Razblaženom (budimo dobrohotni) moralu gomile, nasuprot etičke uzvišenosti svjetionika ljudskosti u koje bi se ona trebala ugledati, lako se na prihvaćanje podastiru ljudi prilično upitnog integriteta. Upravo prihvaćanju, jer da nije tako, valjda ih ne bi birala ili šutljivo trpjela. A čini to, prirodno prijemčljivija na rezonancu sa sebi sličnijima. Jednom mi neki pružni radnik, u razgovoru o raskalašenoj neobuzdanosti tajkuna koji uskraćuju plaću radnicima istovremeno se vozikajući najskupljim automobilima i jahtama, reče kako ih razumije, jer bi i on tako da je na njihovom mjestu! Ne jedan psiholog govori u rastakanju psihe, a naročito racionalne strane identiteta povodljivih (a prosjek je upravo takav), njihovim utapanjem u iracionalnu struju gomile. Gubljenju objektivnosti procjena, zaključaka i lakovjernom prihvaćanju sugestivnih ideja vođa koje su spoznale svoju vještinu upravljanja tim amorfnim tijelom. "Kao i kod ljudi, tako je i kod životinja dovoljno da ih se samo pet posto ponaša na isti način i ostalih 95 posto će ih slijediti i slušati". Zagriženi stranački pripadnici i zaluđeno topovsko meso, svakako su dobri primjeri. Može li gomila lišena uzajamne solidarnosti; koja mjesecima argatuje bez plaće ili za crkavicu, odustajući i od radničkog imena; koja sinhrono guta priče o socijalističkom mraku i jauče da im je gore no da su u robovlasničkom društvu; ponosna da "ima" svoju pljačkašku državu a ne uviđajući korijen zla koje ju je spopalo, biti uzvišenija od pojedinaca koji su se oprli rastakanju svoje osobnosti? Vjerojatno može, za pripadnika iste gomile dezorijentiranih jadnika. Ne radi se o mizantropiji autorovoj, već o uvidu u svakodnevicu za što inteligentnijima ni iskustvo prošlosti nije potrebno, sem gledanja par informativnih emisija "dalekovidnice". I hrabrosti da se suoče sa istinom, ali istovremeno i svojim odnosom do nje. Dezavuiranje Marksova shvaćanja o ekonomskim odnosima kao najbitnijima u klasnom struktuiranju društava, ponajbolje biva poništeno praćenjem televizijskih dnevnika u kojem ekonomija zauzima prvo, najvažnije i proporcionalno najzastupljenije mjesto. Ništa na svijetu se bez razloga (uzroka) ne zbiva, pa je i to u funkciji izoliranja masa od mogućih budućih centara "kristalizacije", koji bi mogli uvesti reda u mentalnu konfuziju masa, okupljajući ih na putu ostvarenja njihovog stvarnog interesa.

Bezbroj primjera ilustrira podatnu povodljivost masa u prihvaćanju nemorala koji im se servira; svi skupa nedostatni nesposobnima za induktivno zaključivanje, od pojedinačnog na opće. Primjerice, "Večernji list" piše, u tekstu pod anaslovom "I Most za, Brkić ministar branitelja", što će se vjerojatno ostvariti s obzirom na brojčanu prevladu njegove klike u Saboru:

"U prvim kombinacijama Brkić nije uspio ući u izvršnu vlast vrlo vjerojatno jer se čekala pravomoćna presuda oko njegova diplomskog rada koji je bio proglašen plagijatom. Upravni je sud potom srušio proceduru oduzimanja diplome Brkiću, i poništio odluku "Visoke policijske škole" o oduzimanju diplome. Upravni je sud donio i pravomoćnu presudu."

Kad bi se spomenuti sud osjetio pozvanijim od profesora "Visoke policijske škole" prosuđivati što jeste a što nije plagijat, to bi već dovoljno govorilo o u govno uvaljanom hrvatskom pravosuđu. Međutim, stvar je još tragičnija, s obzirom da se sud nije ni izjašnjavao o nesumnjivo prepisanom diplomskom radu, već je samo poništio odluku o oduzimanju diplome, promičući tako u Hrvatskoj ionako zaživjelu praksu – penji se preko leševa, odnosno tuđih djela! "Zbog proceduralne greške Visoke policijske škole, Upravni sud u Zagrebu odlučio je da Brkiću diplomski rad ostaje, iako je i dalje nepobitno da je riječ o plagijatu". Prisjetimo li se pozivanja sudova na "proceduralne greške" koje su išle u prilog oslobađanja nesumnjivih zločinaca (primjerice, ubojica obitelji Zec), sasvim krivo bismo zaključili o njihovoj nesposobnosti. Upravo obrnuto, radi se o izuzetnoj spretnosti uvlačenja, od elita instaliranog pravosudnog sistema, u guzice svojih pokrovitelja. Ako plagijator biva prihvatljiv braniteljima ("Ovim prijedlogom Domoljubna koalicija šalje poruku nama braniteljima da odabire najboljeg iz svojih redova i to je dobra poruka" – poruka njihova portparola, optuženog za milijune utajenog poreza), onda znamo dovoljno o Domoljubnoj koaliciji i braniteljima (vlastitih privilegija). Sve najgore, što su objektivni promatrači shvatili od samih početaka šovinizacije i fašizacije zemlje.

S obzirom da novi ministar obrane divani, braneći izbor nimalo problematične (u njegovoj biografiji nema ama baš nikakvih kotroverzi, inteligentnima je sve kristalno jasno!) osobe za ministra branitelja:

"S njim sam radio godinama, poznajem njegove organizacijske sposobnosti. Radi se o jednom odličnom organizatoru koji je svoje sposobnosti pokazao u ključnim trenucima. Što se tiče njegove diplome, nemojmo nikoga proglašavati krivim dok se to konačno ne utvrdi.",

postavljam mu pitanje:

"Čuj, stari moj, dali osim organizacijskih sposobnosti tipa koji je dobro organizirao svoje dipolomiranje, poznaješ i način na koji je to učinio? Kako je Visoka policijska škola već jednom utvvrdila plagiranje diplomskog rada, a to ni ti sud nije doveo u pitanje, što za tebe znači sintagma 'konačno utvrditi'? Dok tvoji gospodari ne odluče što je i kad je konačno? Iskreno ti savjetujem da biraš prijatelje, ali špijunčinama su takvi savjeti bespredmetni."

Izvini na intimnosti, ali ako nam se ti možeš obraćati kao da smo svi vesla sisali, poturajući nam svoje nemoralne stavove, onda je na pametnijima – a ne na tebi – da sa uvrijede.

Drugi primjer je prastaro otrcan, samo ga je aktualizirao najnoviji premijer, najbogatiji od svih dosadašnjih (mahom licemjernih lopova) – kojem "sva imovina, osim štednje i sata, glasi... na suprugu". O čijim menadžerskim sposobnostima su se pjevali hvalospjevi, ali s imovinom u vlasništvu žene! Prokušani kapitalistički otimački trik; u slučaju da me uhvate s prstima u pekmezu, zaboravite na imovinu koja zakonski ne pripada meni! S obzirom da većina – što statistički i jeste prosjek – ništa, ni verbalno ni praktično ne poduzima protiv takvih predstavnika vladajuće kvazielite, očito se, birajući ih na položaje, solidarizira s njima. Jel' iz straha ili podrške, praktički je sasvim svejedno.

Daklem, tko gleda vidjet će, tko želi – shvati će. A tko sve to ne želi, izgleda da je odlučio određivati našu zajedničku sudbinu, dokazujući sposobnosti manipulacije građanima u ključnim trenucima.

magazinplus