Inflacija progoni Hrvatsku poput loše savjesti, u ovom slučaju one ekonomsko-političke. Netom li je postalo jasno da će prekid dotoka nafte i plina iz Perzijskog zaljeva, izazvan napadom SAD-a i Izraela na Iran, gotovo sigurno potrajati duže negoli to globalna ekonomija može izdržati bez dugotrajnog i masivnog poskupljenja tih energenata te sirovina za plastiku i gnojivo, ali zatim i takoreći svega drugog na svjetskom tržištu, nas je ovdje pristigla jedna statistička vijest iz mjernog razdoblja neposredno prije toga novog rata na Bliskom istoku koji je započet samim krajem veljače.
U tome mjesecu nikakve ekonomske ratne posljedice, dakle, još nisu ni mogle doći do izražaja. No prema Državnom zavodu za statistiku, međugodišnja stopa inflacije – razlika između lanjskih i aktualnih potrošačkih cijena – nanovo je ubrzala svoj rast i popela se na 3,8 posto.
Nakon siječnja koji se odvijao u skladu s umjerenjačkim prognozama Hrvatske narodne banke, veljača je naoko iznenađujuće nadmašila i predviđenu godišnju stopu. Ipak, naša centralna banka pribrano se suočila s izazovom i ponudila nove projekcije za različite tzv. scenarije u vezi s mogućim ishodima rata u Iranu.
Naravno, čak i u najcrnjem od tih raspleta, s dotokom energenata obustavljenim na poduži niz mjeseci, HNB se nije usudio predvidjeti ništa teže od 4,6 posto, a to s obzirom na perspektivu globalnih odnosa djeluje više nalik kakvom palijativnom sedativu, nego realnim prognostičkim pozicijama.
U svakom slučaju, hrvatska monetarna vlast samo je opetovano iskazala svoj uobičajeni neobavezni pristup. Kao i izvršna vlast, naime: godinama obje najavljuju jednu stopu inflacije, onda najčešće bivaju demantirane, ali se nipošto ne daju zbuniti, jer ih ništa ne košta da vlastiti iskaz od zgode do zgode, reklo bi se, korigiraju. Zato itekako košta nas ostale, a kazano je i koliko za što, pa da vidimo.
Ovaj put inflatorno su najviše povukli troškovi stanovanja i energije s impresivnih 10,2 posto, dok su se restorani i turistički smještaj držali na zavidnih 6,3 posto, pri čemu nije zgoreg uočiti da je hrana zaostala na skromnih 2,9. Odreda su posrijedi standardni elementi zamašnjaka inflacije u Hrvatskoj posljednjih godina. Ona je nakon vala globalnog postpandemijskog općeg poskupljenja otprije pet godina ostala suvereno u samom europsko-unijskom vrhu, većim dijelom vremena među prve tri, a katkad i vodeća
Javnost je zauzvrat tješena podacima o navodno ohrabrujućem, u međuvremenu donekle stasalom, ali zapravo varljivom rastu nacionalne ekonomije. Poručeno je da ne prijeti pad ekonomske aktivnosti, odnosno recesija, tako ni stagflacija, za razliku od najjačih europskih ekonomija zatečenih pred tim zastrašujućim spojem stagnacije i inflacije.
A taj bauk, ta inflacija o kojoj danas s užasavanjem priča najveći dio ove planete, međutim, ona se u Hrvatskoj dugo tretira kao domaća životinja, opasna zvijer koju smo pripitomili i naučili živjeti s njom. Pa i od nje, iz rakursa Vlade RH, jer se odatle koristi za presudnu fiskalnu vuču, i samo je pitanje tko ju pritom hrani, a očito je da guta obilno.
Razvrstano po kategorijama, poskupljenju energije doprinio je već prvi od dva koraka ukidanja vladinih subvencija na struju. Trošak stanovanja pak tiče se kompleksa povezanih sektora nekretninsko-mešetarskog, građevinskog, bankovno-kreditnog i iznajmljivačkog. Hrvatska je općepoznato deregulirano lovište kapitala u takvom ambijentu, nimalo slučajno. Te su aktivnosti usklađene s nukanjem društva na život od iznajmljivanja i drugih turističko-ekonomskih praksi, uz i dalje nejednaku društvenu distribuciju inflacije.
Krajnje je indikativno to što restorani i smještaj bilježe oštar rast cijena čak i usred mrtve sezone, u mjesecu kad taj sektor nudi samo pokladne atrakcije. Kako je situacija mogla izgledati na ljeto da nije bilo rata u Iranu, još su zimus uvjerljivo ilustrirali očajnički apeli ministra turizma i ostalih sektorskih autoriteta i predstavnika koji su pozivali na obuzdavanje poskupljenja.
Izgledalo je kao da je netko tamo stvarno povjerovao da su takve sugestije u stanju riješiti probleme s tržištem, ako nije išlo ekonomsko-političkim mjerama, iako se za njima nije baš ni posezalo.
