Pitanje stanovništva, njegovog rasta ili pada u velikoj mjeri ovisi o tome koliko je neka zemlja uspješna u gospodarstvu. Ako je tako, hrvatske vlasti napokon moraju početi planirati gospodarski razvoj, uz jasnu demografsku i migracijsku politiku. Gospodarstvo se više ne može prepuštati samo privatnoj inicijativi kao u protekla dva desetljeća


Masovno iseljavanje iz zemlje postalo je tako normalno da više nikoga nije šokirala najnovija vijest Državnog zavoda za statistiku, prema kojem je Hrvatska od 2011. do sredine 2018. godine izgubila oko 200 tisuća stanovnika, ponajprije zbog iseljavanja.

Svi znamo da je broj znatno veći i da Hrvatska danas ima manje od četiri milijuna stanovnika. Ali ta spoznaja nikoga u vlasti, kako sada stoje stvari, neće pokrenuti na sustavnu akciju, već će se dramatična vijest DZS-a potisnuti u stranu.

Mnogi u Hrvatskoj, naime, na problem smanjivanja stanovništva i na iseljavanje odmahuju rukom. Smatraju to pitanjem na koje vlasti ne mogu puno utjecati. Stoga su sumnjičavo dočekali i vijest, prema kojoj je zalaganjem skupine od 25 stručnjaka, na čelu sa Stjepanom Štercom, pri Hrvatskim studijima u Zagrebu pokrenut poseban odsjek za demografiju i hrvatsko iseljeništvo. Slične studije imaju razvijene države, pa i susjedna Srbija i Makedonija.

Znakovito je da inicijativa za taj studij nije došla iz vlasti. Vladajući krugovi ponašaju se kao da je pad stanovništva prolazna pojava koja će se riješiti sama od sebe. Masovno iseljavanje, kako je više puta upozorio i premijer Andrej Plenković, doživjele su sve države nakon ulaska u Europsku uniju, a Hrvatska tu nije nikakva iznimka.

To je točno, ali ostale zemlje - za razliku od Hrvatske - poduzimaju daleko snažnije i sustavne mjere za poticanje nataliteta i zadržavanje stanovništva, u čemu su najdalje otišle Poljska i Mađarska. Primjerice, u Poljskoj se svakom djetetu iz proračuna isplaćuje više od 800 kuna mjesečno, a u Hrvatskoj se već 15 godina dječji doplatci ne mijenjaju te iznose samo 300 kuna. Dodatna nevolja je u tome što je iseljavanje iz Hrvatske znatno veće nego u usporedivim zemljama srednje Europe. Hrvatska danas ima više stanovništva u inozemstvu, nego u vlastitim granicama, pa se po veličini iseljeništva svrstala odmah iza Izraela i Irske. Bilo bi logično da se raspita kako je Irska privukla ljude na povratak.

Nema sumnje da se manjak stanovništva treba nadoknađivati i useljenicima. Na to je prisiljena većina razvijenih država. Zbog pada nataliteta nemaju dovoljno radnika, što sputava napredak gospodarstva. Toga su svjesne i mnoge lokalne vlasti u Slavoniji, Lici ili Banovini, koje zbog pražnjenja gradova i sela više ne mogu potencijalnim investitorima osigurati dovoljno radne snage.

Međutim, ne može se posao Vlade svesti na bilježenje potreba poduzeća i na povećavanje kvota za uvoz stranih radnika. Vlada mora imati jasnu useljeničku politiku. Trebala bi odrediti kakvim će poreznim i drugim mjerama privlačiti strance, s kakvim obrazovanjem i vještinama. Istodobno, vlasti bi morale snažno pojačati mjere za povećanje nataliteta te cijeli sustav prilagoditi zadržavanju stanovništva u zemlji, uz ubrzavanje gospodarstva i rasta plaća. Naime, pretjerano oslanjanje na imigraciju pokazalo se opasnim. To pokazuju nemile političke i sigurnosne posljedice koje je izazvala rijeka izbjeglica s Bliskog istoka u Europu, tijekom 2015. godine.

U Njemačkoj i ostalim zemljama ojačale su radikalne i protuuseljeničke stranke. Njihove pristaše na prosvjedima uzvikuju »Tko je vlast u ovoj zemlji?«, a mnogi se građani žale da se njihove vlade više brinu o izbjeglicama nego o njima. Prema istraživanjima, svaki treći član sindikata u članicama EU-a glasovao je na izborima za Europski parlament za krajnje desne stranke, a protuuseljenički pokret Nacionalno okupljanje, na čelu s Marinom Le Pen, na istim je izborima u Francuskoj dobio više glasova od vladajućeg pokreta pod vodstvom predsjednika Emmanuela Macrona. Stoga je liberalni Macron ovih dana napravio »zaokret u desno«, najavivši snažne mjere za ograničavanje useljavanja.

Ako se ništa bitno ne promijeni, ako Hrvatska nastavi obrazovati ljude za druge države te ako nastavi sve bržim tempom uvoziti radnike iz inozemstva, s vremenom će migracije postati prvorazredni politički problem i u našoj zemlji.

Pitanje stanovništva, njegovog rasta ili pada, vrlo je složeno i u velikoj mjeri ovisi o tome koliko je neka zemlja uspješna u gospodarstvu. Ako je tako, hrvatske vlasti napokon moraju početi planirati gospodarski razvoj, uz jasnu demografsku i migracijsku politiku.

Gospodarstvo se više ne može prepuštati samo privatnoj inicijativi, privatnim investitorima i tržištu, kao u protekla dva desetljeća. Investitori su sve rjeđi, a tržište je sve ćudljivije. Međutim, da bi vlasti u Hrvatskoj mogle nešto planirati, potrebne su im stručne podloge koje uzimaju u obzir i stanovništvo. U tom smislu, osnutak posebnog studija za demografiju i iseljeništvo samo je prvi korak, ali ohrabrujući.

novilist