Temeljni hrvatski problem oko svega, pa tako i oko agresivnog izraelsko-američkog ratovanja na Bliskom istoku, počev od Trumpova zaposjedanja turističkog lebensrauma u Gazi, pa sve do napada na Iran, sastoji se u nemoći da se artikulira pripovijest o događaju, a onda da se nakon toga zauzme neki imalo uravnotežen i etički utemeljen stav. Po novinama i na HRT-u temom se bave uglavnom samo nekakvi krajnje sumnjivi geostrateški i vojni stručnjaci, koji će bezrezervno pohvaliti moć izraelskog oružja i tamošnjih vojnih i obavještajnih službi, pa će čitatelj i gledatelj o cijeloj stvari imati po prilici onakav stav kakav je već imao slušajući Hrvatski krugoval i čitajući Novu Hrvatsku o zbivanjima na istočnoj fronti godina 1942. i 1943. Diskurs državnih vlasti je, naravno, radikalno proizraelski i proamerički, kao što je onda bio pronjemački. Ali dok su 1942. mediji onako izvještavali zato što bi drukčije bilo kažnjavano smrću ili deportacijom u Jasenovac, danas je razlog drugi. Danas hrvatskim novinama i ponekom preostalom informativnom portalu (o HRT-u da i ne govorimo) nisu dostupna drukčija znanja i saznanja, niti ima ljudi koji bi umjeli ispripovijedati što se ustvari događa. Stječe se, recimo, dojam da glasila i ne znaju kako bi drukčije, nego proizraelski i proamerički.
Slobodan Šnajder nedavno je, jedva da je tome šest mjeseci, ovdje već bio oglašen junakom našeg doba. Ali mora, na žalost, opet! Prošli put je, da se podsjetimo, bio tu zbog te bizarne okolnosti što su ga, kao najvažnijega i nakon Krleže europski daleko najrelevantnijega hrvatskog dramskog pisca, ovdje likvidirali iz kazališnog života, komadi mu se nigdje u Hrvatskoj ne igraju, a u Europi najčuvenija je njegova drama već skoro pola stoljeća zabranjena u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu (i ta zabrana jedna je od žilavijih kontinuiranih hrvatskih kulturnih tradicija, uopće). I onda je taj pisac – za kojeg je čuveni Žorž Paro, redatelj i meštar za kroatizaciju svih Krležinih zastava i barjaka, rekao da po Zagrebu “hoda uz fasade” – umjesto da po općehrvatskom teatarskom savjetu prestane pisati, postao pristojno uspješan europski romanopisac.
Ovaj put, međutim, povod je drugi. Šnajdera su, inače sedamdesetsedmogodišnjeg umirovljenika, nastanjenog na jednom hrvatskom otočiću (jedva većem od Golog), honorarno uposlili na portalu Telegram da im piše kolumne. Radio je on to nekad davno u riječkim novinama, prije nego što su prešle u ruke hrvatske zabavljačke desnice, ali je u to vrijeme bilo i drugih novinskih pisaca koji su umjeli artikulirati pripovijest o važnom društvenom događaju, te joj pružiti etičku i estetičku legitimaciju. To Šnajderovo pisanje za Telegram potrefilo se s finalom genocida palestinskih Arapa u Gazi (za one koji ne razumiju što bi imao značiti pojam genocida: to je svako izmještanje jednog naroda iz njegova prirodnog i socijalnog staništa, uz fizičku likvidaciju, izgladnjivanje, uskraćivanje vode i lijekova; ili samo uz prisilno preseljenje da bi se prisvojio njihov lebensraum), a zatim i s izraelsko-američkom agresijom na Iran.
I onda je Šnajder, umjesto da piše o penzionerskim nedaćama na kopnu i otocima – kao što bi to od njega očekivala resorna ministrica za informiranje Nina O.K. – započeo sastavljati prvi hrvatski narativ o Bliskom istoku 2025. godine. Premda piše briljantno, onako kako to inače čine veliki europski pisci – pa čak i ako potječu iz zemlje nemuštih gavranova – Šnajder uspijeva formulirati stvari koje je u stanju razumjeti i “javnost s posebnih potrebama”, kakvom možemo smatrati onepismenjenu, visoke kulture i književnosti oslobođenu hrvatsku javnost. Stvar se, naime, po Šnajderu svodi na jednostavan zaključak: “Ali ne smije, ne može, odgovor na genocid biti i opet genocid!” Doista, zar je to u Hrvatskoj tako teško danas shvatiti?
No, nešto je mnogo važnije u eseju koji Telegram objavljuje upravo pod takvim naslovom, koji je, ujedno, i završna njegova rečenica. Šnajder, naime, ispisuje priču o tome kako je 1999, u doba nekog kratkotrajnog mira između Palestinaca i Izraela, radio jednu predstavu na dva jezika za dva naroda. Priča je vrlo tužna, tim tužnija što u njoj zapravo nema krivih i ispravnih. Nema u njoj žrtava i zločinaca, ili ih ima na način neočekivan, koji, međutim, čovjeka koji nije ni Palestinac, ni Izraelac, čini duboko suodgovornim. Šnajder, naprosto, u cijelu priču unosi etičko načelo, a s njime, s tim etičkim načelom, i ono što iz njega u povijesti proizlazi.
