Policija ispred zagrebačkog Srpskog kulturnog centra
foto Marko Šeper/PIXSELL

Nisam ja za Mamića, ali… Bila je to jedna od čestih argumentacijskih skretnica u raspravama o hrvatskom nogometu još do prije koju godinu. Koristili su je navijači Dinama kad bi se dogodio kakav kiks, koristili su je navijači Hajduka kad bi demokratski procesi u klubu počeli zapinjati, a koristili su je redovito navijači hrvatske reprezentacije kad bi im god trebala. Isparila je, dakle, ta skretnica iz upotrebe, ali vrlo plastično i sugestivno podsjeća na tu interpretacijsku poziciju u javnim i manje javnim raspravama kojoj mnogi teže. To je interpretacijska pozicija neutralnosti i balansa.

Postoje, naime, ljudi i to dobar dio njih, koji iz raznih razloga misle da je istina uvijek u sredini. Neki naprosto misle da je posrijedi fizički i metafizički zakon jer što bi drugo moglo biti. Neki su pak konformisti pa zauzimanjem te sredine imaju pokrivene pozadine ako se slučajno sredina malo pomakne u neku stranu. Neki su u srednjoj školi čuli za neki Aristotelov citat kojeg se vjerno drže. Neki se pak smatraju intelektualcima pa misle da bi im bijeg od sredine predstavljao političko gubljenje kredibiliteta. A postoje i brojne kombinacije. Uglavnom, riječ je o ljudima koji prije nego što nešto kažu ili objave uzmu u ruke zamišljenu libelu, vaservagu ili livel, kako već kažete, postave ju iznad svojih misli i kad se stabilizira mjehurić između dvije crne crte kliknu “objavi” ili otvore usta.

Takva vrsta ljudi i analitičara dominira, kao i uvijek, i hrvatskim medijskim prostorom posljednjih sedam-osam dana, od napada na splitskim Blatinama. Uspjeli smo pronaći i izdvojiti pet argumentacijskih libela koje se trude svoj status i raspravu koja se vodi držati u ravnoteži. Svi oni manje ili više intenzivno osuđuju napade i pritiske na pripadnike srpske manjine, ali posežu i za jednim “ali” kako bi si priskrbili tu prijeko potrebnu ravnotežu, kako bi se našli u privilegiranoj interpretacijskoj poziciji iz koje izlazi samo istina. Kako običaji i političko pravo u ovoj zemlji nalažu, krenimo s Hrvatskom demokratskom zajednicom.

Hadezeovci

Pod dirigentskom palicom Andreja Plenkovića svi viđeniji HDZ-ovci osudili su sve napade koje su oni sveli pod “zakon ulice”. I manje-više su bili složni da se nikakva opravdanja za “zakon ulice” ne mogu pronaći. Ali, tumače Plenković i družina, odgovornost za napade ne pripada samo ekstremnoj desnici i napadačima samima. Odgovorna je i (ekstremna) ljevica. Kako? Pa tako što od ljeta, smatraju u HDZ-u, histerizira i u svemu vidi fašizam. I takvo što ljude naprosto nervira i dogode se ovakve stvari. Za početak, možemo im donekle dati za pravo u dijelu procjene. Dio liberalno/lijeve strane stvarno u svemu vidi fašizam i pristupa pojavama bez analitičke nijanse. Ali teško da bi baš to ljude koji su napade počinili motiviralo. Valjda bi više “pukli” činovnici i programeri kojima je više dosta histerije i žele se vratiti “normalnom” životu. Također, valjda je bolje u svemu vidjeti fašizam nego u svemu, uključujući i fašizam, vidjeti domoljublje.

Liberali

Drugoj skupini pripadaju liberali koji su bili prilično oštri u osudi napada i činilo se da će ostati bez ikakvog “ali”, da će ostati nasukani daleko od pozicije balansa i ravnoteže. I onda im se ukazao Dejan Medaković, nekovrsni deus ex machina hrvatskog političkog života posljednjih dana. Čovjek o kojem u Hrvatskoj do prije koji dan nitko ništa nije znao, a o kojem danas svi znaju sve. I onda su krenule prozivke i omiljeni žanr hrvatske politike, zapravo neka vrsta inicijacijskog rituala, pozivanje političkog predstavnika srpske manjine da se izjasni. Nema spora da je Medaković malograđanski nacionalist i očita politička budala, ali sama izložba ne veliča i ne promovira te aspekte njegova lika i djela. Pod manjinska prava bi valjda trebalo ići i da manjine imaju pravo na političke budale, a ne da ta “iskliznuća” služe i krajnje tolerantnim liberalima da se pozicioniraju u topli i ugodni centar.

