Rodio sam se s biljegom na sljepoočnici, koji je podsjećao na jagodu. Infantilni ili dojenački hemangiom, benigna kožna izraslina, koji se češće javlja kod djevojčica, i koji u većini slučajeva iščezne prije desete godine života. Tako to danas piše u medicinskim priručnicima i enciklopedijama. U ono vrijeme, pak, prije skoro šezdeset godina, hemangiom ozbiljnije je doživljavan i tretiran. Kako u određenom broju slučajeva izraslina s godinama raste, i kako se u takvim slučajevima komplicira liječenje, tako se u ono vrijeme pratio rast i razvoj hemangioma u prve dvije-tri godine života, pa ako se procijeni da izraslina raste, pristupa se intervenciji. Ili kirurškom zahvatu, ili injekcijama fiziološke otopine izravno u hemangiom. U mom slučaju, doktor Kafka, slavni sarajevski kirurg koji me je po liječničkoj protekciji mog oca opservirao, procijenio je da moj hemangiom raste, da nije izvjesno da će s godinama nestati, te da bi mi, narodski rečeno, s vremenom mogao nagrditi lice. A onda je između operativnog zahvata pod anestezijom i injekcija fiziološke otopine odabrana manje invazivna metoda. Dakle, injekcije.
Fiziološka otopina je, banalno rečeno, slana otopina, koja se koristi u vidu intravenske infuzije kojom se nadomješta nedostatak tekućine i elektrolita. Kad vam slanu vodu, recimo tripostotnu, zatjeraju u venu, nećete osjetiti nikakvu nelagodu, ali kad bi vam, recimo, istu tu vodu spucaju u mišić, osjetit ćete ozbiljan, žestok i prilično trajan bol.
Imao sam dvije i pol, skoro tri godine, kad su mi, jednom mjesečno, započeli davati injekcije fiziološke otopine u izraslinu na sljepoočnici. Jedan bi mi sputao ruke i noge, drugi bi mi držao glavu, a medicinska sestra mi je slanu injekciju zabijala u potkožno tkivo. Bol se ne pamti, ali upamćene katkad ostaju duševne i osjetilne senzacije u trenucima bola. Od mog hemangioma je nakon kure od desetak injekcija ostao ožiljak, koji i danas, jedva vidljiv, nosim na lijevoj sljepoočnici, ali u sjećanju i ispod površine sjećanja ostao je taj niz strašnih doživljaja, koji su se ponavljali svaki mjesec, i oko kojih se formirala moja ličnost. Rekao bih, i lako bih to, i vrlo temeljito, u mnogo riječi i rečenica, mogao obrazložiti: injekcije fiziološke otopine u sljepoočnicu iz vremena kada sam bio trogodišnjak formativno su najvažniji doživljaj u mom životu.
Temelj utjehe, kojoj su me izlagali bližnji, Nona i moja mati, bile su riječi: “To je za tvoje dobro!” Nisu te riječi nužno izgovarane tako, tim redoslijedom i u tom tonu. O, ne! Bile su puno blaže, milije i nježnije, ali njihov smisao će za cijeli život ostati taj: “To je za tvoje dobro!” Pa su iz tog razloga tako i upamćene. Ako bih se kad i pobunio, ako bih prigovorio na tom užasu djetinjstva i na tim čvrstim muškim rukama koje me drže dok mi se u sljepoočnicu izlijeva slana otopina, na koju bi me podsjetile sve one snimke igrano-filmskih elektrošokova, uključujući temeljnu, iz Formanova “Leta iznad kukavičjeg gnijezda”, dočekalo bi me optužujuće: “To je bilo za tvoje dobro!”
Postoji, doista, nasilje države koje je za dobro pojedinca! Primjerice, kada pojedinac siđe s uma, u vrijeme južine, ili u proljeće ili na jesen, kada se razbude bipolarne duše i kada se razgrajaju sve te osobe u šizofrenoj i razmrvljenoj ličnosti, tada država stupa u akciju. U pravilu to danas biva tako što ukućani telefoniraju hitnoj pomoći. A s hitnom pomoći dođu četvorica-petorica ponešto snažnijih muškaraca – jer tako to treba nakon što čovjek odraste! – koji odvode sumasišavšeg na kliniku, odvode ga u psihijatrijski sanatorij, gdje će on biti smiren, zbrinut i vraćen u tobožnje normalno stanje. To je zajeban proces, o kojem nitko od mentalno i emocionalno standardiziranih ne želi ništa znati, ali koji se iz perspektive opserviranog svodi na sputavanje čovjekovo, dok mu se u sljepoočnicu ubrizgava iscjeljujuća fiziološka otopina. Razlika između doživljaja trogodišnjaka iz 1969. i shizofrenika iz 2026. sastoji se samo u tome što odrastao čovjek u odnosu na dijete fatalno ojača. I nisu dovoljna samo dvojica da ga sputaju. Potrebna su barem četvorica-petorica, i to obučenih i školovanih, jer smisao odrastanja upravo je u tome da se u svom beskrajnom i konačnom očaju obraniš od onih koji su za tvoje dobro jači od tebe.
