Smijali se Anti Markoviću, a bio je u pravu

„Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi“, neposredno je uoči krvavog raspada SFR Jugoslavije proročki u Skupštini bivše zajedničke 24-milijunske države kazao Hrvat Ante Marković, posljednji predsjednik savezne vlade (SIV). S blagom iznimkom Slovenije, koja je i za tzv. komunističkoga/socijalističkog mraka mentalno i gospodarski bila neki Zapad, ostalih pet bivših jugoslavenskih republika — neka više, neka manje, je li, od sjevera pa južnije sve tužnije — ta je Markovićeva „kletva“ u međuvremenu zapasala gotovo potpuno.

„Sjećam se toga“, objavit će ovih dana jedan svjedok vremena, „pratio sam u izravnom prijenosu (Markovićev govor u Skupštini SFRJ, op. a.). Gotovo da su mu se svi smijali, počevši od crvenog vojvode Vojislava Šešelja preko surovog i bahatog Miloševića, Tuđmanovih jastrebova i lopova svih boja i nacionalnosti. Bio je vrijeđan i ponižen.

I poslije toliko godina i dalje smo puni sebe, iako smo opljačkani i poniženi, na margini civilizacije u okovima primitivnog nacionalizma.“

Hrvatska se u posljednje vrijeme zapalila proustaškim/proendehazijskim crnilom, vampirskim pozivima „hrvatskom narodu“ (sic transit) i da uzme u ruke glogove kolce protiv Srba, komunjara, jugonostalgičara, nekatolika, ne-Hrvata… Istodobno, socijalne su razlike u društvu sve veće, inflacija buja, cijene dnevno rastu i nezadovoljstvo se većine tzv. običnih/malih građana gotovo može opipati.

Oštar gard EU-a

Srbijom već cca godinu dana marširaju ulični neredi i kaos, navodno zbog otpale nadstrešnice na Željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, što ne kotira kao ozbiljan razlog za tzv. događanje naroda radi nasilnog na ulici rušenja legitimne državne vlasti. Država je paralizirana, a dodatno ju pritišću američke energetske tzv. sankcije i oštar gard EU-a: Beograd mora priznati Kosovo i odreći se prijateljstva s Rusijom. U protivnom, ne može računati na priključenje Uniji. Srbijanska vlast to odbija.

Daytonski pak BiH s tzv. tri konstitutivna naroda (samo tri, a ostali žitelji nisu konstitutivni!? — sic transit) i dva entiteta od kojih ni jedan nije stao na stabilne noge, potpuno je disfunkcionalna „bivša Jugoslavija u malom“ koja tek na papiru slovi za zajedničku domovinu Bošnjaka, Srba, Hrvata i inih na tzv. europskom putu. Etat politički nepomirljivih samozvanih „narodnih vođa“, koji svaki u svom oboru unosno parazitiraju na raskolu, podjelama i induciranoj netrpeljivosti.

Crna Gora i Sjeverna Makedonija također nisu imune na nerede i podjele kojima su podloga ne samo ekonomsko i moralno siromaštvo te politički sukobi nego i sve eksplozivnija ksenofobija. U Crnoj Gori su na ciljniku Turci i Azerbajdžanci, a u Makedoniji ne prestaju politička trvenja, zastoj u eurounijskim integracijama i izostanak sustavnih gospodarskih reformi.

Na rovitu prostoru bivše zajedničke 24-milijunske države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti posljednjeg predsjednika Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) Ante Markovića u međuvremenu je politikantski šovinizam — osobito samozvanih „narodnih tribuna“ dvaju najvećih naroda — izazvao sasvim nepotreban rat, čije će posljedice desetljećima opako kontaminirati nekad stabilne međuljudske odnose.