Prepričat ću vam dio priče, ali ne samo zato što bih sumnjao da me nećete poslušati, pa se pretplatiti na Telegram i tamo za male novce čitati Slobodana Šnajdera, nego ću vam prepričati nešto što naprosto žudi da mnogo puta bude nanovo i na mnogo načina izrečeno.
U stoljeću sedmom, dok su se Thompson i njegovi, gotski odlučno, spuštali iz Irana prema Hrvatskoj i njezinim toplim morima, arapska vojska je, predvođena kalifom Omarom, najučenijim među ashabima poslanika Muhameda, koji je usto bio i Poslanikov punac, ušla u nebranjeni, ali svima sveti grad Jeruzalem. Jahao je na bijeloj kamili, s koje je sišao da obiđe grad. I tako ga je vrijeme namaza sastalo baš u trenutku kada se nalazio u Crkvi Kristova groba. Kršćani i Židovi koji su mu se već našli u poniznoj pratnji predložiše da upravo tu i rasprostre serdžadu, jer nije li to mjesto sveto? Kalif ih, međutim, odbije, pa prostre serdžadu pod vedrim nebom, te tamo obavi namaz. Kršćani i Židovi ostadoše začuđeni. Na što će Šnajder: “Zamišljam da je u tom njihovu čuđenju bila i neka primjesa uvrijeđenosti.” Bila je, naravno. Jer oni su se kanili pokoriti i tako sačuvati goli život, a drugog se svega odreći. Kalif Omar je kanio vladati. Za razliku od Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa, kao i za razliku od hrvatskih geostratega i vojnih stručnjaka (“Izrael se neće zaustaviti dok ne ispuni svoje ciljeve”, genocid, istrebljenje neprijatelja, zatiranje njegove vjere i kulture, nije trebalo biti sredstvo njegova vladanja. Između ostaloga i zato što je kalif Omar predstavljao civilizaciju koja je kanila vladati dugo. I, na kraju krajeva, predstavljao je civilizaciju naspram divljaštva Netanjahua i njegove Vlade, te Donalda Trumpa.
O čemu se ustvari radilo? Ako se pomoli u kršćanskoj bogomolji, koja je za njega izvan svake sumnje sveto mjesto, ta će bogomolja po pravilu stvari prestati biti crkva i postat će džamija. Morat će, dakle, biti prenamijenjena, upravo onako kako palestinska zemlja biva prenamijenjena kada Izraelci na njoj grade doseljenička naselja. Iz perspektive istovjernika kalifa Omara, ne bi se dogodilo ništa loše. Kao što se ništa loše ne događa iz perspektive izraelskih vlastodržaca i njihovih simpatizera kada se na teritoriju koji je država Izrael okupirala grade doseljenička naselja. Kao što se ništa loše ne događa iz perspektive Donalda Trumpa kada na mjestu nečijih zavičaja planira izgradnju turističkog risorta. Iz perspektive onih koji su slabiji, pa su na gubitku, zbiva se smak svijeta. Kalif Omar kao visokociviliziran čovjek, bez obzira na to što je sabljom navješćivao islam, nije mogao dopustiti takav gubitak za one koje je porazio. Bez obzira na to što su oni bili spremni taj gubitak podnijeti. Pa je otišao i pomolio se pod golim nebom.
Ispričavši ovu priču Slobodan Šnajder je, kako kaže, ispričao nešto što su palestinski muslimani vrlo dobro znali, a o čemu izraelski Židovi nisu imali pojma. I tu je, na neki način, i ključ nesporazuma zbog kojeg jedna ista Šnajderova predstava ne može biti shvaćena na obje strane. Međutim, problem je još dublji. Arapski muslimani dobro znaju priču o kalifu Omaru, ali je nisu u stanju protumačiti, upravo zato što njihovi židovski susjedi tu priču ne znaju. Oni je koriste iz najgorih mogućih pobuda: da bi potvrdili svoju moralnu superiornost. Ali ta priča uopće ne govori o tome. Ona govori o stvarnoj snazi onoga tko je jači. Ta snaga ne leži ni u atomskoj bombi, ni u genocidu. I atomska bomba i genocid proizvest će takav gnjev poraženog, koji je jači i od atomske bombe i od genocida. To je najupečatljivija pouka Holokausta: gnjev. Kalif Omar ljudima je ostavio crkvu, da se u njoj na svoj način mole Bogu, ne mudrujući o tome je li Issa isti koji je i Isus.
Slobodan Šnajder veliki je hrvatski pisac. On u ljeto 2025. ispunjava zadatak koji je u ovom, kao i u svakom drugom ratu važniji od onog što mogu učiniti vojnici i njihovo oružje. Pisac tumači događaje i pokušava domaćim geostratezima i vojnim stručnjacima, koji su opijeni genocidnim projektima, protumačiti zašto genocid ne valja. Održava visoki civilizacijski princip kalifa Omara, punca poslanika Božjeg Muhameda, neka je mir Božji s njim.
