„Odlično govorim riječi
koje ništa ne znače
odlično govorim riječi
po čitav dan“
Saša Milovanović
Na čelu povorke prema Poljudu išao je lijes s natpisom „Ajax“. Iz povorke se čulo „Auschwitz“, „ustani Adolfe“. Pozivalo se na gaženje Židova. Nije to bio ispad u metežu utakmice. Ne. Usred Splita, na ulici, pred kamerama, genocid je postao koreografija. Nogomet povod. A država, već uigrana u objašnjavanju neobjašnjivog, i opet ostade preneražena.
Pitanje nije samo tko je kolonu i povike predvodio. Posao je policije utvrditi činjenice. DORH-a da optužuje. Sudovi neka sude. Pravo je pitanje što je danas navijanje? Što s nogometom imaju dogovorene tuče, blokirane autoceste, sukobi s policijom, prekidi utakmica? Jer nogometne utakmice igraju se loptom. Ove, pak, šakama, prijetnjama, vrijeđanjem. Nasiljem. Torcida, na vlastitoj internet stranici, generaciju s kraja devedesetih hvali kako je slavu kluba pronosila „prisustvom, podrškom i šakama“. I sljedeće razdoblje hvali tučnjavama s policijom. Otkad je šaka navijački rekvizit? Tuča s policijom navijanje? Što je tu navijanje? No, kad se nasilje godinama pretvara u tradiciju, nema mjesta čuđenju svaki put kad se pojavi. I da, nije to nikakvo medijsko podmetanje. Tako Torcida piše sama o sebi.
Nisu svi navijači huligani. Ni sve navijačke skupine kriminalne organizacije. No rasprava ne može na tome stati. Organizirane skupine imaju vodstva, pravila, simbole, sposobnost mobilizacije. Neke grade zajedništvo i solidarnost, druge autoritet razvijaju zastrašivanjem. Nije to, nipošto, naša posebnost. U talijanskom nogometu, 2025. godine, osuđeno je 16 pripadnika navijačkih skupina Intera i Milana zbog kriminala koji je obuhvaćao iznude, nasilje i mafijaške veze s ‘Ndranghetom. Tribine ponekad nisu samo navijačko okruženje. Već i prostor kriminala, utjerivanja, ucjena, dilanja droge. Dovoljno smo odrasli da razumijemo kako ljubav prema klubu ne jamči zakonitost sveg što se iz ljubavi i pod krinkom kluba radi.
A u nas? Nisu krivi svi koji su u povorci bili. Nitko nije dužan riskirati batine suprotstavljajući se kolovođama i matici. No skupine koje traže disciplinu i lojalnost ne mogu svaki put oprati ruke od onih koji u njeno ime nastupaju. Kolektivna kaznena odgovornost ne može riješiti problem. Niti bi društvo to trebalo očekivati. Puni zatvori samo se čine jamstvom pravne države i vladavine prava. Nisu. Ipak, odgovor na pitanje tko u toj skupini određuje što se smije, koga se slijedi, gdje je granica mora voditi odgovornosti. Konačno, zar zajedništvo vrijedi samo dok se transparent razvija, ne i kad valja preuzeti odgovornost?
Torcida je odgovor dala kroz priopćenje. Nije osudila zazivanje Hitlera ni ubijanja Židova. Optužila je „medijske lešinare“ za „javni linč“. Povike nazvala navijačkim prepucavanjem. Navodno uobičajenim u Nizozemskoj. Traže da se utvrdi „stvarno značenje izgovorenog“. O, mile konotacije! Dvostruke. Stostruko nam se vratile! Šakom u glavu cijelom društvu. Zar Auschwitz negdje ima bezazleno, navijačko značenje? Gdje je zazivanje Hitlera navijanje? Smislen je zahtjev za jednakim postupanjem policije i zaštitom prava osumnjičenih, no pretvaranje zazivanja genocida u priču o povrijeđenim osjećajima skupine nije ništa do novo samoinkriminiranje. U priopćenju o mržnji prema Židovima glavna je žrtva postala Torcida. Mržnja hvalevrijedan navijački rekvizit.
Nije sve u Splitu počelo tog četvrtka. Prošle godine zastrašivanjem je prekinuto otvaranje Dana srpske kulture. Pred djecom i starijima. Možda nisu isti počinitelji, no problem javnog prostora jest isti. Tko određuje tko gradu pripada, a tko ne, tko se smije okupljati, a tko ima šutjeti i sklanjati se? Upravo to je pitanje demokracije, pitanje koje dolazi mnogo prije svake rasprave o navijanju. Javljaju se i oni koji će sve relativizirati. Ili i hvaliti. Navijači su, vele, posljednji neprodani branitelji slobode, „komunalni redari“ koji ne dopuštaju da partijski uhljebi brišu nacionalno pamćenje. Oni nose srce na rukavu. „Hrvatsko srce“, jasno. Smisleno je braniti navijače od kolektivne krivnje, no čini se i nešto drugo. Organiziranoj navijačkoj skupini pripisuje se povlašten moralni status. Komunalni redari, možda i gradska policija, snage reda valjda. Tko ih je ovlastio uređivati javni prostor? Nacionalnu povijest? Je li i prekidanje Dana srpske kulture bilo stvar komunalnog reda? Je li red i nacionalna povijest zazivati ubijanje Židova? Što je to ako ne stvaranje nacionalnog mita i domoljubne vrline od navijačkog nasilja, baš kad treba razgovarati o njihovoj odgovornosti? Kritika takve glorifikacije ne vrijeđa sve navijače, upravo im vraća pravo da ne budu taoci najglasnijih. Humanitarni rad ne otkupljuje nasilje. Hrvatsko srce nije imunitet.
