Hrvatska je jako kulturna država. Tu se pazi na okoliš, nasljeđe, bilo prirodno, bilo kulturno, tu se nikada ne bi – to samo tvrdi histerična ljevica – opasnim otpadom zagađivali kilometri zemlje, šuma i korita rijeka…
Ne bi se ni za živu glavu uništavalo najljepše dijelove obale i otoka, niti bi Hrvati ikada pristali da im neprijateljska, koruptivna vlast kroji zakone prema kojima je bjelosvjetskim lupežima dozvoljeno da poput loše izvedene estetske operacije doslovce unište vizure obale i nježnih otočkih vala, riječju, ne bi nikada više glasali za kriminalnu, dušmansku vlast koja evo vlada državom već milijun godina. Ne bi nikada neka otočka birokratska svita, unatoč jasnoj ekološkoj kataklizmi, dopustila da čitav jedan otok postane građevinska zona u kojoj svaki perač novca s firmom na nekim Maldivima, Panami i sličnim bezporeznim oazama smije doslovce unakaziti prirodni okoliš jer mu to eto dozvoljava zakon.
U blizini naše kuće na otoku na zemljištu od čak 15.000 kvadrata na sjenovitom brdu tik uz more, jednom je davno vlasnik zasadio masline, lozu, smokve… Dolazio je godinama po zemljanom puteljku na mazgi ili tovaru, kako bi s mukom obrađivao taj ogromni komad zemlje, krčio, zalijevao… Onda su nasljednici sve to prodali „investitoru“ s poduzećem registriranim na Malti, poljoprivredno je zemljište u međuvremenu prenamijenjeno u građevinsko, kao i čitava velika uvala u kojoj ni centimetar nije ostavljen kao javna površina za neku društvenu namjenu. Stigli su bageri i s radošću samljeli desetke i desetke stabala maslina, smokava, borova… Bolno je bilo gledati kako se ruši i nestaje ogromni rogač, star više od stotinu godina, i koji usput nije smetao čak ni vlasniku koji tu namjerava izgraditi kompleks takozvanih urbanih vila, dakako za rentiranje, sve s bazenima, priključenima na ionako nemoćnu infrastrukturu izgrađenu još u vrijeme Jugoslavije. Naravno novcem samodoprinosa građana toga mjesta.
Barbarsko uništenja jednog velikog prirodnog dobra, ptičjeg staništa, na čijem mjestu sada stoji jezivo golo, neuredno brdo, trajalo je i nakon zakonskog roka, to jest 15. lipnja, ali je bagerista na upozorenje supruga da krši zakon, istome nježno rekao neka se goni, a vlasnik na primjedbu da je napravljen ekocid lakonski odgovorio: „Ali to se tako radi.“ I da, to se doista tako radi, besprizorno se ruši stare kamene suhozide – koji su tobože zaštićeno kulturno dobro – sijeku šume, cementom oblažu golemi dijelovi pomorskog dobra kako bi se omogućilo vezivanje raskošnih stranih jahti, sve uz odobrenje središnje, koruptivne vlasti i njenih lokalnih prirepaka.
Otok o kojemu pišem tek je notorni primjer apsolutnog poraza institucija i zamaha divljeg kapitalizma, ali i najgore: tihog pristajanja nemoćnih građana na uvjete života koji oskudijeva čak i najosnovnijim potrebama; imaju tek bijednu, neopremljenu otočku ambulantu, loše trajektne veze, ekološku besvijest vladara i bespovratno narušene vizure nekada prelijepih uvala. No, kada je na vlasti nesposobna, bezdušna klika kojoj budžet najizdašnije puni upravo turizam, onda je logično da se svaka pojata pretvara u apartman, ono najvrjednije rasprodaje stranim sumnjivcima i omogućava svima u lancu lagodna, izdašna zarada. Uništenje mjesta – koje u sezoni puca pod pritiskom oko pet tisuća turista, uglavnom smještenih u nakaradnom apartmanskom naselju s 550 jedinica, naravno na mjestu nekadašnje guste šume, vremenom nadograđivanih bez reda i uklopljenosti u okoliš – započelo je 90-tih u doba lopovske HDZ-ove pretvorbe i privatizacije. Tada je ubavo hotelsko naselje, izgrađeno u socijalizmu, skriveno u borovoj šumi tik uz veliku šljunčanu plažu sa svim pratećim sadržajima, od pekare do frizerskog salona, protuzakonito prodano nekom hadezeovom tajkunu koji se bacio, a u što drugo nego betonizaciju, prosperitetno poduzeće uništio, radnike ostavio bez posla i zaostalih plaća, da bi potom propao a imovinu rasprodao. Mjesto danas obiluje raspadnutim, zapuštenim objektima bivšeg hotelskog kompleksa i tek jednim dućanom s bezobrazno visokim cijenama, a koji s radom prestaje završetkom sezone. Nakon toga počinje doba bagera i dizalica, a domicilno stanovništvo može samo sanjati o svježem kruhu, kao i o novoj cesti ili kanalizaciji čiji se sadržaj, izložen sezonskom pritisku i dotrajalosti mreže, logično slijeva u more.
Dobro, ima na vrhu otoka, udaljenom čak deset kilometara, jedan dućan čiji je strani vlasnik, Poljak s monopolom na skoro svim otocima upravo proglasio bankrot, a sedam tisuća radnika ostavio bez radnog mjesta. Inače je na mjestu toga Studenca u prizemlju velikog betonskog zdanja, prema obećanjima uvijek istih otočkih birokrata, koji vladaju već 18 godina, trebao biti šoping centar s frizerom, pedikerom, cvjećarnicom… sadržajima to jest zbog kojih kao u kameno doba stanovnici otoka moraju putovati u Split. No umjesto šoping centra na nekoliko katova, vlasnik trgovačkog lanca, uz privolu općine, podiže apartmane, koje će sada kao bankrotirani dužnik prodati dalje nekom novom vizionaru. Ukratko, tjeskobno je na dalmatinskim otocima. Toj izdašnoj kasici prasici otrovne HDZ-ove vlasti.
