Prije točno sedam godina, 22. studenoga 2018., Vlada Republike Hrvatske pod predsjedanjem premijera Andreja Plenkovića usvojila je Konačni prijedlog zakona o Državnom inspektoratu, kojim su inspekcijski poslovi iz nadležnosti čak sedamnaest inspekcija unutar osam ministarstava objedinjeni u jedno, središnje državno inspekcijsko tijelo. Zakon je službeno predložio Plenkovićev ministar gospodarstva, poduzetništva i obrta Darko Horvat, najavivši i neke značajne promjene. “Želja nam je da ovim Zakonom uvelike smanjimo inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika, te da jednom boljom koordinacijom dođemo do manjeg broja inspekcijskih nadzora”, objasnio je ministar Horvat.
Tako je ustanovljen slavni Državni inspektorat, i preostalo je još samo naći pogodnu osobu, čvrstog nekog, pouzdanog, moralnog i nepotkupljivog ivana turudića među inspektorima, pa da na čelu vojske od hiljadu i pol inspektora stane sijati strah među hrvatskim kriminalcima. Gdje, međutim, naći takvoga, gdje u Hrvatskoj žive čvrsti, pouzdani, moralni i nepotkupljivi?
Naravno, u HDZ-u.
Ima jedan, sjetili su se tako na sjednici Vlade, prekaljeni inspektorski veteran, prije petnaest godina pomoćnik državnog inspektora, a prije pet-šest godina i načelnik inspekcijskog Sektora u području nadzora rudarstva i elektroenergetike.
– Je li naš? – pitao je šef HDZ-a.
Je li HDZ-ov?! Čovjek je bio predsjednik zagrebačke Mladeži HDZ-a i član Predsjedništva Gradskog odbora HDZ-a, i HDZ-ov saborski zastupnik i član Odbora za financije i državni proračun, a sad je predsjednik zagrebačkog HDZ-a i sam predsjednik Gradske skupštine. Ukratko – shvatili ste i vi kao i Andrej Plenković – sve što se traži od budućeg šefa državnog inspektorata.
Tako je prije šest i pol godina, početkom proljeća 2019., glavnim državnim inspektorom Državnog inspektorata imenovan šef zagrebačkog HDZ-a Andrija Mikulić.
Pa je kao glavni državni inspektor definitivno potvrđen i na sjednici održanoj godinu dana kasnije, listopada 2020.
Pa ga je prije godinu dana, u ljeto 2024., Vlada i treći put potvrdila kao glavnog državnog inspektora.
I tko zna koliko bi tako Andrija Mikulić bio potvrđivan za glavnog državnog inspektora da ga prošlog četvrtka, 27. studenoga, dok je dokono pucao u jarebice u lovištu Zrinska gora kod Kostajnice, iznenada nije zaskočila – policija.
Nakon čega smo saznali da je Mikulić uhapšen zbog sumnje da je zajedno s kumom, donedavnim čelnikom Sektora za rudarstvo Ministarstva gospodarstva, od dvojice vlasnika nekog kamenoloma primio veće količine vina i divljači, te stotinu devedeset tisuća eura u gotovini, da zauzvrat riješi neke njihove sitne probleme s inspekcijama. Odnosno, kako ono, samo trenutak da prepišem – “da uvelike smanji inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika, te jednom boljom koordinacijom dođe do manjeg broja inspekcijskih nadzora”.
A novinari, jasno, odmah okružili zgradu u Šubićevoj i zatražili očitovanje Državnog inspektorata.
– Kako ste rekli, Nikolić? – podigla je službenica kadrovske službe Državnog inspektorata pogled s računala.
– Mikulić – ispravili su je novinari. – Andrija Mikulić.
– Mikulić, Mikulić… žao mi je, nemamo ovdje nikakvog Mikulića.
– Državni inspektor, bogati, Andrija Mikulić – mrvu iznerviran dodao je jedan iz Novosti.
– Baš Mikulić?
– Baš Mikulić.
– Evo gledam – nataknula je gospođa opet naočale. – Doduše, sjećam se da smo imali jednog Mikulića, bio je glavni državni inspektor, ali on vam više ne radi kod nas.
– Kako ne radi, otkad ne radi?
– Čekajte da provjerim – podigla je gospođa kažiprst. – Aha, evo ga: “Bla-bla na zatvorenoj sjednici Vlade održanoj u četvrtak, 27. studenoga 2025. bla-bla odluka o razrješenju bla-bla Andrija Mikulić”.
– To je danas! Znači ne radi od danas?
