Na lijevoj ploči slučaj Mirte Matić, na desnoj Andrije Mikulića, a središnji dio pripada Ivanu Turudiću. Osim njega, svi su kulise
U Museo del Prado izložen je triptih Hieronymusa Boscha „Vrt zemaljskih naslada“. Na lijevoj strani miran početak, rajski vrt. Na desnoj pakao, raspad, ruševine. No središnji prikaz hipnotizira. Scena je to u kojoj se sudaraju užitak, nasilje, kaos i samouništenje. Gledan zajedno, triptih otkriva da su rubne scene samo okvir za ono što se zbiva u sredini, naglasak kaosa.
Hrvatska pravno-politička scena posljednjih mjeseci podsjeća upravo na taj raspored. Na rubovima afere. Izbor predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske te uhićenje glavnog državnog inspektora. U sredini figura koja sve uvezuje i određuje. Na lijevoj ploči slučaj Mirte Matić, na desnoj Andrije Mikulića, a središnji dio pripada Ivanu Turudiću. Osim njega svi su kulise.
Lijevi panel, „rajski“, počinje benigno. Predsjednik Republike predlaže kandidatkinju za čelnicu Vrhovnog suda, politički akteri signaliziraju spremnost za dogovor i čini se da je, iznimno, moguća epizoda institucionalne razboritosti. No u kadar ulazi saborski Odbor za pravosuđe i njegov predsjednik sa zahtjevom da se od USKOK-a zatraži dopis o starom predmetu u kojem se spominje Mirta Matić. Dopis stiže, proglašava se povjerljivim, vidi ga samo uzak krug zastupnika, a javnost o njegovu sadržaju doznaje jedino interpretacijom političkih aktera.
Tu nastaje pukotina u vladavini prava. Dokument nastao u kontekstu izvida, prelazi iz sfere kaznenog postupka u političku arenu, no bez mogućnosti javne provjere. Nema odluke o pokretanju postupka, nema sudskog nadzora ni kontradiktornosti. Umjesto toga parlamentarna „usmena predaja“: dopis je „inkriminirajući“, „ne ide u prilog“ kandidatkinji. Nitko izvan uskog kruga ne zna sadržaj.
Klasifikacija može biti formalno ispravna, štite se osobni podaci i tajnost izvida. No ustavnopravni problem ostaje – u postupku imenovanja predsjednika Vrhovnog suda odlučuje se na temelju dokumenta koji je javnosti nedostupan, a politički akteri daju selektivna tumačenja. Asimetrija informacija pretvara se u političko oružje: moć ne pripada onom tko je u pravu, već onom tko ima pristup klasificiranom dokumentu.
Nije slučajno što se sve zbiva dok se u javnosti spominje dogovor predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Slučaj Matić testira otpornost ustavnog poretka na situaciju u kojoj tajnost izvida postaje poluga političke delegitimizacije. Stvarna ili navodna greška kandidatkinje manje je važna od činjenice da o njezinoj sudbini ne odlučuju ni sud ni disciplinska tijela, već politički posrednici povjerljivih informacija. Lijevi panel triptiha prikazuje kako se sumnja proizvodi kombinacijom nedostupnih spisa i političkih mikrofona.
Na desnoj strani prizor je u kojem nitko nije siguran. Sad već bivši glavni državni inspektor, istaknuti HDZ-ov dužnosnik, nakon mjeseci tajnih mjera uhićen je zbog sumnji na trgovanje utjecajem i mito. Javnost dobiva detaljan opis, a premijer poručuje da o akciji nije unaprijed znao. Formalno-pravno sve izgleda školski: istraga, mjere, sudski nalozi, uhićenje. No ni tu se ne može pobjeći od pitanja trenutka. Zapanjuje podudarnost da se uhićenje događa neposredno nakon zaoštravanja oko slučaja Matić i napetosti između Vlade, oporbe i Državnog odvjetništva. Čak i ako su svi koraci poduzeti bez vanjskog upliva, politički učinak je jasan: prvi put vidimo da kazneni progon pogađa osobu blisku vladajućima u trenutku kada se otvara pitanje odnosa između DORH-a i izvršne vlasti. U zemlji mantre da „institucije rade svoj posao“ stječe se dojam da institucije rade i posao koji vlasti ne odgovara.
Tu počinje druga vrsta rizika. Državno odvjetništvo mora biti neovisno procesuirati i najviše dužnosnike. Ali i predvidivo da kazneni progon ne pretvori u instrument političkog obračuna. Kad se građanima čini da se velike akcije događaju „upravo sada“, ne pogađa se samo percepcija Vlade. Pogađa se povjerenje da se kriteriji primjenjuju jednako i neovisno o političkom trenutku. Desni panel prikazuje kako isti skup ovlasti – tajne mjere, optužnice, uhićenja – može biti alat pravde, ali i alat političke demonstracije.
