Filozof i kratkotrajni hrvatski političar ovako ovih dana piše na svom fejsbučištu: “Kršćanstvo je religija odnošenja prema cjelini života, a ne prema nekom izdvojenom segmentu.
Cjelina života je smrt. Tko se iživljava nad smrću Slavenke Drakulić, nije kršćanin. Kršćanstvo je zajednica malobrojnih ljudi okupljenih oko Kristove riječi.” Povod mu je najžešće dosad orgijanje, kojemu je povod vijest o smrti Slavenke Drakulić, a vode ga po društvenim mrežama i u komentarima svih (pa i ovih) hrvatskih novina katolički adoranti.
Prošle je godine zagrebačka nakladnica i vlasnica izdavačke kuće OceanMore Gordana Farkaš Sfeci uputila Ministarstvu kulture prijedlog da se Slavenki Drakulić dodijeli Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo. Nikad ona nije objavila nijednu Slavenkinu knjigu, izlazile su kod zaprešićke Frakture, ali Slavenka njoj je, za svoga kratkotrajnog rada u prosvjeti, bila gimnazijska profesorica. Vjerojatno nitko u Zagrebu nije radio kraće u školi, a ostavio dublje tragove na svoje učenike, naročito učenice, kao ona. Bilo je to na samom početku osamdesetih, u doba velikog buđenja ovog grada i njegove žive kulture, novog vala, Poleta i prvog feminističkog vala, kojemu će Slavenka biti jedna od predvodnica. O tim gimnazijskim vremenima pisat će još jedna tadašnja gimnazijalka, Snježana Banović, u “Kronici sretnih trenutaka”.
Poslije je Slavenka otišla u Danas, pa iz Danasa u bijeli svijet, odala se pisanju, najprije za novine, a onda i za nešto što je svakako veće i trajnije od novina, što na kraju tvori duh jednog vremena i oblikuje jezik jedne zemlje i kulture. U novinama tih je osamdesetih bila odvažna u opozicijskom djelovanju, za što više i nije trebala naročita hrabrost, ali trebali su pamet i talent, a ni jednog ni drugog kod Hrvata, barem kada je o pisanju riječ, nikad ne pretječe. Da stvar nije završila ratom i da je naknadno bio dopušten uvid u cjelinu svijeta, danas bi se govorilo da je Slavenka bila jedan od onih pisaca koji nas je, malo-pomalo, izvodio iz opojne sigurnosti komunističkog jednoumlja. Prvom knjigom, “Smrtnim grijesima feminizma”, ušla je u klinč s Igorom Mandićem. Sljedeće dvije, romane “Hologrami straha” i “Mramorna koža”, posvećuje kroničnoj nasljednoj bolesti bubrega, vjerojatno temeljnoj egzistencijalnoj okolnosti svog života. Ti romani među najvažnijim su hrvatskim knjigama u posljednjih pola stoljeća. Poslije piše kulturološke i političke eseje iz socijalističke i postsocijalističke svakodnevice, koji su je proslavili u svijetu, biografske romane i priče iz ratnih vremena u zemljama bivše Jugoslavije. Njezine knjige prevode se po svijetu, a objavljuju ih najčuveniji svjetski izdavači. Riječ Slavenke Drakulić ona je hrvatska riječ koja se na Zapadu čuje. Većina drugog što od nas stiže ili je muk, ili je nemušto i nerazumljivo blebetanje, koje se, ruku na srce, Europljani ni Amerikanci nisu nikad pošteno ni potrudili razumjeti. Ali nije li i normalno da tako bude, i ne događa li se to upravo svima, svakom društvu i svakoj zajednici, da ih drugi čuju samo kroz glasove jednog, dvoje ili troje pisaca, a da je sve drugo muk ili nemušto i nerazumljivo žamorenje?
