Andrej Plenković ne podnosi bilo kakav znak nelojalnosti. Javnost voli podsjećati kako je svojedobno nesmiljeno kaznio neposluh Mostovih ministara. Pred kamerama je tajnici naložio da im napiše otkaze jer su mu u jednoj odluci uskratili potporu. Nisu digli ruku za jedno njegovo rješenje. Međutim, u posljednje vrijeme otvoreno i opetovano kontriranje svojih sadašnjih koalicijskih partnera jobovski trpi i tolerira. Domovinskom pokretu dopušta da ga svojim javnim suprotstavljanjem beskrajno ponižavaju. Zašto to podnosi? Zašto im se ne zahvali na suradnji i s nekim novim saveznicima – što je sasvim moguće – ne pokrpa svoju parlamentarnu većinu?
DP funkcionira kao vazda dežurna manufaktura skandala i primitivnog desničarenja. Od pucanja po kukuruzištima do političkog pucanja po Srbima. Od slavljenja madridske grobnice od zlata do izjednačavanja Tita i Hitlera. Od unošenja u vlast na razini države zagrljaja s ustašlukom do praktičnog poricanja antifašističkog utemeljenja Hrvatske. Najnovija se kriza u Plenkovićevu carstvu otvorila kada je šef DP-a Ivan Penava, usto i potpredsjednik Sabora, sazvao konferenciju za novinare da bi podržao nedavni nazi korteo Torcide u Splitu, a policiju i medije napao s optužbom da organiziraju i vode linč prema navijačima. Faktički je stao na stranu onih koji su slavili Auschwitz i odvratno uvredama masakrirali djevojčicu – simbol genocida počinjenim nad Židovima u Holokaustu. Ostrvio se na policiju i novinare koji su u toj provali zla samo radili svoj posao. Javnost je potom nagađala da se razlaz HDZ-a i DP-a više ne može izbjeći.
Ni HDZ-u ni DP-u za imenovanje Tomislava Bilandžića na mjesto državnog tajnika nisu smetale neke otprije poznate dubioze u njegovoj biografiji. Ali predlagatelji ga sada smjenjuju samo zato što je pokazao lojalnost prema službi u kojoj radi. Očito smatraju da kao državni tajnik u MUP-u mora funkcionirati po partijskim direktivama, a ne po zakonu
Proustaški pandan u Macelju
Ali nakon što se premijer sastao sa svojim fingirano raskolnički raspoloženim partnerima, drama je riješena. Ostaju u koaliciji u kojoj se međusobno drže za muda. Zajednički objavljuju da partnerski podržavaju policijske akcije, ali Penava ni jednu od svojih optužbi nije povukao. Novim će izdvajanjima iz državnog proračuna neka svoja ideološka i materijalna izvoljevanja dodatno naplatiti. Nije Plenković cicija kad državnim parama kupuje saveznike. Sada je pristao i na osnivanje proustaškog pandana Jasenovcu u Macelju. S poštednim objašnjenjem kako se Penavine izjave mogu razumjeti kao zalaganje da „treba biti oštar u osudi svih totalitarnih simbola“, premijer je odlučio da će država financirati osnivanje javne ustanove i spomen-područja, s kosturnicom i muzejom, posvećene žrtvama partizanskih zločina pa je taj posao – posve primjereno – povjerio šefu otvoreno proustaške stranke. Treba li se čuditi ako se na koncu povijesne činjenice izvrnu kao rukavica pa vojnici ustaške NDH postanu nevine žrtve, a partizanska se vojska – koja je omogućila stvaranje današnje Hrvatske – kriminalizira kao zločinačka. Franjo Tuđman mora da se okreće u grobu: u što mu nasljednici usta punih njegova imena pretvaraju Hrvatsku.
Ali natezanja u vrhu vlasti s tom opačinom nisu okončana. Samo su pomjerena pa se sada vode preko leđa Tomislava Bilandžića, državnog tajnika u MUP-u koji je na funkciju došao iz DP-ove kvote, ali je u trenutku Penavina napada na policiju stao na stranu snaga reda, objavljujući da daje punu i bezrezervnu podršku radu hrvatske policije. Što su šefovi DP-a proglasili neoprostivim otkazivanjem poslušnosti pa najavljuju smjenu. Njihov najdrčniji snagator Stipe Mlinarić Ćipe ne prestaje govoriti da je Bilandžić smijenjen. Svojim izjavama faktički preuzima i prisvaja premijersku funkciju. Očito se smatra pozvanim i ovlaštenim dirigirati kadroviranjem po Plenkovićevu kabinetu.
