Sjena, boje, ples
U trošnom dvorištu
sjedim u hladu brajde –
sjena skriva očeve tragove.
***
Pored utabane staze
cvijeće želi biti zapaženo –
unosi boje u svijet prolaznika
***
Mladi cvijet šumarice
okreće se prema svjetlu –
ples u tišini.
kopilad između zemlje i neba
u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.
u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija
a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.
Subotnja svjetlost od sto svijeća
Ljeti, u davno predtelevizijsko doba,
subotom se porodica okupljala
na dvorištu toplom od upijenog sunca.
Iz kuhinje bi, iz EI-Niš radija, dopirali
šlageri, šansone, starogradske.
rock je bio u blizini, ali još nije svratio.
Sijalica od sto svijeća osvjetljavala je
skladnost pripadništva i bacala sjene
oca, majke, bake, sina i kćeri
po zidu bijelom kao filmsko platno.
Radio-pjesmama kreketanjem su se
pridruživale žabe iz obližnjeg potoka
što se vukao, i presijecao cijeli gradu, i psi,
revni i vjerni, lajanjem i napinjanjem lanaca.
Sin je zamišljao da je u samom središtu
otoka sreće; kćer da je trebala iznijeti lutke;
otac da uskoro mora otputovati na teren;
majci je bilo žao patke koju će ujutro morati
zaklati, ispeći i poslužiti za nedjeljni ručak;
baka se sjećala neprežaljene bitange
koja ju je ostavila samu s malim djetetom.
No frost tragovi
Dijeli po mreži svoje uspomene u slikama,
po pravilu iz mladosti i potpune zrelosti,
kao osebujan način da uspori korake
prema završnom počinku, krajnjem kraju,
da se suprotstavi padanju u sjenu, u zaborav.
Te snimke, tragovi vremena, eho davnih trenutaka,
podsvjesno podsjećaju da je život putanja
koja vodi k neizbježnom endpointu, stapajućem
udaru s tamom u kojoj ne postoji nada, samo ništa.
Ako se dobro zagleda u uručene fotografije –
vidi se obavijest od sitnih slova: missing.
A kad pogled uputi prema zrcalu – svjedoku
istine u svojoj tišini, očevicu onoga što jest,
on vidi sebe kao nepokrivenu zdjelu
u no frost hladnjaku, s dehidriranim voćem,
naborane, zgužvane kore, bez nekadašnje teksture,
sklonog truljenju i urušavanju u hladnoj sušilici.
I zna da ni suze ne mogu vratiti napetost koži.
______________________
