Postavši prije sedam godina predsjednica Europske komisije, nešto poput premijerke Europske unije, Ursula von der Leyen iznenadila je europsku javnost imenujući potpredsjednicom Komisije za demokraciju i demografiju – nešto, shvatili ste, poput ministarke za demokraciju i demografiju – hrvatsku političarku Dubravku Juice. Jiu-jitsu. Pardon, Shiu-shitsu. Da, Šuicu, tako je.
Za Dubravku Šuicu do devedesetih nitko živ u Hrvatskoj nije čuo. U Dubrovniku je bila školska učiteljica koja je vozila deset godina stari Renault 9 i zajedno s mužem i kćerkom živjela u skromnom malom stanu u predgrađu. A onda se učlanila u HDZ i iznenada joj je krenulo: imenovana je direktoricom Gimnazije, izabrana u Gradsko vijeće, preuzela dubrovački HDZ, ušla u Glavni odbor stranke, postala zastupnica u Saboru i najzad gradonačelnica Dubrovnika, pa nakon dva gradonačelnička mandata i tri mandata u parlamentu izabrana za potpredsjednicu HDZ-a, zapamćena na koncu po bezbrojnim aferama, čuvenom “zlatnom WC-u”, zahodom od petnaestak kvadrata u zgradi dubrovačke Općine plaćenim sedamdeset hiljada eura, bespravno sagrađenoj vili, privatnom stepeništu plaćenim javnim novcem, tajnim ugovorima i namještenim natječajima, čistkama u kulturi i medijima, te najvećoj od svih dubrovačkih afera, golf-terenima na Srđu.
U Europi, međutim, nitko živ nije čuo za gospođu Shiatsu. Da, Šuicu. Istina, do tada je s liste HDZ-a već tri puta birana u Europski parlament, vodila razne odbore za ravnopravnost spolova i sigurnost hrane, bila čak i potpredsjednica odbora za vanjske poslove, ali molim vas: tko je ikad čuo, tko uopće danas zna kako se zovu članovi europskih odbora za ravnopravnost spolova, sigurnost hrane ili vanjske poslove? U zabitim hodnicima i labirintima čudovišne briselske birokracije postoje mjesta na koja ljudska noga još nije kročila, pa u zabačenim kancelarijama i danas postoje vrste za koje znanost još nije čula. Osvjedočeni prijatelj Europe Andrej Plenković, međutim, toplo je preporučio gospođu Shi-tzu i ona je rujna te godine svečano preuzela jedan od ključnih europskih resora – demokraciju i demografiju.
Mi u Hrvatskoj zgranuti smo tada konačno shvatili koliko ti ozbiljni, mrki ljudi u Europskoj komisiji, sam skorup europske političke pameti i mudrosti, poražavajuće malo znaju o nama. Možete nam, naime, povjeriti bilo što, možete nam dati resore sporta, obrane, policije, turizma ili graditeljstva, možete nam dati čak i obrazovanje, poljoprivredu ili kulturu, u nekom krajnjem očaju možete nam povjeriti i pravosuđe ili ekonomiju, i kad se sve zbroji i oduzme postoje samo dva resora kojima hadezeovska Hrvatska nikad i nikako, ni u kom slučaju i ni pod kojim okolnostima ne bi trebala prići bliže od hiljadu kilometara, a to su – demokracija i demografija.
Hrvatska, koja je u cjelokupnoj svojoj povijesti najbliže klasičnoj demokraciji bila u suton socijalističke Jugoslavije proljeća 1990., i koja je sve otada, punih trideset šest godina, tek korumpirana oligarhija pod kontrolom jednog pravomoćno osuđenog zločinačkog političkog kartela, u tih je trideset šest godina izgubila ravno milijun stanovnika. I upravo provjerenom HDZ-ovom kadru iz upravo te i takve Hrvatske – opustošene HDZ-ove zombie pustare – Europska komisija i mudra gospođa Von der Leyen povjerili su, eto, demokraciju i demografiju.
Tako je, da skratim ovu sumornu priču, pod ministarskim vodstvom gospođe kojoj je jedina veza s resorom početno slovo D, i koja već u drugom slovu s vlastitim poslom nema više nikakve veze, započeo demokratski i demografski procvat suvremene Europe. U sljedećih nekoliko godina Europska unija postala je korumpirana oligarhija pod kontrolom desničarskih političkih kartela, i bolja od demokratske bila je još samo njena demografska slika: do jeseni 2019., kad je gospođa Shimadze preuzela resor, Europska je unija po preciznim statističkim podacima godišnje gubila četiristo pedeset tisuća ljudi, plus-minus jedan posto stanovništva, da bi od jeseni 2019. – molim lijepo, prepisujem službene brojke – godišnje gubila u prosjeku više od milijun i dvjesto tisuća stanovnika, odnosno debelo preko dva i pol posto.
Rekao bi jedan, sigurno ga znate: alal je opravila, svaka joj čast. Ostali samo muslići.
Da, jasno, dugmići, ispričavam se.