“To je za tvoje dobro!” reći će društvo pojedincu. I kao refren ponavljat će društveno situirani i stabilizirani pojedinci, podsvjesno sretni i zadovoljni što nitko ne radi ništa što je za njihovo dobro, nego oni rade nešto što je za dobro drugih. Općenito, cjelokupna povijest zajednice zna se svesti na društvenu dinamiku u kojoj se ljudi svakodnevno diferenciraju na one nad kojima se postupa za njihovo dobro i one koji provode postupak. Prvi nikad ne shvaćaju smisao postupka, a drugi svoj osjećaj nadmoći uspostavljaju upravo na tom neshvaćanju. Dijete od tri godine doista ne razumije zašto bi po njega bilo korisno da mu spraše slanu injekciju u glavu. Oni koji ga sputavaju i koju mu u sljepoočnicu injektiraju bol, kao i djetetovi bližnji, upravo na njegovom neshvaćanju i nerazumijevanju uspostavljaju vlastiti postupkovni argument. Na tome oni temelje svoj razlog i svoju moralnu dužnost. Uvjereni da će dijete ubrzo zaboraviti svoju bol, i da će im biti zahvalno.
Dogodi se, ponekad, da standardizirani građani, postupajući za njegovo dobro, ubiju čovjeka. Ubili su tako Vladimira Matijanića, ubili su Madine Hussiny, ubili su Kristijana Vukasovića, sve troje ubila je država, a svaki put u postupanju za njihovo dobro. Na potpuno isti način u Zagrebu brutalno je ubijen Kristijan Josip Periš. Svo četvero spomenutih, kao i mnogi čija imena niti ne znamo, učinili su nešto čime su nadjačali i nadmašili državu, u ovom slučaju medicinske službe ili policiju, u postupanju za njihovo dobro. Zvuči paradoksalno i nemoguće, ali malena Madine Hussiny i veliki i moćni Kristijan Josip Periš, autistični Kristijan Vukasović i nepodnošljivo pristojni Vladimir Matijanić su, svatko na svoj način, bili pojedinačno jači od onih koji su pokušali učiniti nešto za njihovo dobro.
Da sam, sa svoje tri godine, uspio nadjačati, nadmudriti, nadmašiti one koji su me liječili od hemangioma, slijedeći logiku događaja, danas ne bih bio živ. Ili je zaključak, ipak, pretjeran? Naime, kod ljudi koji čine nešto za tvoje dobro postoji emocionalno i racionalno visokosubvencionirani osjećaj moralne i svake druge nadmoći. Ti si, za razliku od nekog djeteta ili podivljalog duševnog bolesnika, čiji su ukućani pozvali hitnu pomoć, naprosto u pravu. Na tvojoj strani su razum i država, na tvojoj je strani svijet funkcionalnih i standardiziranih. Na strani onog nad čijim tjelesnim integritetom vladaš nije ništa. Jedino pravo koje on ima je pravo na goli život. Svako tvoje postupanje je – za njegovo dobro.
U rukama nadređenih u takvoj je situaciji golema, neprocjenjiva i neusporediva moć, pogonjena neporecivim uvjerenjem da su u pravu i da ne postoji ta patnja i taj vapaj za milost podčinjenog, koji bi ih mogao zaustaviti. Deset sam puta, pri deset slanih injekcija, molio, preklinjao, činio sve što je bilo u mojoj ograničenoj moći, da se smiluju. Uzalud! Srećom, nisam bio snažan kao Kristian Josip Periš, i sve je završilo mojim preživljavanjem i saznanjem da sam, zapravo, bio u pravu, jer se pola stoljeća kasnije hemangiom već drukčije tretirao, a odavno nikome na um na pada da djetetu spiči slanu injekciju u glavu. Kristian Josip Periš je, međutim, bio prejak. Bio je toliko jak da su oni koji su postupali za njegovo dobro zaboravili na vlastite moralne obzire i ograničenja, a time i na jedino preostalo neotuđivo Kristianovo pravo – pravo na život. Bilo bi tako korisno kad bismo iz toga mogli izvući pouku.
Ne znam kako bi pouka zapravo trebala glasiti. Osim, možda, da bismo trebali biti vrlo oprezni čim nešto činimo za dobro onih koji ne znaju što je njihovo dobro. Trebali bismo, recimo, znati da je to situacija u kojoj odgovorna biva cijela zajednica, jednako kao i u pitanjima smrtne kazne. Ako je nekome suspendirano pravo na racionalno zaključivanje, ili ako je netko naprosto dijete, tada pri njegovom stradanju nikako ne mogu biti odgovorni izvršitelji. Čim je nečije pravo suspendirano, svi postajemo njegovi jamci i čuvari.
To što je Jankomir gradska bolnica, ili što su Plenkovićeva ministarstva izravno odgovorna za smrti Vladimira Matijanića, Madine Hussiny i Kristijana Vukasovića, ne mijenja ništa na činjenici da su to bili ljudi o čijem smo se dobru, svatko pojedinačno, morali brinuti.