Doduše, glas zdravog razuma nije zatučen induciranim mržnjama, podjelama, neprijateljstvima, separatizmima i bukom izmišljenih nacionalnih mitova, ali nije ni dovoljno osnažan za izborno raskrinkati zablude na koje je proročanski upozorio Ante Marković. Naravno da nakon tako razorne oluje, gospodarskog pokleknuća i ponovne ovisnosti o starim zapadnim predatorima više nije moguće uskrsnuće znanoga tzv. bratstva i jedinstva — čak ni u nekom novom obliku, primjerenijem mjestu i vremenu događanja — ali svakako jest moguć zapadnobalkanski suživot mirnih, dobronamjernih, civilizacijsko-demokratskih i suradljivih susjeda.

Recimo, kako su to uradili Česi i Slovaci mirnim razlazom iz zajedničke države Čehoslovačke, pa nakon novogodišnje noći 1992./93. godine ta dva stara slavenska naroda samostalno kroje vlastite sudbine. Lideri bratskih južnoslavenskih nacionalnih skupina u SFR Jugoslaviji u to doba 1990-ih godina nisu bili te mirotvorne pameti, huškali su svoje narode jedne na druge, tzv. međunarodna je zajednica interesno (lat. divide et impera?) držala palčeve u džepu i dopustila planuti krvavi rat.

U munjenim glavama, taj rat traje i dalje, jer na njemu profitiraju upravo ratnohuškački akteri/strukture toksičnih politika iz 1990-ih godina. Čak i haaški uznici svih nacionalnosti nakon što izađu na uvjetnu slobodu po odrobijane dvije trećine najteže kazne.

Siromašna Pepeljuga

Gotovo hladnoratovski odnosi službenog Zagreba i Beograda, ne osobito prijateljstvo Ljubljane i Zagreba, politički b-h rogovi u vreći, uključivo tzv. velikosrpske i velikohrvatske (treći entitet) separatizme, te nacionalne kohabitacije sa suflerima iz Beograda, Zagreba i Ankare, etc., još ne daju priliku zdravom razumu uvjeriti zapadnobalkanski publikum u to koliko je, npr. češko-slovački državni tzv. Baršunasti razvod povijesno poučan za izbjeći posljedice „zabluda koje se plaćaju siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi“.

Za razliku od četiriju južnije od Slovenije i Hrvatske bivših socijalističkih republika, koje različitim brzinama i reformskim darovima trče prema EU, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena jest 27. članicom tzv. europske obitelji, ali kao — Marković je dobro predvidio — vrlo siromašna Pepeljuga, polit-ideološki zatrovana duha, podijeljena i posvađana društva, razvojno i civilizacijsko-demokratskom zbiljom daleka periferija Europe. Kronični bi pesimist kazao: to je nama naša borba dala…

Samo će CRO premijer Andrej Plenković i trbuhozborci mu na unosnim foteljama raznih niša vlasti vidjeti — što tzv. obični/mali ljudi ne vide niti pak osjete u svojim siromaškim životima jedva spajanja kraja s krajem — kako je „Hrvatska primjerno pozicionirana u Europi/svijetu, u njoj rastu plaće i mirovine, socijalne naknade, inflacija je pod kontrolom, protukorupcijska borba snažna, vlada skrbi o svim kategorijama u društvu“, itsl.

Jest, to je tako u političko-populističkim filipikama vladajućih, no padajući životni standard u zemlji i sve veće zaostajanje ključnih parametara za prosjekom Unije upućuju na spoznaju o tomu kako Plenković i politički povlaštenici — uključivo tzv. Crkvu u Hrvata i vidljivije „vječne“ vođe dijela od 1300 braniteljskih udruga, sic transit — uistinu žive i bolje no što tvrdi CRO premijer. I najglasniji su u obrani neobranjivog: toga što se zbilo, a čemu su se onomad smijali Markovićevi oponenti kada je pravodobno upozoravao da će se to dogoditi bude li se ustrajalo na zabludama.