– Od jutros.
Tako se, eto, tek kad je uhapšen i priveden, saznalo da je glavni državni inspektor Andrija Mikulić razriješen dužnosti na zatvorenoj sjednici Vlade, održanoj – gle čuda – svega par sati ranije. Neugodno je tako ispalo da je premijer Plenković, znajući kako će mu inspektorska uzdanica završiti u Remetincu, u dramatičnoj utrci s vremenom i policijskim džipovima požurio da ga razriješi dužnosti. Da se ne ponovi ono neugodno ispadanje od prije tri i pol godine, kad je Darko Horvat – sjetit ćete ga se s početka teksta, isti onaj koji je u Saboru tumačio kako će Zakon o Državnom inspektoratu “smanjiti inspekcijski pritisak i presiju spram hrvatskih poduzetnika” – uhapšen taman u trenutku kad je bio ministar gospodarstva.
Cijelo jutro zujali su te subote crni džipovi po Zagrebu i skupljali po kućama bunovne i krmeljave ministre u kućnim ogrtačima, pa ih iskrcali na Markovu trgu i potrpali u konferencijsku sobu: netko je pitao “gdje je Horvat?, nedostaje Horvat”, i taman kad je Plenković bez uvoda objasnio kako ima pripremljenu odluku o Horvatovu razrješenju i kako nema sad vremena elaborirati, na velikom ekranu u dnu prostorije televizija N1 iznenada je prekinula program i javila da je u velikoj akciji USKOK-a uhićen ministar gospodarstva i poduzetništva Darko Horvat, i da je u toku pretres njegova stana.
– Fak – otelo se tada predsjedniku Vlade.
“Ako je netko uhićen, taj ne može biti ministar, to je jasno kao dan”, pokisao je sat-dva kasnije Plenković elaborirao okupljenim novinarima.
Tada je hrvatski premijer naučio lekciju o neugodnom ispadanju. Kad je tako prošle godine uhapšen predsjednik uprave Hrvatskih cesta Josip Škorić, novinari su od gospođe iz kadrovske službe saznali da u Hrvatskim cestama ne radi nikakav, kako ste rekli, Škoro – da, Škorić – i da je, istina, bio jedan, neki Josip Škorić, predsjednik uprave, ali da je taj koji dan ranije dao ostavku. “Iz osobnih razloga”, pisalo je gospođi u kompjuteru. Ako stvari već trebaju neugodno ispadati, naučio je tako Andrej Plenković, bolje da neugodno ispadne kako su on i Škorić znali za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje, nego da neugodno ispadne kako je uhapšen Plenkovićev šef Hrvatskih cesta.
Je li dakle predsjednik Vlade znao za USKOK-ovu istragu i skoro hapšenje glavnog državnog inspektora Andrije Mikulića?
“Nisam to znao”, mrtav hladan odgovorio je Andrej Plenković na konferenciji za novinare. “Gospodin Mikulić je iz drugih razloga bio na redu za zahvaljivanje na dužnosti. Nismo imali nikakvih saznanja.”
Puka slučajnost?
“Tako ispada”, ležerno je odgovorio premijer.
Kako ispada? Shvatili ste, neugodno. Ali još uvijek ugodnije nego da je uhapšen kao glavni državni inspektor. Ako, međutim, nije zbog toga – ako dakle nije smijenjen zbog USKOK-ove istrage i skorog hapšenja – zbog čega onda uopće jest? Koji su to, kako ono, “drugi razlozi za zahvaljivanje na dužnosti”?
“Niz je razloga za smjenu. Ne trebam elaborirati”, ne trepnuvši je odgovorio Plenković i zahvalio novinarima.
“Ne treba elaborirati”? Glavni državni inspektor, uhapšen zbog stotinu devedeset hiljada eura mita, razriješen je dužnosti samo sat-dva ranije zbog “niza razloga”, a premijer smatra da ih nema obavezu elaborirati?
Naravno da ne treba. Andrej Plenković učio je od najboljih. Bio je, recimo, jedan – ne znam hoćete li ga se sjetiti, isto je bio šef HDZ-a i predsjednik Vlade – i isto je znao procijeniti štetu od neugodnog ispadanja. Kad je tako na općenarodni šok i nevjericu onomad i sam podnio neopozivu ostavku i objavio povlačenje iz politike, jednako je imao niz razloga i jednako ih nije imao potrebe elaborirati.
Samo je rekao: “Doviđenja i hvala vam svima na suradnji.”
A to mogu samo najveći.
