje od Hrvata engleski govore još samo Britanci, Amerikanci i Nizozemci, svijetu u kojemu je bek Dinama Škot, trener Hajduka Urugvajac, šef hrvatskih nogometnih sudaca Španjolac, glavni menadžer zagrebačkog aerodroma Turčin, vlasnik pola Kvarnera Nijemac, hotelskog lanca Bluesun Arapin, a trgovačkog lanca Studenac Poljak, dok je prodavačica u lokalnom Studencu Filipinka, a skladištar Nepalac. I u kojemu se svi savršeno dobro sporazumijevaju na engleskom.
Ukoliko pak u uvodnom pasusu niste razumjeli ništa osim riječi “Croatia”, to znači da živite u stvarnom svijetu, onome izvan TikToka, Instagrama, hrvatskih turističkih destinacija i domašaja English Proficiency Indexa, u kojemu – osim vozača Ubera, voditelja izletničkih brodova, iznajmljivača apartmana, konobara, chefova, barista, influencera i gamera – žive i ljudi koji ne znaju engleski: zlosretnici koji ne žive u Zagrebu, Dubrovniku, Rijeci ili Splitu, ne bave se profesionalnim nogometom, ne pregovaraju o kupnji hotela ili uvođenju avionske linije Zagreb – New York, već žive, nemam pojma, u Čavoglavama.
I žele samo, recimo, kod doktora u Drniš.
Iz toga, eto, stvarnog svijeta, svega koji dan nakon što su egzaltirani domaći mediji objavili kako je po najnovijoj ljestvici English Proficiency Indexa Hrvatska druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika, RTL je objavio potresnu priču iz Drniša, gdje se lokalno pučanstvo pobunilo zbog liječnika hitne pomoći, Iranca koji govori samo – engleski.
“Sve intervencije prevodim! Čovjek nam je doveo sina na inhalaciju, radi u školi i shvatio je da doktor natuca hrvatski jezik. Rekao mu je, ‘možemo se sporazumjeti na engleskom’, što nije očekivao. Onda je uključio ChatGPT da se ne osramoti totalno”, posvjedočio je RTL-u radnik drniške Hitne pomoći, ljut na novog kolegu, iranskog liječnika koji je medicinu na Sveučilištu u Splitu prije deset godina završio na engleskom, nakon čega se zaposlio u Šibeniku: zbog pritužbi kolega i pacijenata, s kojima je inzistirao razgovarati na engleskom, iranski je liječnik uskoro premješten u Primošten, da bi iz istih razloga prije mjesec dana stigao u Drniš.
“Zamislite da dođete u selo u kojem žive jedna ili dvije osobe od devedeset godina, i vi njih ispitujete nešto na engleskom!” slikovito je RTL-ov sugovornik opisao apsurd situacije u kojoj ne samo da lokalni doktor ne zna hrvatski, već hrvatski ne zna lokalni doktor na Hitnoj pomoći, tamo dakle gdje dobra i brza komunikacija i doslovno spašava živote.
I odjednom, superiorna oxfordska Hrvatska, viceprvakinja English Proficiency Indexa, koja govori engleski kao da joj je sam William Shakespeare napisao “Romea i Juditu”, zatekla se u ambulanti u Drnišu, gdje se s doktorom sporazumijeva rukama i nogama, jednom rukom pokazuje na obnevidjelog nekog tipa koji nerazgovijetno krklja, a drugom pokazuje dva prsta i govori “dvije riječi”, pa prvu riječ tumači pokazujući prstom na čelo, a drugu udarajući tim istim čelom o zid čekaonice, nemoćno pred zbunjenim Irancem urlajući, “moždani udar jebemtimater moždani udar!”.
Cijeli ostatak priče, kako već možete pretpostaviti, ta se stvarna Hrvatska zgražava nad obijesnim Arapinom, ili što li je već – da, Irancem – koji deset godina živi i radi u Hrvatskoj, a nije se udostojio naučiti tih dvadesetak riječi dovoljnih za hrvatsku svakodnevnu komunikaciju, pa se gnjevno pita što radi Vlada, što radi Ministarstvo zdravstva kad takvima daje raditi na Hitnoj pomoći, što radi Ministarstvo unutarnjih, vanjskih ili kojih već poslova, kad takvima daje radne dozvole.
