Posebna su vrsta pobjednika korifeji filoustaštva. Političari, pjevači, organizatori spektakla, ‘zaštitari’ navodno ugroženog hrvatstva
„Danas je taj dan, e, zlatno nebo iznad grada
Danas je taj dan
Danas je parada
Niz ulice lete njena crna kola
Ova noć je spremna za nas, pali i vuci
Nestat ćemo brzo“
Darko Rundek
Čitave se godine Hrvatska uglavnom sjeća, moli, tuguje, obilježava. Takvi su naši blagdani, neradni dani, spomendani. Samo jednom pobjeđujemo. Jer 5. kolovoza jedini je blagdan kojem pobjeda stoji već u nazivu. Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. I Dan hrvatskih branitelja. Tad Hrvatska nije žrtva povijesti ni predmet tuđih poteza. A ni mala, nebitna država koja čeka da joj se objasni što joj je interes. Jer obilježava se dan djela, povratka okupiranog teritorija, uspostave ustavnopravnog poretka, kraj rata. Taj blagdan valja obilježavati. Ne svemu što je poslije bilo unatoč, već upravo zato što je to bila stvarna, skupo plaćena, zajednička pobjeda.
Ipak, ozbiljne države pobjede ne slave tako što o njima govore vječnom samohvalom. Tad jest prestala okupacija, vraćen je teritorij, otvorene ceste. No pobjeda u ratu i udio u njenim mirnodopskim rezultatima nisu isto. Nakon trideset i jedne godine smije se – a društvene higijene radi i treba – postaviti pitanje koje je značajno neugodnije od ritualnih prepirki o tome tko jest, a tko nije dovoljno domoljub. Pitanje je: tko je u toj pobjedi doista pobijedio?
Politička klasa svakako jest. Njoj je Hrvatska nedvojbeno uspjela. I korisna. Oni, politička elita, dobili su dobro plaćene funkcije, službene automobile s vozačima, državni protokol i društveni utjecaj. I životnu zavjetrinu ugodno zaštićenu od kriza koje upravo politika drugima tumači kao neumitnost, ono na što se treba prilagoditi. U hrvatskoj politici ne propadaju ni oni čije su politike propale. Ili je to izuzetno. Ministri odlaze na bolje plaćene službe, stranački prvaci u nadzorne odbore, europske institucije ili diplomatske sinekure. Postaju savjetnici. Njihova djeca i kad odlaze, čine to jer mogu. Biraju to. Djeca drugih odlaze jer za njih mjesta ovdje nema.
Tko su još pobjednici? Pobijedili su i oni koji su ratnu mobilizaciju, tranziciju i privatizaciju razumjeli kao povijesnu poslovnu priliku. Vlastitu. Pa dok su drugi državu branili, oni su „učili“ kako se od države živi. Zajedničku su imovinu pretvarali u privatno vlasništvo, neprilike u osobno bogatstvo, političku blizinu u poduzetničku sposobnost. Javni interes učinili su osobnim i naplatili nam trošak. Nije važno je li trebalo biti Tuđmanovih dvjesto ili tristo obitelji, ključno je da je u toj „primarnoj akumulaciji“ predatorskog kapitalizma Hrvatska brzo proizvela zaslužne obitelji kojima je država donijela neusporedivo više no većini njenih građana.
Hajdemo dalje. Ima i Crkva razlog za slavlje, da obilazi fešte i proslave, hvali politiku i vlast. Samostalna Hrvatska Crkvi je vratila golem institucionalni utjecaj, imovinsku snagu, položaj nezaobilaznog tumača nacionalna morala. Na državnim svečanostima ona ne predstavlja samo vjeru mnogih branitelja i građana, već blagoslivlja društveni poredak nastao nakon pobjede. Rijetko će se pritom čuti pitanje kako uz toliku javnu pobožnost idu korupcija, iseljavanje, nedostojne mirovine, bogatstvo bez vidljiva izvora. Institucionalna blizina vlasti, blagoslov poretka i suzdržanost prema njegovim grijesima pokazali su se formulom crkvene pobjede. Trampa šutnje za imovinu, podrške za utjecaj, pobjednički je recept.
Posebna su vrsta pobjednika korifeji filoustaštva. Političari, pjevači, publicisti, organizatori spektakla, profesionalni „zaštitari“ navodno ugroženog hrvatstva. To su oni koji od povijesnog revizionizma proizvode utjecaj, političku moć, novac. Za sebe, razumije se. Njihov proizvod nije povijest, već trajno „izvanredno stanje“ nacionalnog identiteta i statusa. Hrvatska im je premalo hrvatska, pobjeda nikad dovršena, neprijatelj svuda. A domoljublje vrijedi samo ako ga oni ovjere. I naplate. Najuspješniji su tamo gdje država građanima ne može ponuditi društveni napredak pa im umjesto toga oni nude povijesnu „veličinu“. Onima kojima država nije dala udio u društvenom bogatstvu, oni nude mit. Čovjek možda nema sigurnost, stan, dostojnu plaću ni djecu u istoj državi, ali može uzeti „zadovoljstvo“ pripadanja navodno posebnom narodu, većem od granica, čišćem od povijesti. Da, dok su jedni privatizirali društvenu imovinu, drugi su privatizirali patriotizam i hrvatstvo. Prvima je pripalo bogatstvo, drugima monopol nalaženja neprijatelja.