Najnoviji izvještaji otkrivaju da buking za iduću sezonu u Hrvatskoj usporava u skladu s nastavkom ratovanja u Iranu, što će pokriti dio porijekla vjerojatnog njezina urušavanja. A još prije par tjedana naveliko se kalkuliralo s mogućnošću da Hrvatska turistički profitira od tog rata. No ostaje krucijalno pitanje hrane koje se razmatralo proteklih mjeseci, s nastavkom pada domaće poljoprivredne proizvodnje i rastom uvoza namirnica.
Istina je, prva dva mjeseca ove godine donijela su usporavanje inflacije kod prehrambenih artikala, ali to je očekivano sezonalno kretanje nakon blagdanske potrošnje krajem godine, otprilike kao i sa sektorom usluga u rasponu od ljetnih vrhunaca do zimske stanke.
U energetici i prehrambenom sektoru, pokazalo se, hrvatska vlada djeluje samo prigodno intervencionistički i privremeno. Izostaje strukturni ekonomsko-politički zaokret, jer se ona strateški oslanja na fiskalni prihod od potrošnje koja sama po sebi potiče inflaciju, a slično je to i priljevu EU-novca koji se ne koristi za prilagodbu industrijskom razvoju.
Nema istinskog razvoja industrijske proizvodnje ni pripadajućeg sektorskog izvoza, nema famozne diversifikacije ekonomske djelatnosti, pa dokle ide, dobro ide.
Obično se kaže da su za sve krivi veliki trgovci-uvoznici i banke kao trgovci novcem. Ima u tome istine, jer se oni u Hrvatskoj, a mahom je riječ o inozemnim vlasnicima, drže znatno tvrđe nego u svojim matičnim sredinama.
Lakše nabijaju visoke marže, diskriminiraju domaći proizvod, iznose profit, ali zato su i došli u tolikom udjelu baš ovdje, znajući da u tome definitivno predstavljamo zonu manjeg otpora. No to se iz pozicije ekonomsko-političke vlasti ne rješava apelima ni kozmetičkim zahvatima poput zaštite pojedinih artikala, ako se izbjegava strukturna ekonomska transformacija.
Monetarne i tečajno-političke instrumente za reorijentaciju ekonomije propustili smo iskoristiti još prije ulaska u eurozonu, ustvari prije konačnog formiranja dominantnog nacionalno-ekonomskog profila uslužno-sektorskog tipa.
Uoči toga, industrija je efikasno suzbijana nametanjem ultimativno tijesne veze između domaće valute i eura, a još prije njega i njemačke marke, što je favoriziralo uvoz. Činjeno je to s namjerom, pa su domaći proizvođači vremenom odustajali od borbe, u sudaru s tako induciranim višim ulaznim troškovima, a komparirano s konkurencijom, prvenstveno iz Njemačke.
Pritisak koji je nastao na ovdašnju proizvodnju nije na koncu izdržao ni jedini sistematično podržavani sektor, ako se ne računa onaj energetski, ali koji je spočetka bio ekskluzivno državni, monopolski.
U pitanju je agrar, izdašno potpomagan, mada prečesto s rješenjima prilagođenima najvećim, povlaštenim igračima na tržištu, npr. u pogledu dodjele zemljišta ili potpora za poljoprivrednu djelatnost koje nisu dospjele u ruke proizvođača. Upravo na njegovu primjeru zorno se očituju posljedice forsiranja neproizvodne ekonomije pod svaku cijenu, u pravilu s tendencijom cjenovnog rasta.
Taj rast zove se inflacija, a u slučaju hrvatske ekonomije – strukturna inflacija. Nije tako uočljiva kao neuravnoteženost sustava dok joj okolna konjunktura ide ususret, ali je zato enormno tvrdokorna.
Centralne banke većine drugih zemalja EU-a borit će se protiv najavljene inflacije npr. poskupljivanjem novca – točnije, usporavanjem potrošnje kroz dizanje kamatnih stopa – a Hrvatska će u slučaju kraha turističke sezone imati problem pretjeranog sloma potražnje usluga kao isključivog joj ekonomskog aduta.
Tad će do punog izražaja doći prelijevanje ili uvoz inflacije koje je i ranije bilo aktivno, premda ne fatalno, sve dok su dobrostojeći sjeverozapadnjaci i dalekoistočnjaci uredno stizali ovamo na odmor.
No kladili smo se na turizam, bez opcija za amortiziranje njegova pada. Štoviše, bez osiguranih uporišta elementarne stabilnosti, energetskog i prehrambenog, ali ostaje spoznaja da bi sljedeće ljeto prvi put nakon dugo vremena konačno mogao izostati cjenovni skok u turizmu, iako nipošto zbog političkog nagovora.