“Nitko ne može reći da nije imao vremena naučiti hrvatski. U međuvremenu se oženio liječnicom Hrvaticom koja radi u Šibensko-kninskom zavodu. U Šibeniku su medicinske sestre često radile posao umjesto njega jer on odbija govoriti hrvatski. Ljudi su se bunili pa je prebačen u Primošten”, rekao je RTL-u izvor koji je želio ostati anoniman. “Mene samo zanima ima li diplomu i položen hrvatski jezik. Ako ima, onda je vjerojatno poklonjena.” A medicinska sestra iz Šibenika dodaje kako “s liječnikom iz Irana komunicira na engleskom kako bi se smanjila napetost, jer on jedva sastavlja dvije ili tri jednostavne rečenice na hrvatskom”: “Kad dođete na prometnu ili neku veću nesreću, neugodno je pacijentu kad vidi da liječnik ne zna jezik. Smatram da bismo trebali imati liječnike koji znaju hrvatski, a ne da medicinska sestra u većini slučajeva bude i prevoditelj, sestra i doktor.”
Trebali bismo imati liječnike koji znaju hrvatski?! Zaista?
Good Morning, Croatia, kako si spavala?
Na hrvatskom se, naime, ne kaže, “smatram da bismo trebali imati liječnike koji znaju hrvatski”, već se na hrvatskom ispravno kaže – “smatram da bismo trebali imati liječnike”: prema posljednjim podacima Hrvatske liječničke komore, Hrvatsku je samo u posljednjih desetak godina napustilo više od tisuću i dvjesto tih, kako ste rekli, “liječnika koji znaju hrvatski”!
Pritom ih ni prije nismo imali dovoljno: prema broju prekovremenih sati – a hrvatski liječnici odrade ih tri milijuna godišnje! – hrvatskom javnom zdravstvu trenutačno nedostaje čak tisuću i pol bolničkih liječnika. Predsjednik Hrvatske liječničke komore dr. sc. Krešimir Luetić nedavno je iznio podatak da ih nedostaje ukupno čak dvije hiljade – pored tih tisuću i pol bolničkih, naime, treba nam još najmanje pet stotina obiteljskih liječnika!
Ponavljam, dvije hiljade. Ne “liječnika koji znaju hrvatski”, već “liječnika”. Bilo kojih. Bilo kakvih. Daj šta daš.
Tražiti liječnika koji uz završen medicinski fakultet zna i hrvatski, luksuz je koji Hrvatska sebi jednostavno ne može priuštiti. U ovom trenutku, ne znam kako bih to drugačije objasnio, Hitnoj pomoći u Drnišu potrebniji je čovjek koji zna postupak kod ishemijskog moždanog udara, nego čovjek koji zna kad se u hrvatskom krkljanju suglasnici “k”, “g” i “h” ispred “i” ili “e” mijenjaju u “č”, “ž” i “š”. Iranski liječnik koji ne zna hrvatski?! Nama bi trenutačno dobro došao i onaj koji ne zna ni engleski.
Doduše, sa škotskim bekovima, urugvajskim trenerima, španjolskim sucima, turskim menadžerima, njemačkim zemljoposjednicima, arapskim hotelijerima, poljskim trgovcima, filipinskim prodavačicama, nepalskim skladištarima i iranskim liječnicima koji nemaju pojma hrvatski, pa komuniciraju na besprijekornom engleskom, Hrvatska možda i nije najsretnija domovina Hrvatima koji govore hrvatski, ali je upravo zahvaljujući njima – i nemojte to nikada zaboraviti – na ljestvici English Proficiency Indexa druga svjetska nacija po poznavanju engleskog jezika.
Kako se to kaže na tečnom hrvatskom – srebro zlatnog sjaja.
