Stari pas

Predvidljivost i iscrpljenost 
Guše radoznalost istraživanja 
Garotom otpora promjeni.
I strah je višestruki ubojica 
Pokretačkih nemira duha. 
Sve je mračnije u zarobljeništvu
Obrazaca nepokretnosti.
Ali to ponavljanje opravdavaš -
Nazivaš komocijom poznatoga.

jutros je pločnikom moju tromost 
gurala radoznalost o kretanju kao 
fizičkom izrazu potencijala.

na suprotnoj strani ulice, 
djevojka u prekratkoj majici,
podcijenila je ćud vremena.

njena gola naježena koža izazvala je 
moje iskrivljeno zadovoljstvo
zbog odabira vlastite obrambene odjeće. 

jutros je ulicom moje kretanje sputavala
znatiželja o tromosti
kao duhovnom izrazu praznine.

ja sam vlastita studija slučaja 
polagane promjene gipkosti.
životna snaga mijenja ritam, 
tijelo traži više uviđavnosti, 
svjesno učim drukčije trajati.
tijelo mjeri svoje granice, 
duh nadilazi zadanu zbilju.

ja sam stari pas koji više
ne trči za svakim šumom, 
ali zna što se događa u okolici.
ja sam čuvar svoga praga.
prijeteći lavež je povremeniji, 
osluškivanje sve istančanije, 
a ugled još uvijek nesporan.
čuvam svoju kuću od svega 
što remeti postignuti mir.

Poslao mi prijatelj Viberom
YouTubeov video o malom mjestu
s prostora starog istočnog 
bosanskog pograničja,
odakle mu potječe majka.

Izvorna priroda, netaknuta, 
zov iskona. Ljepota. Raskoš.

Po tim brdima, po tim livadama,
godinama sam preko ferija
čuvao krave i ovce.
Dok su drugi za školskih praznika
odlazili na sinje more,
ja sam odlazio na zelene planine.

A i ovdje, od četvrtog do desetog mjeseca,
živjelo se s prirodom, uz Savu.
Na Savi se prao veš,
u savskoj vodi kuhao grah,
u njoj se prala kosa.
Guske su ujutro odlazile na Savu,
a navečer se vraćale.
Bilo pa prošlo, završava dopisivanje.

Zatvaram laptop, otvara mi se srce.
Odjednom sam tamo, u djetinjstvu, ljeti,
na vječnoj Glogovici i u Bickom Selu.

Jučer sam iz svog auta
vidio pružnog radnika
sa skupim sunčanim naočalama,
kako sjedi pored tračnica.
Činilo se kao da čeka
društvo i prijevoz na tulum,
a ne prolazak brzog vlaka 
iz Vinkovaca za Zagreb
da bi nastavio raditi.
On je tog časa bio ono što nije.
Riječi lacanovski posustaju 
u opisu jasnog trenutka 
potpunog raspada privida.
Znam samo da sam osjetio
ljutnju, žalost i sram
prema svom vjerovanju 
da vjerujem u jednakost.

________________________