Maestra Matakovića sreli smo na Danima stripa koje je početkom travnja 2010. g organizirao StripOs u Osijeku. Raspoložen, susretljiv i u svom elementu obećao je dati intervju za SBONLINE, najstariji portal u Slavonskom Brodu, i, što više reći – obećanje je održao.

Hrvatski crtač stripa, Dubravko Mataković (Ivankovo, 20. kolovoza 1959.) živi i radi u Vinkovcima. Iz Wikipedije prenosimo. Diplomirao je 1983. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Uz primarnu likovnu djelatnost, od 1984. godine važan oblik izražavanja mu je strip. Prvi stripovi mu izlaze 1984. godine u "Studentskome listu", a zatim i u "Poletu", "Mladosti", osječkome "TEN-u", ljubljanskoj "Tribuni", "Patku", "Večernjem listu" i drugim.

Od 1990. crta dnevno-politički strip serijal u "Nedjeljnoj Dalmaciji". Suradnja traje, s manjim prekidima, do 2000. godine. Od 1995-97. objavljivao je stripove istoga profila u zagrebačkoj "Panorami" i splitskome "VOX"-u (2001-02.). Godine 1994. započinje dječji serijal Super Di u školskom magazinu "Smib", a radi ga i danas kao i serijal Desmozgenes u magazinu "OK"! Ilustrirao je više dječjih knjiga i knjiga humorističko-zabavnoga karaktera, te više udžbenika "Školske knjige". Na Iskonovom web portalu tjedno objavljuje stranicu stripa serijala «Overkloking». Stalni je ilustrator u "Jutarnjem listu" (Zabavnik) i "Modroj lasti". Do sada je objavio desetak albuma stripa. Dodijeljeno mu je više nagrada za strip.

Njegova djela su prenesena i na kazališnu pozornicu. U svibnju 2007., u Gradskom kazalištu "Joza Ivakić" kao pretpremijera, izvedena mu je predstava "Iz Kabula s ljubavlju"Dubravka Matakovića, a u sklopu obilježavanja 90. obljetnice kazališnog života u Vinkovcima. Predstavu je napravio po motivima svojih stripova. Mataković je također suosnivač glazbenog sastava Septica, u kojem pjeva pod umjetničkim imenom "Govnar Smrti".

Razmjenjujući pitanja i odgovore od legende smo saznali da posljednjih tjedana radi kolumnu za portal gajbapive.com. Jedan tjedan ide kolumna s ilustarcijama, a drugi tjedan karikatura- na temu piva. Tu je i strip KLONOVI NAPADAJU, a u produkciji Zagreb Filma pravi crtani film CIGLA.

 

 

Gospodine Mataković, koliko vam je kao strip umjetniku i ilustratoru pomogla diploma Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu? Da li samo u zanatskom smislu?

Da, samo u zanatskom. U tom poslu te nitko ne pita za obrazovanje, možeš biti i seoski idiot a da ti ide sa stripovima, nema veze škola.

Da li provincija ograničava u smislu razmjene energije „kreativnih luđaka“, u smislu suženih mogućnosti za kontakte, poslovne dogovore?

Naravno, manje stanovništva- manje mogućnosti, sve proporcionalno. Proporcionalno je i meni bilo teže probiti se već da sam živio u Zagrebu. Recimo da je Zagreb veći od Vinkovaca trideset puta… e pa toliko puta je meni bilo teže već nekima u Zagrebu. Zato sam se morao nametnuti, biti ekstreman da bi me zamijetili.

Neizbježno pitanje. Uzori? Tko je od klasika stripa najviše dojmio malog Dubravka? Tko je od strip majstora najviše povukao u svijet stripa mladog Dubravka? Čiji ste baš fan? Koga posebno uvažavate od kolega? Čiji rad cijenite i smatrate da će postati važan dio povijesti strip umjetnosti u svijetu i na prostorima bivše države? Da li ih je bilo u Osijeku na susretu koji je organizirao StripOs?

Bio sam klinac u vrijeme kada je strip bio važan medij, bio je bolji izbor stripova i uopće, bilo ga je puno više. Svi su brijali na stripove. Sve je to zajedno utjecalo na mene, sva ta čarolija stripa. Uvijek sam isticao Jacovittia kao autora koji je utjecao na mene, njega sam prvog primijetio, poslije se pojavio Alan Ford, ali tada sam već imao izgrađen ukus. Prvi je bio taj Koko Bill, pa Umpah Pah, Asterix… Danas ne možete na kioscima naći takve stripove, tog kvaliteta, a da su suvremeni, većinom vidim smeće. Godinama sam ovdje usamljen, nisam u doticaju s kolegama, apsolutno nemam pojma što ko radi. Osim Zimonića, s njim sam u kontaktu, dolazi u Vinkovce, surađujemo. Mislim da je Hrvatska, što se tiče stripa, dala što je imala. Strip nije više tako zanimljiv i teško se netko opredjeljuje za takav posao. Ne mislim pri tome na gastarbajtere već na originalni, autorski strip.

