Od ministra se ne traži da razumije ono čime upravlja. treba biti lojalan, komunikativan, ‘na liniji’. Uz to hvaliti Šefa. Plenkovića
„Pitao sam ljude, kol’ko će to trajati
može li se umrijeti, hoću li se poslije kajati
Gnjavio sam ljude, pravio sam paniku
Prejako je svjetlo, samo da se oči naviknu“
Arsen Dedić
Odlazi jedan ministar rada, dolazi drugi. Vlada nastavlja kao da se ništa nije dogodilo. Zamjena ministra kao u rukometnoj utakmici, u fazi napada. Jedan ministar izlazi, drugi utrčava. No, ponovit ću: ministar rada! Resor u kojem se odlučuje o radu, plaćama, inspekciji rada, mirovini, invaliditetu, osobnoj asistenciji, socijali. I da, i o tome ima li država uopće elementarni osjećaj za svoje građane. Je li Domovina država građana? Ili samo paravan za osobne interese, političku elitu, stranačke pouzdanike…
Reći ću odmah što svi znadu – u Hrvatskoj svatko može biti ministar. Rada. Ili bilo koji. Jer se od ministra ne traži da razumije ono čime upravlja. Treba biti lojalan, komunikativan, discipliniran, „na liniji“. Uz to hvaliti Šefa. Plenkovića. I sklanjati se od problema i posla. Život građana sporedan je u odnosu na političku disciplinu.
Nije ovo tekst protiv novog ministra. Još manje obrana starog. Odlazak Piletića i dolazak Ružića samo su zgodan povod da se ogoli paradigma Plenkovićeva upravljanja. Imamo Vladu koja svoje resore tretira kao političke „stanice“. A državu kao sustav koji će, navodno, funkcionirati bez obzira na to tko sjedi u kojoj fotelji. Temeljna je to iluzija upravljanja, da institucije mogu biti snažne dok su oni koji ih vode bezlični i zamjenjivi. Koji ne razumiju ni političku težinu odluka koje predlažu. Da će „stručnjaci u drugom planu“ držati sustav na okupu. Samo, gdje je taj drugi plan? Izbrisan ako se nije želio prilagoditi politici. Ili anonimiziran političkom snishodljivošću nazovi-struke. Taj model upravljanja nije slučajan. To je svjesni izbor Andreja Plenkovića. Stabilnost kroz lojalnost, a ne institucionalnu dubinu.
Kad bi politika bila dosljedna, ministar rada bio bi najkompetentniji član Vlade. I najvažniji. Ne zato što je ključna romantična ideja o socijalnoj državi, već stoga što se radi o resoru koji upravlja sudbinama. I upravlja velikim sredstvima. Rad ovog ministarstva duboko utječe na kvalitetu života, standard, perspektivu. Rad i socijala nisu samo „topla priča“ o dobrim željama i humanosti. Ne, tu je arhitektura prava. Hladna i birokratska. No ne samo statistička i bez emocija. To može biti najskuplja mješavina straha i golog preživljavanja. A može biti i najbolji izlog političkog uspjeha, motivator glasača. Ako se ne radi o iluziji, rad i socijala temelj su „obnove društvenog ugovora“ na izborni dan!
A onda dođe inkluzivni dodatak. I osobna asistencija. Sustav koji je u stanju proizvesti situaciju u kojoj ljudi ostvaruju prava tek kad se – doslovno – svađaju s vlastitom državom na sudu. Pa se kao „prvi potez“ novog ministra najavljuje povlačenje žalbe i isplata zaostatka nasljednicima. Lijepo. I nužno. No taj potez savršen je simbol. Država prvo postavi prepreku, potom se čudi što su ljudi očajni, zatim ih gura u parnicu, a na kraju se herojski povuče. Pa očekuje aplauz. To nije politika, nego administrativna tortura s povremenim epizodama birokratskog milosrđa.
Uskoro dolaze nove izmjene Zakona o radu. Ponovno ćemo slušati isto. „Usklađivanje“, „modernizacija“, „konkurentnost“. A nitko neće reći ključno: Zakon o radu nije tehnički dokument, već politička odluka o ravnoteži moći. O tome koliko vrijedi radnikova sigurnost, a koliko sloboda poslodavca. Kako stoji društvena solidarnost u odnosu na tržišnu brutalnost. U tom trenu neizdrživo je naivno se pretvarati da je svejedno tko vodi resor. Jer nije. Ako ministar ne zna materiju, ne razumije svoj posao. A to završava u politiziranju, populizmu. U Vladi koja ne upravlja, samo propisuje.
Plenkovićeva vlast godinama živi od istog političkog privida. Urednosti. Privid da „nešto radi“. Stabilnost koja se ne mjeri rezultatima, već upravljanjem percepcijom. Krize se amortiziraju, skandali normaliziraju. Odgovornost odgađa, a politička šteta minimizira. Samo to prikriva bitno, sustav koji zakazuje. Kad se u javnom sektoru plaće vode bez jasne logike, sindikate tretira kao smetnju, a pregovaranje zamijeni PR, institucije postoje samo formalno. A stvarno kolaps. Vlast ne upravlja državom. Samo krizama. A to proizvodi apatiju.