Ne moraju svi biti ekstremi, a da bi ekstremi govorili u ime sviju. Tamo gdje se nitko ne uspijeva suprotstaviti najradikalnijima, potonji određuju pravila. Navijanje ne mora završiti nasiljem. Ali nasilje koje stječe ugled, mržnja bez društvenih granica, nisu bezazlen folklor. Opasnost su za društvo u cjelini. Jedni na takvoj moći grade autoritet. Drugi, kad se navijanje pretvorilo u kriminal, zarađuju novac. Treći tu prepoznaju politički kapital. A račun, kao i obično, stiže društvu.
Split traži stadion. Torcida uzvikuje „jednakost ili rat“. No stadion je javna investicija, ne nagrada navijačima. Legitimno ga je tražiti. No vlast mora odlučivati po javnom interesu, ne prema tome tko može mobilizirati više ljudi, uliti više straha. Organizirana snaga nije demokratski mandat. Ni u Splitu ne smije postati paralelna vlast.
Stadion je javna investicija, a ne nagrada navijačima. Legitimno ga je tražiti. No vlast mora odlučivati po javnom interesu, ne po tome tko može uliti više straha
Nije Plenković osmislio ustaštvo u hrvatskoj politici. Nije ni organizirao ovu povorku. No ovo je njegovo desetljeće u kojem kao predsjednik Vlade, u odnosu prema kompromitiranim simbolima, iznimke pronalazi prema potrebi. Sad već svakodnevnoj. Kusićevo Vijeće odbacilo je tvrdnju da je „za dom spremni“ stekao drugo značenje u Domovinskom ratu, potom preporučilo mogućnost komemorativne iznimke. Jer su ga vlasti ranije tolerirale. Propust države tako postaje temelj za buduće dopuštenje. Legitimacija neustavnog. Iznimka nije postala zakon, ali je postala argument za oslobađajuće presude. I pučka pravobraniteljica upozorava da su se sudovi pozivali na taj dokument. Savjetodavni tekst nije izvor prava, a na njega se poziva kad treba odlučiti o dopuštenom.
Hipodrom je 2025. postao demonstracija brojnosti. Tako i politički argument. Kritizirati „simbol“ značilo je, u premijerovoj interpretaciji, vrijeđati stotine tisuća domoljuba. A kad je Dabro zapjevao o Paveliću, Plenković je osudio stihove i objasnio da koalicija, ipak, ostaje stabilna. Prva rečenica vrijednosna, druga aritmetička. Zajedno pokazuju granicu političke osude. Ondje gdje počinje računica parlamentarne većine. To ne dokazuje da je premijer poželio splitski Auschwitz, pokazuje nešto drugo. Da se načelo povlači pred političkom koristi. A naknadna osuda ekstremizma ne briše odgovornost za političku praksu koja je godinama pomicala granice prihvatljivog. Za tu su praksu odgovorni premijer i njegova vlada. Politički, ne kazneno. Božinović sad broji prijave, proziva sudove. Traži da se ispita svaki predmet. No kaznena prijava nije optužnica, a ni optužnica presuda. Ranije prijavljena 94 kaznena djela i samo pet sudskih odluka razlog su za ozbiljno propitivanje funkcioniranja sustava. Ali ne i dokaz 94 sudska propusta. Iz same policijske evidencije ne znamo koliko je prijava dovelo do istrage, pa do optužnica, koliko je predmeta uopće dospjelo pred sud. Politička odgovornost za funkcioniranje sustava ne može se prebaciti na posljednju kariku.
U Rotterdamu je 2023. skandirano protiv Ajaxa i Židova. Predvodnik je osuđen na rad za opće dobro. Uz desetgodišnju zabranu dolaska na stadion. U Nizozemskoj Kuća Anne Frank s klubovima provodi program u kojem navijači upoznaju one koje svojim pjesmama vrijeđaju. Nasilje nije iskorijenjeno. No nije ni prihvaćeno kao dio sporta.
Kazna, zabrana stadiona ili obrazovanje, to je lažna dilema. Potrebni su i zakon, i sankcija, i prevencija. Uz politiku koja ne podgrijava ono što sutradan osuđuje. Za zazivanje Auschwitza, Hitlera, ubijanja potreban je zakonit postupak. I utvrdi li se krivnja, kazna. Za vodstvo skupine odgovor o vlastitim pravilima. Za klubove pitanje što rade između dvaju ograđivanja. A političari koji u nasilnoj moći traže hrvatsko srce, komunalne redare, izbornu korist, duguju račun za svoje riječi. Cijenu plaćaju oni kojima se prijeti. A društvo plaća ostatak.
Dopunska nastava iz povijesti možda treba navijačima. No dopunska iz demokracije mora početi u Banskim dvorima. Jer ondje se sjajno govore riječi koje, kad zatreba, ništa ne znače. Samo što znače. I koštaju.