I strani uzvanici, veleposlanici i izaslanici, imaju razloga zadovoljno pljeskati. Na dan kad Hrvatska slavi tren u kojem je nastupila kao povijesni subjekt, u prvim redovima sjede predstavnici država prema kojima se njena današnja politika često ponaša kao sluga. Mala država ne može biti autarkična, no ni savezništvo nije servilnost. Suverenost se ne dokazuje samo oslobađanjem teritorija, već i sposobnošću da se vlastiti interes odredi bez čekanja tuđe upute. Hrvatska rado kupuje oružje moćnijih, preuzima njihove prioritete, drži im leđa u pothvatima o kojima kod kuće i nema rasprave. Zauzvrat dobiva pohvalu da je pouzdana. Malo koja riječ u međunarodnoj politici tako pristojno opisuje poslušnost. A zapravo nas veliki tapšu i maze kao dobro odgojenog kućnog ljubimca.
Tko još slavi? Roditelji čija su djeca u Irskoj, Njemačkoj ili Austriji? Radnici koji vlastitu državu susreću uglavnom kroz porez, račun i čekanje? Umirovljenici skučeni u život sramotan za čovjeka? Mogu i oni slaviti, naravno. Njihovo je pravo možda i najveće. Samo teško je ne pitati što su od njena sadržaja dobili. Osim zastave, sjećanja i povremenog moralnog zahtjeva da budu zahvalni.
Postojanje države, samo po sebi, nikome, ili bar većini, ne donosi obrok, stan ni budućnost. Nacionalna država nije hrvatski izum ni povijesna nagrada rezervirana za poseban narod. Sve imaju i drugi. I svakog dana se to, u zdravom društvu, opravdava onim što država čini za građane. Ne pukom činjenicom da postoji. Država nije relikvija. A ako to nije, već funkcionalna organizacija društva, tad njen uspjeh valja mjeriti upravo tamo gdje je 1995. godine ponovno uspostavila vlast. Knin jest svakogodišnja pozornica hrvatske pobjede, o njemu se dosta pisalo pa krenimo dalje, do Obrovca. On je vrlo slikovita mirnodopska bilanca, paradigma gotovo cjelokupnog oslobođenog kraja.
Na području današnjega Obrovca 1991. živjelo je nešto više od devet tisuća ljudi. Danas ih je 3453. Okupacija je otjerala velik dio Hrvata, nakon Oluje otišla je većina Srba. Povratak je bio djelomičan. No i u miru je nastavljeno pražnjenje u kojem više ne odlazi samo jedna nacija, već cijeli Obrovac. Utoliko je mir, u gradić nacionalno dijeljen ratom, donio nacionalno ujedinjenje. U zajedničkom odlasku.
Ima odlazak iz oslobođenih krajeva i banalni metar. Autobus. Nekad su kroz gradić svakodnevno prolazili autobusi prema moru. Danas prema Zadru postoje tek tri polaska radnim danom, jedan subotom. Nedjeljom nijedan. Autobusni kolodvor postoji, no nije u funkciji. Cesta prema Obrovcu oslobođena je u Oluji. Danas, 31 godinu kasnije, njome više nema tko putovati.
Sad bi, planom nove „militarističke“ mjere, i demografija mogla profitirati, Obrovac bi trebala oživjeti tvornica streljiva. Možda i hoće. Dvjesto pedeset radnih mjesta jest mnogo. Samo, Obrovac je već jednom bio predmet velikog državnog razvojnog sna. Socijalistička ga je država pokušala modernizirati tvornicom glinice. Radila je dvije godine pa su ostali dugovi i otrovni mulj. Beretta nije novi Jadral, no obrazac je sličan. Država periferiji ponovno nudi veliku tvornicu kao nadomjestak za promet, stanovanje, školu, liječnika i politiku razvoja. Socijalizam je to pokušao glinicom. Hrvatska ponavlja oružjem. Grad i okolinu pokušava oživjeti streljivom. Trebalo je novo europsko naoružavanje da država otkrije prostor čije oslobođenje svake godine slavi.
Peti kolovoza, rekoh, valja obilježavati. No ne kao dan na koji se država, pozivajući se na pobjedu, oslobađa obveza u miru. Zastava na kninskoj tvrđavi govori čiji je teritorij. Prazan autobusni kolodvor u Obrovcu opisuje što je država s tim teritorijem učinila.
Tko je, dakle, pobijedio? U toj hrvatskoj pobjedi? Pobijedili su oni kojima je država postala položaj, imovina, utjecaj, tržište mitova ili potvrda poslušnosti. Većini je od pobjede ostala samo zahvalnost. I da je jednom godišnje slave. Čak i kad u njoj djeca više ne vide vlastitu budućnost.
Patriotizam zahvalnosti ne može biti jednosmjeran. Država koja od građana traži poštovanje mora znati što njima duguje. Ne samo teritorij. Već i život dostojan ostanka na njemu. Oluja je Hrvatskoj donijela pobjedu u ratu. Trideset jednu godinu kasnije još se čeka pobjeda. U miru.