Tek u središnjoj sceni postaje jasno kako se rubne scene spajaju. U oba slučaja ključnu ulogu ima isti akter: Državno odvjetništvo, njegov čelnik Ivan Turudić. I njegov odnos, iz sasvim privatnih razloga u odnosu na Mirtu Matić, ali i oba predsjednika, Republike i Vlade. A kada je tome tako, tad riječ nije samo o osobnim simpatijama ili antipatijama, već o opasnom obrascu javnog djelovanja, zloupotrebi institucije.
Još kao sudac i čelnik suda Ivan Turudić nije nastupao kao suzdržani profesionalac koji govori samo kroz odluke. Suprotno tome, aktivno je sudjelovao u političkim polemikama o Vladi, predsjedniku, „ljevičarskim klikama“ i „medijskim lobijima“. Etički, moguće i stegovno problematično. Jer u trenutku kad nositelj pravosudne funkcije nastupa kao komentator ili kreator, konkurent politike, institucijski autoritet prelazi u politički utjecaj.
Sličan obrazac vidi se i danas. Glavni državni odvjetnik nije samo čelnik kaznenog progona: on pokreće znanstveni časopis, javno polemizira s europskim tužiteljstvom, odbacuje akademske kritike, određuje klasifikaciju spisa. Razvidi se personalizacija: institucija se prepoznaje kroz osobu, a ne normativni okvir. Problem nije što ima stav, problem nastaje kad se stječe dojam da taj stav oblikuje interpretaciju ovlasti. No ono što uistinu određuje njegovu poziciju nisu samo stil i istupi, već ambicija. Turudićeva karijera poznaje obrasce u kojima se politički patroni odbacuju u trenu kad prestanu biti korisni. Ne treba zaboraviti da ga je Sanader gurao niti da ga je Mamić branio. Ali kad je procijenio da mu ti odnosi više ne trebaju, lako je uspostavio distancu. To nije pitanje krivnje ili nevinosti, već strukture ambicije. On ne djeluje kao dio sustava, nego kao figura koja sebe vidi ponad svega, akter koji svoje odnos osniva na ambicijama. U tom obrascu nema hijerarhije – samo projekcija vlastite misije.
U središnjem panelu sudaraju se tri elementa moći. Prvi je informacijska asimetrija – Državno odvjetništvo raspolaže spisima i dopisima koje drugi nemaju. Drugi je moć „tajminga“ – odluka kada će neko postupanje postati javno. Treće, osobna ambicija – prirodna u karijerama, ali u kombinaciji s prethodnim dvama elementima postaje politički faktor. Pravosuđe postaje problem, umjesto rješenja, kad počne misliti da je politika i kad njegovi nositelji pomisle da su važniji od procedura.
Politički sustav ne može glumiti nevinost. Glavnog državnog odvjetnika nije imenovalo „društvo“ već Sabor, na prijedlog Vlade. Vlada je računala da joj treba „borben“ čovjek koji će „uvesti red“, smanjiti curenje informacija i pokazati da „institucije rade“. Možda se pritom previše računalo na lojalnost, a premalo na činjenicu da ljudi koji se vide kao ključni akteri, rijetko ostaju u ulozi tihe podrške. Umjesto da stabilizira poredak, personalizirano pravosuđe postaje treći pol moći: između Vlade i Predsjednika, većine i oporbe.
Oporba, kadrovski iscrpljena i idejno podijeljena, reagira reaktivno. Umjesto vlastite pravosudne politike vidimo niz ad hoc reakcija na epizode: kandidaturu jedne osobe, uhićenje druge, lex AP, sporove oko EPPO-a. Saborski odbori postaju poput rubnih figura Boschova triptiha – prisutni, ali ne određuju smjer. Središnji panel upravlja.
Boschov triptih jest moralna opomena. Između rajskog početka i paklenog kraja nalazi se samovolja. U našem triptihu slučaj Matić pokazuje kako je lako ustavni postupak pretvoriti u prostor političke sumnje. Slučaj Mikulić pokazuje kako kazneni progon, čak i zakonit, poprima dodatno značenje ovisno o tome tko ga i kad pokreće.
A u sredini ostaje figura koja istodobno drži ključ tajnosti i „tajminga“. Svi drugi su dodavači, držači ljestvi osobnim ambicijama središnjeg lika. Čak i kad se ta ambicija poveže s jeftinim populizmom jednog Grmoje.
U uređenom sustavu, središnji panel trebale bi činiti institucije: jasna, predvidiva i balansirana primjena prava uz samozatajnost nositelja funkcija. U nas se stvara dojam da je središte slike rezervirano za osobu, a institucije stoje samo na rubu. Dok je tako, svaka nova afera neće biti interpretirana zakonom, već pitanjem: tko stoji u sredini slike i što time želi poručiti?
A država u kojoj ključne odluke ovise o interpretaciji jedne figure, ma koliko to formalno zakonito bilo, opasno se približava strukturi Boschova triptiha. Rubne scene prolaze, središnji panel ostaje isti. Središnji.
