Poštovane sudionice i sudionici ovog skupa kojim obilježavamo 27. srpanj, 75. godišnjicu antifašističkog ustanka u ovom kraju i, nekada, Dana ustanka u Republici Hrvatskoj.
U Srbu se 27. srpnja 1941. dogodio masovni narodni ustanak koji je bio potaknut strašnim zločinima koje su ustaše Maxa Luburića počinili nad stotinama ljudi iz ovog kraja, uglavnom nad ženama, djecom i starcima; muškarci su se, poslije prvih hapšenja, odvođenja i ubojstava sklonili u šume. Organizatori ustanka su bili članovi komunističke partije Marko Orešković, Gojko Polovina, Nikola Vidaković, Đoko Jovanić, Dušan Mileusnić... i njihova imena, kao u starim pričama o herojskim podvizima, treba spomenuti. Jer oni koji su ustali i organizirali ustanak protiv fašizma kad je on u svojoj okrutnosti dosegao apsolutno zlo, kad je tamanio ljude po rasnim zakonima, kad je izgledao nepobjediv, a izgledi u borbi s njim nikakvi, zaslužuju najdublje poštovanje.
Sam Marko Orešković stradat će nepuna tri mjeseca poslije podizanja ustanka, po svemu sudeći od četnika; narod ovog kraja sačuvat će sjećanje na njega u pjesmi. Narodne pjesme su često patetične, ali stihovi ove pjesme, na primjer: "Drug je Marko hrvatskoga roda, al je majka srpskoga naroda", sročene u doba kad su raspojasani šovinizam i međuetnička mržnja harali i Europom i ovim krajevima, svjedočanstvo su veličine NOB-a i najčasnijeg razdoblja Komunističke partije u njenoj povijesti.
Danas, 75 godine poslije, za većinu građana to bi trebala biti daleka povijest. Tek za političare, možda, prilika da istaknu s ponosom najmasovniju oružanu borbu
protiv nacizma i fašizma unutar Europe. Pri tome nije najvažnije da je na kraju ta borba bila pobjedonosna; najvažnije je da je bila pravedna ne samo u obrani golih života, nego i vrijednosti kao što su sloboda, jednakost i ravnopravno zajedništvo među ljudima bez kojih ljudsko društvo nema smisla.
Međutim, to što bi trebala biti daleka povijest vraća se danas kao ostrašćeni revizionizam povijesti. Ne zato što su otkrivene nove činjenice, nego zato da se lažima i izmišljotinama relativizira zločudnost pokreta kao što su nacizam ili ustaštvo, jednom riječju fašizam.
Većina ovog što govorim rečeno je više puta, rečeno je i ovdje u Srbu, ali najnoviji događaji gdje policija ne zna što da učini s ustašofilima koji skrnave spomenik ustaškim žrtvama, koji unose nelagodu i strah u cijelo mjesto, a bacaju sramotu na cijelu Hrvatsku, gdje su se revizionizam i falsificiranje povijesti tako razmahali da ministar policije traži od akademske zajednice da zauzme stav o karakteru narodnog ustanka koji se dogodio prije 75 godina u Srbu, sve to pokazuje da činjenice o tim događajima treba uporno ponavljati.
U Srbu se i ovoga puta okupio znatan broj onih za koje je antifašizam "samo floskula". (Foto: Mladen Volarić, Hina)
Kao što treba ponavljati da je EU izgrađena na vrijednostima u čijoj obrani je antifašizam nastao i koje je antifašistička koalicija u Drugom svjetskom ratu, uz ogromne žrtve, jedva uspjela obraniti.
Ideje koje su se u prvoj polovici dvadesetog stoljeća demonstrirale kao fašizam i nacizam, čiji nositelji su došli na vlast u Italiji i Njemačkoj i uzrokovali goleme ljudske patnje i stradanja, nisu nastale niti su nestale s tim pokretima. Te ideje i njihova dijabolična privlačnost za dio ljudi u svakoj državi nisu samo relikti prošlosti nego suvremena i, trebala bi biti, vrlo zabrinjavajuća pojava.
I u tom smislu vrijednosti u čijoj obrani je antifašizam nastao nisu definitivno obranjene nikad. Samo naše svakodnevno zalaganje za njih je kakva - takva garancija da ćemo ih obraniti argumentima i da ih se više nikada neće morati braniti na način na koji su prije 75 godina bili prisiljeni ljudi koji su ustali protiv fašizma.
h-alter