Mirovinsko osiguranje najokrutniji je primjer. Godinama se interveniralo, mijenjalo računice, bonuse, penalizacije. Sve se prodavalo kao „održivost“. A onda se otkrije da održivost bez pravednosti nije održivost. Već socijalna depresija. Da imamo sustav koji traži da ljudi rade i kad odu u mirovinu. Ne nudi sigurnost ni perspektivu. Vodi u tihu pobunu: mladi odlaze, izbjegavaju, odustaju. A kad se izgubi povjerenje u mirovinski sustav, nema povjerenja u budućnost države.
Dolazimo do struke. Uobičajena fraza veli kako političar ne mora biti stručnjak. Jer je „stručnjak za politiku“. To je točno. Napola. Jer politika je etika odgovornosti. Odgovornosti za posljedice, ne dojam. Za rezultate, ne moralnu pozu. Tu Plenkovićeva vlada pada. Jer se ponaša kao da su posljedice nešto što je se ne tiče. Kao da su prava nebitna, tehnički detalj, a ne razlika između života i propasti. U resoru rada i socijale, posljedice su brutalno konkretne. Ako pogriješiš, netko neće dobiti pomoć na vrijeme, ostat će bez osobne asistencije, potpisat će nepovoljan ugovor, čekati godinu dana da mu država prizna ono što mu pripada. To se naziva politikom. Ali politika nije.
Problem Plenkovićeve politike nije manjak odluka, već manjak sadržaja. Odluka bez kompetencije postaje gesta. Bez normativne pismenosti – improvizacija. A improvizacija u resoru rada ne ostaje u zraku, prelazi na ljude koji se osjećaju prevareno. I zato je smiješno da se Ministarstvo rada tretira kao mjesto na kojem svatko može „učiti usput“. Država nije škola, građani nisu pokusni kunići.
Ima još. Machiavelli je pisao o lojalnosti državnika državi, a ne sebi. Lojalnost instituciji, ne političkoj mreži. Javnom interesu, ne stranačkom kadroviranju. Lojalnost funkciji, ne fotelji. Ono što Plenković već godinama gradi jest sustav u kojem je lojalnost važnija od kompetencije. A kompetencija prihvatljiva samo dok ne postane prepreka lojalnosti. Zato se ministri rotiraju kao na traci. Nije stvar u tome jesu li dobri ljudi, već u tome da se od njih traži da ne budu više od poslušnih upravitelja dojma. A politika traži hrabrost. Ne hrabrost za govore i prepričavanje „europskih vrijednosti“ dok se tolerira erozija institucija. Hrabrost da se preuzme odgovornost, kaže istina, uđe u konflikt kad je konflikt nužan. S klijentelističkim mrežama, inertnom administracijom, interesnim skupinama, vlastitom strankom. Plenkovićeva vlada to ne čini. Ona „amortizira“. Ne gradi institucije, održava status quo. Uz poneki kozmetički zahvat.
Megaresor rada nije iznimka, već paradigma. Ako u resoru koji je država u malom, ministar može biti bilo tko, to je signal da se državu ne shvaća ozbiljno. A kad se državu ne shvaća ozbiljno, ne trebaju čuditi posljedice. Ne treba očekivati vrhunske rezultate od ljudi koji nemaju ni pripremu, ni znanje, ni institucionalnu potporu. Ni političku volju da razbiju mreže koje ih hrane. To nije cinizam. Već elementarna logika.
Rješenje nije u fantaziji o „stručnoj vladi“ koja će doći kao spasitelj. Rješenje je dosadno, ali civilizacijski nužno. Graditi institucije, jačati normativnu jezgru ministarstava, stvarati trajnu stručnu vertikalu koja preživljava ministre. Uvesti stvarnu odgovornost za učinke politika, vratiti pregovaranje i javnost u središte odlučivanja. Humanizirati zakone da postanu provedivi, razumljivi i pravedni, ne birokratske zamke. I da, početi govoriti istinu. Socijalna država nije trošak koji treba „nadzirati“, već poredak koji treba održati ako uopće želimo društvo. Ne samo tržište s policijom i poreznom upravom.
Ministar zdravstva uvijek je liječnik. Financija – financijaš. No svatko može biti ministar rada. Bilo tko. Pa i Gospodin Nitko. U zemlji koja je pristala na to da prava budu administrativna milostinja, a norma politička igračka. U ozbiljnoj državi to bi bio skandal. U Hrvatskoj – novi dan. U „kalendaru stabilnosti“. A stabilnost koja proizvodi kašnjenja, postupke, frustracije, nepovjerenje, nije stabilnost. To je mirenje s propadanjem. Zato ne treba pitati tko dolazi nakon Piletića. Treba pitati zašto je Plenkovićevoj vladi uopće prihvatljivo da u resoru rada „svatko“ može. Jer dok može svatko, odgovornost je iluzija.
