tvoja se sjećanja stavljaju u pokret
kao posthipnotičke sugestije,
nenadano, pobuđene usputnim
pogledom na geometriju ulice,
ili zvukom uzdaha sugovornika,
možda mirisom kineske robe,
vjerojatno davnom zapovijedi
upravljenoj prema tebi od tebe.

podliježeš sjećanjima
poput zajapurenog lica
koje se usmjerava prema
strujanju hladnog zraka;
ali, kao što ventilator
stvara pogrešan dojam
o zbiljskoj temperaturi,
tako te i sjećanja zavaravaju,
i ti ne mariš za
postojeću vrelinu sadašnjosti.

ne prihvaćaš sadašnjost,
zatvorenik si što odbija hranu.
u tom pokušaju da rashladiš
svoju blijedu kožu,
praktičnom kao zglob na slamci,
ne razumiješ da je tvoj štrajk glađu
zapravo odmicanje od slobode
izbora uzimanja i neuzimanja.
i zbog čega sve kad će se sadašnjost
preobraziti u nova sjećanja?