Fajtanje oko Bilandžićeve sudbine otkriva nekoliko po HDZ-ovu vlast kompromitirajućih činjenica. Prvo, obje stranke smatraju da je partijska pripadnost i podobnost jedina zaista važna kvalifikacija za obavljanje dužnosničke funkcije. Ni HDZ-u ni DP-u za imenovanje Bilandžića na mjesto državnog tajnika nisu smetale neke otprije poznate dubioze u njegovoj biografiji. Ali predlagatelji ga sada smjenjuju samo zato što je pokazao lojalnost prema službi u kojoj radi. Očito smatraju da kao državni tajnik u MUP-u mora funkcionirati po partijskim direktivama, a ne po zakonu.
Premijer u grbavoj situaciji
Drugo, slučaj otkriva pravi rašomon u funkcioniranju aktualne vlasti. Potpredsjednik Sabora napada potpredsjednika Vlade i ministra policije da od Hrvatske stvara Divlji zapad. HDZ ne pristaje na Bilandžićevo smjenjivanje samo zato što bi tako priznao da je u igri moći Plenković kapitulirao pred Ćipom. Ali njihova nadvikivanja ipak ne mogu skriti činjenicu da šefovi DP-a praktično djelovanje pravne države proglašavaju „pumpanjem do besvijesti hajke i harange“, dok premijer i njegova vlada Penavino demoniziranje medija i prijetnje novinarima s visoke državne funkcije gromoglasno prešućuju, kao da se nisu dogodili.
Treće, DP-ovo testiranje premijerova podnošenja provokacija upravo je pokazalo da su granice jako pomaknute. Plenkovićevo toleriranje rušenja njegova vlastitog autoriteta znak je velike slabosti. Ni sjena je onoga što je nekad bio. Više nema petlje da mrcvarenje u naopakom braku od interesa prekine i Penavi isporuči otkaz. Na sve je, izgleda, spreman pristati, što znači da će se DP-ove skandalozne političke malverzacije pojačavati.
HDZ-ovi kuloari bruje o mogućim reperkusijama recentnih nadigravanja po državi po ministra Božinovića. Iz vrha se vlasti prema medijima povremeno puštaju glasovi da bi ga premijer mogao smijeniti. Premda mu je jedan od najbližih suradnika. Stranački baruni s terena jako mu rade o glavi jer im ne dopušta namještanje vlastitih ljudi na čelo lokalnih policijskih ispostava. Plenković također zna pokazati zlovolju. Nakon nesreće koju je premijerova policijska pratnja izazvala u Savskoj, ministra je Božinovića optužio da mu lošim izborom ljudi ruši rejting. Šef je Vlade, dakle, svjestan svoje reputacijske oštećenosti, ali nije spreman priznati da je sam uzrok tom srozavanju. Pitanje je tko će platiti cijenu njegove nepopularnosti. Odluči li se do izbora raditi neke rekonstrukcije u svom kabinetu, mnogo je izglednije da rezovi i preslagivanja neće biti posljedica prijeke potrebe uklanjanja Penavina političkog kancera, nego će samo pokušati sanirati premijerove reputacijske gubitke. Novo PR ruho za olinjalog vladara.
Plenković strahuje da bi Penavina stranka u slučaju razlaza opet krenula lupati po njemu osobno i njegovu HDZ-u. Kao što je to radila na prošlim izborima, što joj se jako isplatilo. Zato trpi poniženja i DP-ovo orgijanje po državi
Andrej Plenković u vrlo je grbavoj situaciji. Podrška stranci već duže mu se vrijeme ne prestaje topiti, veliko je pitanje može li se i kako taj trend pada do izbora zaustaviti i preokrenuti. Problem s opasnim otpadom u Gospiću, pa onda i diljem Hrvatske pokazao je dramatičan gubitak povjerenja građana, što je praktično skoro pa nemoguće pokrpati. Najave da bi nakon povlađivanja proustaškom desnilu u idućih godinu, godinu i pol trebao izvesti povratak prema centru teško će realizirati. Pogotovo kad istodobno iz zagrljaja ne ispušta družbu iz rejtingom posve usahlog Domovinskog pokreta. Bez glasova s centra ne može dobiti izbore, što mu DP nikako ne može kompenzirati. Upravo suprotno, rastjeruje moguće saveznike. Ali Plenković strahuje da bi Penavina stranka u slučaju razlaza opet krenula lupati po njemu osobno i njegovu HDZ-u. Kao što je to radila na prošlim izborima, što joj se jako isplatilo. Zato trpi poniženja i DP-ovo orgijanje po državi. Hrvatsku su u dvije godine svoje vlasti jako unazadili. Sve što Andrej Plenković do idućih izbora bude napravio bit će vođeno njegovim osobnim i stranačkim interesom. Nikako interesima Hrvatske. Samo njihovom zajedničkom neugaslom željom da se održe na vlasti. Bez obzira na cijenu. Što ne mora značiti da je situacija beznadna. Možda će se HDZ i DP u svojoj fatalnoj sadomazo perverziji na koncu uzajamno potopiti.