Pa je onda tako, vođena svojim gimnazijskim sentimentima, ali nad spoznanjem te doista grandiozne književne karijere, Gordana Farkaš Sfeci predložila Ministarstvu kulture i komisiji koju tamo sastavlja ministrica Nina Obuljen Koržinek, da Slavenku Drakulić za životno djelo nagradi Nagradom Vladimir Nazor. Neobično je, te 2025. godine možda samo to što Slavenka Drakulić s tako grandioznim književnim i ukupnim spisateljskim skorom, već nije bila ovjenčana svim nacionalnim državnim nagradama, ili barem tom koju u jednoj maloj književnosti svake godine dobije po jedan zaslužnik – ili s godišnjom nagradom (koju Slavenka također nikad nije dobila), dvoje njih, pa se već po logici velikih i malih brojeva i stvaralačkih opusa lako zaključuje da Nagradu Vladimir Nazor, uz pokoji časni izuzetak, dobivaju osrednji pisci, čija djela nisu ni Sljeme prebacila, a kamoli da bi mogla biti glas malene Hrvatske u bijelome svijetu i u velikim jezicima i kulturama. Gesta Gordane Farkaš Sfeci bila je u to proljeće 2025. ljekovita i stoga što je dvije godine ranije umrla Dubravka Ugrešić, čuvena europska književnica, čije se djelo po padu komunizma vrlo duboko utisnulo u svjetsku književnost, a koja, premda zagrebačka profesorica književnosti i zagrebačka književnica, prognana u ratno doba iz svog grada i zemlje, nikad nije dobila Nagradu Vladimir Nazor, niti ijednu drugu hrvatsku državnu nagradu, priznanje ili odličje, kojim bi se poravnali odnosi između jednoga malog naroda i njegove velike kćeri. Istina, mnogo više za dobro naroda, nego za dobro kćeri. Pa, eto, ako se već stvar nije obavila s Dubravkom Ugrešić, za koju bismo, opet krajnje uviđavno prema velikim mušicama maloga naroda i njegove kulturne i državne administracije, mogli reći i da je bila teška, i da je bila konfliktna, i da su je se, možda, plašili, te je zato nisu nagradili, onda neka se barem preko Slavenke zagladi, koja doista je blaga i blagonaklona i koja će prihvatiti ovu čast, bez obzira na to što se po Europi nadobivala većih nagrada od Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, te na kraju krajeva, bez obzira na to što njezino nagrađivanje više znači zajednici koja nagradu dodjeljuje, nego što ovakva nagrada može značiti Slavenki. Sve što je Slavenka Drakulić u životu radila, sve što je pisala, predstavljalo je gestu vrlo snažne autorefleksije i samospoznaje. Time je očarala svoje gimnazijske učenice, Snježanu i Gogu, time se bavila u svojim romanima o bolesti, u biografijama slavnih žena, u esejima. Ono što je ona, ali na vrlo blag način zapravo, svih ovih godina pokušavala, bilo je da na što manje bolan način suoči zajednicu s njezinim sitnim dušama. To je ono po čemu se jedinom određuje veličina jedne kulture: po sposobnosti da se suoči sa svojom sitnošću i nikakvošću. Eto zato je Slavenka Drakulić te 2025. godine bila idealna nositeljica Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo.
Međutim, komisija Ministarstva kulture odlučila je da nagrađen bude netko drugi. Ne mogu se ovog trenutka sjetiti tko je to bio. I premda bi mi za podsjećanje bio dovoljan jedan jedini klik, neću kliknuti. Vjerojatno je nagrađen netko tko mi je privatno drag, pa bih se onda našao pred iskušenjem da nešto mijenjam u ovom što govorim. Osim toga, da je 2025. Slavenki Drakulić dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, to se ne bi moglo zaboraviti. I još bi mnogo toga oko nas u ovaj dan po Slavenkinoj iznenadnoj smrti u rajskom Sovinjaku bilo drukčije. Recimo, gospodin Marko Vučetić ne bi na svome Facebook profilu objavio riječi s početka ovoga teksta. Bilo bi i tada onih koji bi se iživljavali nad smrću Slavenke Drakulić, ali bilo bi ih manje. I ne samo da bi ih bilo manje, nego ne bi imalo smisla naglašavati da oni nisu kršćani. Da je 2025. godine Slavenki Drakulić dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, da je uz svoju poslovičnu skrušenost prema veličinama hrvatske kulture, živim i neživim, materijalnim i nematerijalnim, ministrica Nina Obuljen Koržinek velikoj Slavenki Drakulić uručila Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, da je Slavenka potom održala govor zahvale, i da se u skladu s ljudskim, kulturnim i književnim mjerilima o svemu ovom progovorilo, gospodin Marko Vučetić ne bi bio dužan objašnjavati kako je “kršćanstvo zajednica malobrojnih ljudi okupljenih oko Kristove riječi”. Tada, naime, ne bi moglo biti govora o tome da se neke sirote izgubljene duše pozivaju na Isusa Krista i Hrvatsku, dok naokolo raskopavaju grobove po našim srcima. Jer nije tu riječ o Slavenki Drakulić, njoj ništa ne mogu ni živoj mi mrtvoj. Njezino ime mogu u ime Boga i Hrvatske obljepljivati vlastitim govnima, a da joj ne naškode, kao što ni Isusu Kristu neće time naškoditi. Do njegove, kao ni do Slavenkine riječi, ti ljudi, bijesni od tuge, neće stići. Šteta je, doista nepovratno šteta, što ministrica Nina Obuljen Koržinek nije ih liječila od tog bijesa. Po nju je šteta.