Bivša ministrica gospodarstva i poduzetništva te potpredsjednica vlade Martina Dalić, koja je valjda doživotno zadužila CRO premijera Andreja Plenkovića tzv. lex Todorićem, zakonom koji je omogućio HDZ-u otimanje milijarde eura vrijednog privatnog koncerna Agrokora (cca 60.000 zaposlenih u RH, Srbiji i BiH) i sudski progon Ivice Todorića i dijela obitelji, nagrađena je čelnim mjestom u megakombinatu koprivničkoj Podravci. Nedavno je uhvaćena u navodno protuzakonitoj trgovini dionicama na burzi (povlaštene informacije!?), a o visini kazne (od 6630 do 500.000 eura) ima odlučiti Hanfa, kojoj je pak na čelu njezin bliski prijatelj, pa…

Predsjednica političke stranke Hoćemo pravedno (HP) u koaliciji s parlamentarnnom platformom Možemo! Dragica Trumbetaš spominje u svom FB postu i slučaj nove riječke gradonačelnice Ive Rinčić, koja je „podigla barikade zbog ukradene pola čokolade“, a netom što je preuzela dužnost, „smanjuje stope poreza od 1. siječnja 2026. godine, veću za sedam posto, manju za dva posto“. Njoj će to rasterećenje, je li, godišnje donijeti 1000 eura više na plaću od 4300 eura neto, radnicima s plaćom od 2000 eura bruto oko 240 eura, a penzićima s mirovinom od 700 eura tek 60 eura ili pet eura mjesečno.

„Bog je najprije sebi napravio bradu, znâ Iva, željezo se kuje dok je vruće“, piše predsjednica HP-a. „Uskok je podigao optužnicu protiv gradonačelnika Otoka Josipa Šarića, navodno je spiskao 26.000 eura na jelo, piće, darove, putovanja… Navodno nije znao da obitelj ne smije trošiti gradski proračun. Šarić je i bivši zastupnik Sabora.

Plenković se hvali kako se fantastično, brzo troši novac iz Fonda oporavka i razvoja, eto potrošeno je 332.000 eura za funkcionalno spajanje općina, ali nemamo ni jednu općinu manje. Slično je s Rimcem (Mate Rimac, tvrtka Rimac Automobili sa sjedištem u Svetoj Nedelji, op. a.), on je potrošio 90 milijuna eura europskih potpora za robot taksije, država mu je posudila još 19,9 milijuna da premosti razdoblje dok ne dođe nova potpora, no od taksija smo vidjeli samo karoseriju bez pogona i u njoj Plenkovića kako ju pokušava pomaknuti na poguranac nogama.

Tišina post mortem

„Najveći stupanj nakaradnosti je kad vlast ne poštuje zakone svoje države te ne poštuje tradiciju na kojoj je država nastala i omalovažava građane koji su je stvorili.“ To je bio i moto velikog prosvjeda koncem listopada 2025., simbolično, u 12 sati i pet minuta, na zagrebačkom središnjem Trgu bana Josipa Jelačića. Prosvjednici su htjeli pravedno, ali pravda ih nije sustigla niti ima izgleda da uskoro hoće.

Dvadeset osmog studenog 2025. će se navršiti punih 14 godina od smrti političara i gospodarskog reformatora Ante Markovića, čovjeka koji je svim svojim znanjem i utjecajem pokušao spriječiti ratni raspad SFR Jugoslavije. To, naravno, kao ni prethodnih godina, neće obilježiti ni aktualna hrvatska vlast, kamoli režimi u ostatku bivših socijalističkih republika i pokrajina. Tišina post mortem!?

Neki bi mu političari morali priznati da je bio itekako u pravu kada je upozoravao na kobne zablude. Unatoč tada već glasnom trokiranju jugoslavenske ekonomije i ekspanziji nacionalističko-šovinistički inducirane mržnje radi „istrage naše ili vaše“ (Nikola M. Stojanović još 1902. godine), koje uvijek nasmiješeni Marković (Konjic, BiH, 25. studenoga 1924. — Zagreb, 28. studenoga 2011.) više nije mogao obuzdati.

Bili su mu se smijali, predratno se treslo 24-milijunsko tzv. jugoslavensko bratstvo i jedinstvo, Kadijevićevi su tenkovi i Migovi-21 startali motore i krvavo se zlo bučno kotrljalo gazeći svaki apel na razum, ljudskost… Povijest će potvrditi kako je Ante Marković uzalud — imao pravo.

tacno