Neki od starijih čitatelja kažu da ih vaš stil podsjeća na Jacovittija i njegovog Cocco Billa? Koliko je stvarno Jacovitti utjecao na vas?

Već sam to spominjao ne bježim od toga. Jacovitti je fascinantan, volio je svašta nagurati u kadar, to sam pokupio od njega i tu prestaje svaka sličnost. Kad sam bio klinac Jacovitti je imao dosta utjecaja na mene.

Neizbježno pitanje na ovim prostorima. Što mislite o Bonelliju s obzirom na kultni status te kuće na ovim prostorima, te na stalne rasprave na raznim forumima o šundu i podjelama na bonelijevce i antibonelijevce?

Meni je enigma što je tu ljudima zanimljivo. Godinama je tržište u nas zasuto tim stripovima i publika ih je prihvatila kao sinonim za strip. Prva asocijacija na strip ovdje je Zagor, jadni debilni, loše crtani strip o kretenu u potkošulji s kamenom sjekirom i svojom gej meksikanskom zakrpom . Kad smo kod Meksikanaca- ti stripovi su, otprilike, u rangu s meksičkim sapunicama. Domaćice ih vole iako je sranje. To donekle govori i o duhovnom stanju nacije, ali i o inteligenciji. Normalno razvijenu, dlakavu osobu takvi stripovi intelektualno podcjenjuju.

Pero-tuš ili pero-kist? Izražajna sredstva u funkciji stila. Kako bi definirali svoj crtački stil? Što ste dobili prelaskom na pero-kist?

To su stvari afiniteta. Uvijek sam radio s perom, koje je samo po sebi tvrdo, crtež je napregnut i oštar. U jednom trenutku sam poželio prijeći na kist jer mi se činilo da je mekši, podatniji. Do toga sam došao gledajući klasične stripove. Neko vrijeme je trajalo prilagođavanje, mislim da mi kist daje više slobode, a crtež je gipkiji. U međuvremenu su se pojavili flomasteri punjeni crnim pigmentom koje ne blijedi kao kod običnih flomastera, pa danas kombiniram sve troje.

Vi ste dosta stilski profiliran crtač (i scenarist), koliko vam je to ograničavajuće, tj. da li ste ikada osjetili potrebu da se okušate u nečem drugom (npr. drugom stilu crtanja?

Jednom davno, da, imao sam takvih želja. U međuvremenu sam shvatio da ne trebam težiti ka nečemu što nisam ja. Ovo prirodno izlazi iz mene, profilirao sam neki stil, prepoznatljiv i prihvaćen. Ali i unutar tog stila postoji više podstilova, jer radim nekoliko vrsta stripova koji su prilagođeni određenim ukusima i uzrastima čitatelja. Neki stripovi koje radim, npr. Dječji, jesu donekle ograničavajući, ali i tu mogu pustiti mašti na volju.

Klasično pitanje: photoshop, koliko vam olakšava život, da li se slažete sa općenitim mišljenjem o njemu (ubrzava stvari, ali i nekako "ohlađuje" crtež?

Photoshop me je spasio jer nisam baš ljubitelj boja i bojanja stripova, uvijek sam preferirao crno-bijeli strip, najveći mi je gušt samo crnilom i bijelinom papira dočaravati volumen, svijetlo-sjenu, samu atmosferu. Boja me previše zadržava i odvlači i onda se pojavio Photoshop koji mi je uvelike skratio muke. Neko vrijeme je trebalo da posve uđem u taj alat, da se otrgnem čarima nepotrebnih filtera i sličnih kerefeka koje izmuče sliku.

PS je alat, sredstvo, kao i svako drugo slikarsko, samo u digitalnom obliku. Ovisi o umjetniku, njegovim sposobnostima, sklonostima i duhu hoće li slika biti hladna ili ne. PS s tim nema veze. Danas svi žele stripove u boji, ali najradije bih radio crno-bijele, samo tuš.

Da možda razbijemo neke stereotipe: koliko je crtanje šljaka (rokovi, nadobudni urednici, manjak inspiracije) a koliko jednog profića nakon toliko godina rada još drži strast i uzbuđenje pri crtanju?

I jedno i drugo. Kada radite neke stvari godinama počinju vas umarati, ići na živce i polako postaju rutina, povremeno se izgubi ta strast. Zadnjih godina mi najbolje legnu jednokratni poslovi, dakle nikakvi serijali koji se razvuku godinama. Takve poslove odradim s najviše gušta, to su obično neke ilustracije, kazališni plakati i slično. Nađe se i pokoji strip. Sada se oštrim na viteški strip za časopis Grifon, novo iskustvo sa samo dva stripa od dvije strane godišnje. Tema je srednji vijek, vitezovi… koliko je tu mraka, ne možeš bolju temu poželjeti.