Hrvatska suza za Vučićem
Čini se da dio hrvatske politike počinje žalovati za netom na izborima u Srbiji pometenim Aleksandrom Vučićem. Izvjesna nostalgija prije svega se manifestira u neskrivenoj mrzovolji mudraca s desnice prema studentskom pokretu koji je njihova „najdražeg neprijatelja“ na impresivan način uspio pobijediti. Nećemo ovdje o notornom Mlinariću zvanom Ćipe, jednoj od udarnih pesnica proustaškog Domovinskog pokreta, koji veli da u Srbiji „četnika“ na vlasti nasljeđuju „početnici“, što bi impliciralo da su za njega svi Srbi isto što i četnička žgadija.
Ali više se karijatida HDZ-ove vlasti požurilo slijediti novog slovenskog premijera Janeza Janšu koji je pobjednicima odmah po zatvaranju birališta umjesto čestitki odapeo ultimatum: predaja arhivske građe bivših jugoslavenskih tajnih službi kao uvjet da im Slovenija ne blokira pristup Europskoj uniji. Tako je šefa Sabora zažuljala izjava jednog od predstavnika Studentske liste, koji je relaksaciju odnosa sa susjednim zemljama, pa i Hrvatskom, najavio unatoč, kako je rekao, različitim narativima o devedesetima. Samo je jedna povijesna istina, poručuje Jandroković. Ministar Medved, konfuzno se valjda referirajući na bolno pitanje nestalih, mudruje nešto o nužnosti otvaranja arhiva i dostavljanju informacija koje Hrvatska godinama traži. Mnogo jasnije nastupa bivši splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara koji kao šef saborskog Odbora za vanjsku politiku, povodom izbora u Srbiji objavljuje kratku poruku: „1725? Za početak bilo kakvog razgovora. 1725? Bez tog odgovora nema razgovora“. Broj koji Opara u svom ultimatumu novoj vlasti u Beogradu ističe tiče se sudbine nestalih. Hrvatska naime još traga za 1725 osoba nestalih u Domovinskom ratu.
Oprez u Zagrebu sasvim je razumljiv, pogotovo jer je Srbija već jednu priliku za novi početak i svoje normaliziranje upropastila. Ali lista imperativa koji se Beogradu sada isporučuje nije racionalna, a ni dobronamjerna. Od nove se vlasti – koja se još nije ni konstituirala – s raznih strana traži da preuzme odgovornost Srbije za ratove devedesetih, prizna Kosovo, prekine odnose s Rusijom, generalno da odmah riješi sve što su dobili u naslijeđe. Za Hrvatsku je sudbina nestalih svakako posve razumljiv prioritet. Ali od onih 1725 ljudi za kojima se još traga, oko četrdeset posto čine Srbi. Kad Medved od Beograda traži otvaranje arhiva i otkrivanje grobišta, sam bi vlastitim primjerom mogao pokazati kako se to radi. Kad govori o samo jednoj istini, Jandroković bi morao objasniti kako se iz onoga što se u Hrvatskoj prodaje kao oficijelna istina izgubio dio o katastrofalnom ratu s Bošnjacima ili zločini nad Srbima počinjeni nakon Oluje. S takvom falinkom nikako se ne može postavljati kao posjednik istine. Od Srbije ne treba očekivati da će na devedesete gledati kao Hrvatska. Ali za početak je važno da krene u rješavanje otvorenih problema. Razlike ne moraju biti razlog za neprijateljstvo. Povijesne činjenice ne treba pretvarati u sredstvo ucjene. Prvaci Studentske liste svima su u regiji uputili dobrosusjedske poruke, što je bitno drugačije, posve suprotno Vučićevom konstantnom proizvođenju tenzija. Zato je razumljivo da veliki dio hrvatske javnosti s velikim simpatijama prati politički prevrat u Srbiji.
Vlastima u Hrvatskoj usporedba s dosadašnjom Srbijom automatski je osiguravala osjećaj velike uspješnosti i moralne superiornosti. Lako je biti bolji od Vučićeve države. S novom vlašću u Srbiji, koja je na fascinantan način prošla put od građanske pobune protiv despota do izborne pobjede, stvari se mijenjaju. Zato su vjerojatno HDZ-ovi prvaci rezervirani. Ljuta hrvatska desnica u svrgnutom je Voždu imala idealnog neprijatelja. Jako im je pomagao u proizvođenju antisrpskih sentimenata, kojima se obilato hrane. Drugog sadržaja zapravo i nemaju. S novom, demokratskom Srbijom to će biti mnogo teže. Zato je svojim zahtjevima unaprijed pokušavaju delegitimirati, faktički žalujući za Vučićem. Samo što suza ne krene. Pobjednicima izbora u Srbiji treba dati vremena da se bave onim što su postavili kao svoju prvu zadaću: oslobađanje zemlje iz okova jednog ekspanzionističkog, nacionalističkog i mafijaškog režima. Uspiju li od Srbije napraviti pristojnu demokratsku državu, najviše će uraditi i za svoje susjede. Hrvatska bi takav detant morala podržavati.
