"Srbija je na rubu građanskog rata", rekao je hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno na panelu Bledskog strateškog foruma o proširenju Europske unije. "Imate Srbiju s više od dvije godine najvećih, najsnažnijih i najozbiljnijih unutarnjih nemira i demonstracija, na rubu građanskog rata. To je stvarnost. Moramo biti trezveni oko proširenja. Ja sam za, ali moraju se politički stabilizirati."
I zaista, teško da na političkoj kori Zemlje postoji tektonski nestabilnije tlo od Srbije: politički seizmolozi objašnjavaju onda kako je razlog tome položaj Srbije na rasjedu dviju velikih tektonskih ploča - zapadne, odnosno europske, i istočne, odnosno ruske. Ta se zemlja tako već gotovo četrdeset godina trese u mitinzima, demonstracijama, blokadama, šetnjama, prevratima, atentatima i uličnim neredima, i kad bi postojala egzaktna mjera za političku nestabilnost, Srbija bi bila standard, nešto poput Mercallija ili Richtera. U izvještajima međunarodnih organizacija stajalo bi tako da politička stabilnost u, nemam pojma, Nepalu, trenutačno iznosi 0,6 Srbije, skandinavske zemlje uživale bi negdje između 0,04 i 0,07 srb, a najbliže jednoj Srbiji približio bi se, recimo, Bliski istok s 0,91 srb.
A Hrvatska?
Hrvatska, hvala na pitanju, stoji sjajno. Prema proračunima hrvatskih stručnjaka, trenutačna politička nestabilnost u Hrvatskoj iznosi upravo fantastičnih 0,002 srb, a i ta dva promila Srbije zabilježena su nakon bijednih javnih protestića zbog normalizacije legitimnog nacističkog pozdrava "Za dom spremni". Po posljednjim mjerenjima, bolji i politički stabilniji od Hrvatske još su samo Rusija, Sjeverna Koreja i Antarktika: ove godine, recimo, zbog sudjelovanja u protuvladinim demonstracijama čak je i u uređenoj i stabilnoj Saudijskoj Arkadiji osuđeno i javno pogubljeno više od tri stotine ljudi!
U Hrvatskoj toga, jasno, nema. Nema ovdje protuvladinih demonstracija, protestnih šetnji, uličnih nereda i političkih prevrata, a hadezeovska vlast stabilna je već trideset pet godina. Za razliku od Srbije, koja je - kako reče Andrej Plenković - "na rubu građanskog rata", Hrvatska je zemlja blagostanja, spokoja i građanskog mira.
U čemu je, kako bi rekli analitičari, stvar?
Meni se razjasnila nekidan, u terorističkom posjetu Beogradu - da, pardon, turističkom - nakon obilaska centra grada i čuvenog Ćacilenda. Ta "oaza slobode", kako ga je nazvao srpski diktator Aleksandar Vučić, u osnovi je besprizorno vašarsko naselje bez presedana u političkoj geografiji Europe i svijeta: najstarije nastambe, takozvana istorijska jezgra Ćacilenda, nalaze se u mračnim, slabo istraženim područjima Pionirskog parka, zelenog pojasa u strogom centru Beograda, na čijim obodima stoje zdanja Narodne skupštine Srbije, te Starog dvora - nekadašnje rezidencije srpskog kralja Milana Obrenovića, danas sjedišta Skupštine grada Beograda - i Novog dvora, nekadašnje rezidencije dinastije Karađorđevića, danas palače predsjednika Republike. Zbog čega se ta zelena ledina nekad i zvala Dvorski park.
Prvi primati, pleme poznato pod nazivom Ćaciji - skraćenica za Studenti Koji Žele Da Uče - tu su se naselili još početkom marta 2024. godine naše ere. Pred najavljene velike demonstracije Studenata Koji Ne Žele Da Uče Nego Žele Da Ruše Srbiju, Aleksandar Vučić tu je onda dovukao svoje pristalice, gradske kriminalce, fudbalske navijače, batinaše volontere i zaposlenike javnih poduzeća. Poučen stoljetnim povijesnim iskustvom - od 1904., kad su prevratničke snage iz Dvorskog parka napale kraljevsku rezidenciju i likvidirale kralja Aleksandra Obrenovića, bacivši njegovo tijelo kroz prozor, pa do 2000. godine, kad su demonstranti provalili u Narodnu skupštinu i predsjednika Slobodana Miloševića kroz prozor izbacili na Međunarodni sud za ratne zločine u Haagu - Vučić je tako formirao paravojni kamp, braneći prostor Skupštine i Vučićevog dvora.