Problemi su, međutim, u očima promatrača: promatrano s druge strane, recimo, do jučer skromna školska učiteljica koja se na posao vozila starim Renaultom 9 i s obitelji stiskala u šezdesetak kvadrata, danas posjeduje – i to samo što se zna – stan u Lapadu, još jedan u Zagrebu, vikendicu na Blidinjskom jezeru, kuću u Cavtatu, još jednu na Pelješcu, raskošnu vilu na prestižnim dubrovačkim Pločama, luksuznu jahtu, tri skupe limuzine i privatnu tvrtku za iznajmljivanje brodova. A europski su novinari onda na kraju njenog mandata prije dvije godine – kako šokantno i neočekivano! – otkrili da je samo na putne naloge spiskala tristo šezdeset hiljada eura europskih poreznih obveznika, pa među stotinu i pedeset njenih službenih putovanja pedantno zabilježili i privatne letove na dubrovačku festu svetog Vlaha, HDZ-ove sastanke u Zagrebu, gostovanja u kojekakvim opskurnim podcastima ili na ceremonijama dodjele nagrade Večernjeg lista, pa čak i hodočašća u Mariju Bistricu!
I što je tada napravila mudra gospođa Von der Leyen? Imenovala je gospođu Šuicu povjerenicom za novoustanovljeni resor – Sredozemlje. Nešto dakle poput europske ministrice za Mediteran. Koja će se u djelokrugu svog resora, sad citiram, “baviti i rješavanjem tenzija na Bliskom istoku i zagovaranjem nužnih koraka za ostvarivanje rješenja”.
Ukratko, shvatili ste, “tenzije na Bliskom istoku”, historijski konflikti koji su godinu dana ranije eksplodirali napadom Hamasa i nezapamćenom osvetničkom kampanjom Izraela, koje već cijelo stoljeće ne mogu riješiti ni najveći politički, geostrateški, ekonomski i intelektualni umovi svijeta – i zbog kojih su već potrošene i uzalud bačene čak četiri Nobelove nagrade za mir – povjereni su na kraju jednoj ambicioznoj dubrovačkoj učiteljici i HDZ-ovoj komesarki koju u cijeloj Europi znaju samo službenice na aerodromskim šalterima za check-in. I koja će izraelsko-palestinske “tenzije” rješavati skrušeno se na hodočašćima Majci Božjoj Bistričkoj moleći za mir na Bliskom istoku. Za dvije hiljade eura po putnom nalogu.
Epilog, jasno, znamo. Ovoga puta zaista ostali samo dugmići.
Što se pak same Europe tiče, jedini valjda mediteranski problem veći od bliskoistočnih “tenzija” jesu – migracije. Hiljade, desetine i stotine hiljada, milijuni nesretnika i očajnika, čestitih i vrijednih ljudi u potrazi za boljim životom, kao i kriminalaca i švercera, besprizornih terorista i ubojica, svakodnevno u valovima pristiže u Europu s Bliskog istoka i sjevera Afrike, izrastavši u proteklih deset godina u najvažniji unutarnji politički, društveni, ekonomski i kulturni problem poslijeratne Europe.
Prije nekoliko dana, samo posljednji primjer, u španjolsku je afričku eksklavu Ceutu preko puta Gibraltara, sve tražeći prečicu do Europske unije, plivajući i provaljujući kroz ograde nahrupilo gotovo sedamdeset hiljada Marokanaca. I što je napravila mudra europska premijerka? Za hitno rješavanje krize u Ceuti, posve razumljivo, zadužila je ministricu za Mediteran Dubravku Shaomi. Da, Šuicu.
Eh, Dubravka. Netko drugi na njenom mjestu istoga bi časa sjeo u avion i odletio za Maroko, ali ne i naša Dubravka. Prekaljena europska kissingerica u lukavom je diplomatskom manevru umjesto na aerodrom Ibn Battouta u Tangeru sletjela u zračnu luku Čilipi, pa iz Dubrovnika telefonom nazvala španjolskog i marokanskog ministra vanjskih poslova. “Među njima je jako dobra suradnja, a mi pomažemo, i dosta dobro je to uspjelo”, izjavila je na koncu ministrica za Mediteran zadovoljna kako je sve to baš “dobro uspjelo”, pa na Facebooku iznenada objavila fotografiju na kojoj sjedi u onom svom starom Renaultu iz davnog prošlog života, uz poruku: “Naš opjevani Renault 9 je bio auto godine 1982.! Sada je oldtimer! Any problems?”
To, eto, za slučaj da se pitate kako je i kada točno Europa postala tek neobična izraslina na zapadu Azije, od koje je politički beznačajniji još samo Antarktik. “Any problems”?! No problems at all, nema nikakvih problema, gospođo ministrice, sve je divno, nema problema, nema tenzija, nema konflikata, nema migranata, demokracija jača, demografija buja, Europa cvjeta, Bliski istok blizak a istočan, Mediteran kakav je nekad bio, a Renault 9 kao nov.
Problemi su ionako, rekoh, u očima promatrača.