Teoretičari

I onda dolazimo do treće skupine koja isto cilja na povlašteno interpretacijsko središte, ali ono “pravo” koje promiče naivnima. Radi se o teoretičarima zavjere. U dijelu tih teorija dolazi do poklapanja s onima na liberalnom i krajnjem desnom spektru, ali ovdje se referiramo na one koji libelu zavjere drže čvrsto u ruci. Oni i napadače i Srbe vide kao neku vrstu tajnih agenata ili onih koji su tajnim agentima manipulirani. Pa tako kažu da netko drži konce iza navijačkih skupina i koristi ih kao politički alat. Možete o hrvatskim navijačkim skupinama misliti što hoćete, ali one definitivno nisu pod ničijom političkom kontrolom. Imaju i mogu imati bliske odnose s braniteljskom populacijom među kojima ima i aktivnih političara, ali jedna od ključnih stavki njihova imidža je distanca od službene i stranačke politike. A na drugoj strani se vidi unaprijed smišljena provokacija, teorija koja se također ukazala otkrićem Medakovića koje se nikad ne bi dogodilo da skupina splitskih mladića nije imala pametnijeg posla tog ponedjeljka navečer. E sad razlozi provokacija variraju. Oni skloni realpolitici sugeriraju da se na takav način predstavnici srpske manjine žele vratiti u vladajuću koaliciju. Kako? Nije baš jasno. Oni skloni imaginarnoj politici misle da je riječ o prvom koraku povratka velikosrpske politike u Hrvatsku. Kako pak ti ljudi zamišljaju politiku najbolje svjedoči da su skloni ideji kako izložba posvećena visokoj kulturi predstavlja temelj kontrarevolucije koju će provesti nacionalna manjina koja odavno ne čini ni 5% stanovništva u državi. Koliko lud moraš biti? A treći su možda i najluđi. Tu spadaju bivši diplomati i geopolitičari, i inače najsumnjiviji tumači realnosti. Oni pak sugeriraju kako se “sve ovo” događa da se zbivanja iz Srbije prebace u Hrvatsku. Uglavnom, ništa nije slučajno. I nije, ali ne u kauzalnom smislu, tu je većina toga bila slučajna posljednjih dana, nego u društvenom.

Elitisti

Četvrta se skupina odlikuje specifičnim poimanjem srpske kulture. Među njima dominiraju liberali, ali zastupljeni su i takozvani uglađeni konzervativci. Oni će preći i preko Medakovića, i braniti ga ako treba, kao što prelaze i inače preko svega što se događa u galerijama, muzejima i na pozornicama kao jamcima kulture. Ali se slažu da je srpska kultura problematična, a hrvatska desnica licemjerna. Što je problematično u srpskoj kulturi? Naravno, “cajke”. I uporno se optužuje navijače i ostale da ne problematiziraju tu srpsku kulturu, a u pitanje dovode tradicionalnu i visoku. I teško je odgonetnuti bi li oni stvarno podržali Torcidu da razbije noćni klub u kojem nastupa Milica Pavlović ili ne bi. Ali da je mjehurić između dvije crte to je jasno.

Analitičari

Možda ima i još koja skupina, ali završit ćemo pregled s jednom vrlo specifičnom. Ima već neko vrijeme da se u hrvatskoj analitičkoj kulturi oblikovala stanovita praksa gatanja kao legitimnog sredstva interpretacije. Objekt ili subjekt gatanja, teško je više reći, predsjednik je Sabora Gordan Jandroković. Njega se, naime, s obzirom na dugovječnost, smatra najboljim tumačem odnosa u HDZ-u i ako se učini da barem minimalno ne sekundira Plenkoviću stvar je jasna: Plenković je gotov, slijedi obrat. Kakve veze takva analitička praksa koje se drže i prilično ozbiljni ljudi ima veze sa Srbima? Pa nema neke neposredne. Ali ako se na povlašteno interpretacijsko mjesto stavlja čovjek koji se diskreditacijski naziva Njonjo, onda je jasno da se iz centra ne vidi najbolje i da je libela u ovoj raboti potpuno nepotreban alat.

portalnovosti