U sljedećih osam mjeseci Ćacilend se od improviziranog malog šatorskog naselja u Pionirskom parku proširio preko Trga Nikole Pašića do samog stepeništa Narodne skupštine, izrastavši u urbanistički dobro osmišljeni, čvrsto ograđeni i utvrđeni Zabranjeni grad, nešto poput Novog Ćacilenda, sa suvremenim šatorima za hotelski smještaj gostiju iz unutrašnjosti, kuhinjama, pečenjarama, restoranima, parkiralištem, društvenim domovima, javnim zahodima i velikim koncertnim kompleksom na otvorenom, te vlastitom policijom i graničnom službom.
Urbanistička funkcija modernog Ćacilenda lijepo se tako mogla vidjeti nekidan, dan nakon velikog komemorativnog skupa za žrtve pada nadstrešnice u Novom Sadu: imate tako demonstrante pred istočnim predgrađima Ćacilenda, imate narodnu policiju pred ogradom Zabranjenog grada, okrenutu prema njima, dakle prema građanima Beograda - na upadljivo isti način na koji je i narodna vojska stajala 1991., nakon formiranja ĆAO Ćacilenda u Hrvatskoj - i imate stanovnike Vučićevog Zabranjenog grada okupljene na velikom partyju, koji onda zaštićeni policijom brane Skupštinu i Vučićev dvor petardama, bocama, čašama i ostalim partiljerijskim sredstvima.
Ukratko, shvatili ste, "imate Srbiju na rubu građanskog rata".
Je li tako nešto moguće u Plenkovićevoj stabilnoj Hrvatskoj? Je li u Hrvatskoj uopće moguć Ćacilend?
Iznenadit ćete se.
Ćacilend u Hrvatskoj ne samo da je teoretski moguć, nego zapravo već postoji. I ne samo da hrvatski Ćacilend zapravo već postoji, nego zapravo postoji već pola decenije, cijele četiri i pol godine stariji i od slavnog srpskog Ćacilenda. Istraživači i avanturisti pronaći će ga ako se opremljeni transparentima, megafonima, zviždaljkama i ostalom opremom upute Zagrebom do Gornjeg grada, pa kroz Kamenita vrata prema Markovu trgu: tu, pred "hrvatskim Dvorskim parkom", na čijim obodima stoje stupovi izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti - zdanja hrvatskog Sabora, Vlade Republike Hrvatske i Ustavnog suda - naići će, naime, na istu onakvu ogradu i istu onakvu policiju kakva stoji na ulazu u beogradski Ćacilend, jednako ljubazno upozoren da dalje neće moći.
Ćacilend na Markovu trgu, po premijeru Andreju Plenkoviću Ćaći nazvan Ćaćilend, utemeljen je listopada 2020., kad je stanoviti Danijel Bezuk naoružan kalašnjikovom pucao prema zgradi Vlade i ranio policajca, izvršivši potom samoubojstvo. Sve od toga dana, Ćaćilend - sveto mjesto hrvatske demokracije - ograđen je, utvrđen i zaštićen kao "štićeni prostor prve kategorije", s potpuno istom funkcijom kakvu ima i onaj beogradski: da brani prostor parlamenta i Ćaćinog dvora.
Ono što ekspedicije s transparentima i megafonima može zbuniti, jest upadljivo slaba naseljenost zagrebačkog Zabranjenog grada: nema tamo šatora, nema muzike, pečenjara i plastičnih zahoda, nema ljudi - samo gdjekoji dokoni policajac. Zagrebački Ćaćilend izgleda tako baš kao neki davno napušteni grad Maja u džunglama Meksika, ili - još bolje - poput pustog pekinškog Tienanmena, Trga nebeskog mira.
I to je suštinska razlika između hrvatskog i srpskog Ćacilenda. Ako takvu urbanističku cjelinu općenito shvatimo kao improvizirano naselje za pristalice vlasti, zagrebački Ćaćilend zapravo je s druge strane metalne ograde, sve od Vukovara do Splita, gdje su upravo jučer, baš kao i u Beogradu, maskirani fudbalski navijači kao Ćaćina pretorijanska garda prekinuli srpski kulturni festival i razjurili mirne građane. Sam pak Dvorski park, pardon Markov trg, kao sveto mjesto demokracije - i kao svugdje u uređenoj zapadnoj demokraciji - predviđen je, naime, za one koji se bune protiv vlasti.
Zašto ih onda nema? Eh, zašto ih nema.
Prema nekim teorijama, stanovnici Ćaćilenda napustili su svoja ognjišta i u velikoj seobi naroda otputovali na Zapad, sve do Irske. Prema hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću Ćaći, pak, Ćaćilend ma Markovu trgu pust je zato što je njegova Hrvatska uzorna i politički stabilna demokracija na rubu tisućljetnog građanskog, upravo kineskog Nebeskog mira.