Koliko se u Hrvatskoj može živjeti od stripa (znamo da se bavite i ilustriranjem) ili ipak preporučujete djeci da se odu baviti nečim drugim, profitabilnijim, npr. kriminalom i/ili politikom?

Nisu još radili intervju sa mnom a da su zaobišli to pitanje. Živim od crtanja stripova dugi niz godina, a opstao sam jer sam valjda, raznolik i zanimljiv, valjda imam i neku kvalitetu.

Ilustracije radim usput, to je posve različit posao od crtanja stripova, daleko lakši i jednostavniji, čak i bolje plaćen, iako je sve to mizerija što se tiče isplativosti. Svatko neka se bavi onim što najbolje zna i onim što mu ide. « Meni ide konj»- kaže Srećko Puntarić u jednoj svojoj vrsnoj karikaturi.

Kako gledate na krizu, korupciju, lopovluk i nemoć politike da osigura opće dobro i iste početne šanse za sve u Hrvatskoj, a pogotovo u Slavoniji? I koliko se slažete s tezom da smo si za puno toga sami krivi ili kako je bivši predsjednički kandidat Nadan Vidošević danas rekao - „…Hrvati su lijen, neobrazovan narod koji nema radne navike i navikao je živjeti na tuđem novcu, i to je temeljni problem zbog kojega nijedna vlada nije u stanju riješiti prave probleme“? Koliko iz svega toga izvlačite inspiraciju?

Nisam ljubitelj političara i politike, ali gospon Nadan je, nažalost, potpuno u pravu. Nebrojeno puta sam se susreo s takvim tipovima koje Vidošević spominje i osjetio na vlastitim leđima posljedice. Svi znamo da se nakon rata dogodila velika pljačka, nitko nije uhvaćen i kažnjen, što je bilo pozitivan primjer kako ne treba raditi već se snalaziti na nedopuštene načine. To sada dolazi na naplatu, kao i ovo s navijačkim nasiljem. Nisu ni jednoga osudili na najvišu moguću kaznu i rekli: Izbio si policajcu oko, evo ti deset godina pa razmišljaj, a neka razmišljaju i drugi koji pokušavaju učiniti slično. Počistio s silos? Evo ti , petnaest godina tucaj kamen i razmišljaj, ako imaš mozga. Nekoliko takvih primjera bi sve spriječilo. Meni je već muka od takve inspiracije i zadnjih godina bježim od takvih stripova, povremeno samo odreagiram na neke zanimljivije primjere.

Kako komentirate vašu popularnost u Srbiji, posebno zbog toga što ih niste baš mazili u stripovima, pogotovo u ratnom periodu...?

Ne znam što bih rekao, oni to gledaju iz posve druge perspektive i uopće nemam predodžbu zašto je to njima smiješno. Vjerojatno je smiješno samo onima koji nisu opterećeni ratom i svim tim sranjima. Nekom šešeljevcu sigurno nije smiješno. Ja sam odreagirao na ratna događanja kako sam već odreagirao, ne vidim kako sam trebao reagirati na nekoga tko puca na mene i mjesecima, bez prestanka šalje granate.

Kako vidite budućnost stripa, budućnost „papira“ općenito (slažete li se sa mišljenjem nekih da je iPad spas za tiskane medije?), budućnost medija općenito?

Teško je to predvidjeti, još ne tako davno su snimani filmovi o fantastičnim putovanjima u svemir na početku 21. stoljeća, a ništa od toga se nije ostvarilo. Ali nitko nije predvidio ovakav razvoj telefona, već nekakve nespretne video komunikacije. O Internetu da i ne govorimo. Papir će vjerojatno, kad-tad biti potisnut, ako zbog ničeg drugog a ono iz ekoloških razloga. Osobno nemam ništa protiv elektronskih novina i knjiga. E-knjigu bih si već kupio, ali je još dosta skupa za naše standarde.

Znamo da ste navijač Cibalije, nije loše ove godine?!

Cibalia je ostvarila svoj najbolji plasman u povijesti. Posložila se ekipa, a i dokazali su da ova HNL nije jaka i da se uz malo discipline može ostvariti dobar rezultat.

Strip opus i Septica - poveznice? Uskoro dolazi Metallica u Hrvatsku, Septica bi morala biti predgrupa... Ne znam što rade ovi naši organizatori

U biti stripovi i Septica nemaju dodirnih točaka. Jedina poveznica sam ja, ali to nekako kanaliziram odvojeno. Strip mi je profesija, a Septica je hobi, popunjavanje dijela vremena i emocija. Pred Metallicom će svirati onaj čiji se menadžer za to izbori. Mi tu u startu nemamo apsolutno nikakve šanse.

 

Objavljeno u travnju 2010. Na portal www.sbonline.het