Svoju novu knjigu, “Kraj kapitalizma? Dok staro umire, a novo se ne može roditi” Katarina Peović, politička teoretičarka, sveučilišna profesorica i predsjednica Radničke fronte, sastavila je od kolumni koje su izlazile u mjesečnom ritmu u Obzoru, političkom magazinu Večernjeg lista, od sredine 2024. do sredine 2025. godine. No, to nisu kolumne u uobičajenom novinarskom smislu, već prije mikroeseji, jer tekstovi ne nestaju brzinom iscrpljivanja povoda, imaju dužu trajnost u vremenu. Prepravljeni za ovo knjiško izdanje, dopunjeni bibliografijom, funkcioniraju kao knjiga, makar i nevelika. Moglo bi se reći da ova i prethodna knjiga za autoricu funkcioniraju kao svojevrsni uvodi u marksističku problematiku. Obje su pisane sa željom da dopru do šire publike, pa i one koja inače ne čita marksističku teoriju. Knjiga je dakle pisana jednostavno, ali ne i banalno, gdje bi se na račun jednostavnosti gomilale vulgarizacije i iskrivljavanja.
Budući da se nekih za nju važnih tema dotiče tek usputno i na različitim mjestima u knjizi, zahtjevnijeg čitaoca to može ponukati da “progugla” dostupnu literaturu ili upita umjetnu inteligenciju za informacije o njima. A takve teme su npr. problematika direktne demokracije i koncept “demokratskog socijalizma”.
Skoro svaki od tekstova ima naslov u upitnoj formi, ali ta pitanja su, kako primjećuje Slobodan Šnajder u pogovoru, uglavnom retorička. Time se želi reći da mi odgovore na njih slutimo, ali oni ovdje služe da bismo svoje teze bolje elaborirali i pojasnili. Takva su pitanja: jesu li radnici snaga koja može pokrenuti promjene, što je danas u politici ekstremno, zašto trebamo kraj kapitalizma (centralna tema), prijeti li nam korporativni totalitarizam (fašizam), hoće li na izborima uvijek pobijediti pošteniji, nekorumpirani i bolji kandidati te gdje su prosvjedi?
Svi oni koji zdvajaju nad pitanjem ima li danas još radnika, izvlače različite konzekvence iz toga svog pitanja. Od toga da radnika više uopće nema ili su tako marginalni da se njima ne treba više baviti, do onih koji ne sumnjaju da radnika ima, ali sumnjaju u to da imaju svijest, koja ih tek formira u klasu. Klasu sa klasnom sviješću. Na to se nadovezuje i pitanje imaju li radnici svojeg političkog predstavnika, u parlamentu ili izvan njega, i kako se suvremena ljevica odnosi prema radnicima?
Danas je na djelu proces proletarizacije globalnih razmjera. To znači da većinu ljudi na svijetu čine radnici. Definirati ih možemo najšire: kao one koji žive od svoga rada, a ne od upravljanja tuđim radom. U tom smislu, radnici su svi zaposleni, ali i umirovljenici i nezaposleni. Osim dvije fundamentalne klase – radnika i kapitalista, bez kojih kapitalizam ne može postojati, tu su i međuklase. Jedna tradicija govori o srednjoj klasi, čak i kao o stupu društva, dok je druga vidi kao prijelazni oblik, koji se još ili nije proletarizirao ili poburžoazio. Karl Marx taj je prijelazni oblik nazivao malograđanstvom. To su u njegovo vrijeme bili obrtnici, sitni trgovci i seljaci. To da je radnik eksploatiran znači samo da radi preko limita koji je potreban za njegovu/njezinu reprodukciju i stvara višak vrijednosti za kapitalista.
Ono što danas nazivamo kapitalističkim načinom proizvodnje prikriveno je “iluzijama o slobodi”. Demistifikaciji tih iluzija posvetio je Marx svoju kritiku političke ekonomije, građanske ekonomske znanosti koja održava privid i mistifikacije kapitalističkog načina proizvodnje, te podgrijava iluzije o slobodi radnika, koji “slobodno” prodaje svoju radnu snagu na “slobodnom tržištu”.
Danas se radničku klasu proglašava reakcionarnom, ili naprosto glupom, jer navodno ne zna prepoznati svoje interese. To je česta gesta liberalnih i kulturnjačkih intelektualaca. “Zaboravivši” vrijeme dominacije marksizma, kada su stotine milijuna ljudi širom globusa živjele pod vladama koje su makar načelno zagovarale kraj kapitalizma i prevladavanje klasa, utonuli smo u novu fazu neoliberalnog kapitalizma. Bio je to odgovor i “rješenje” vladajućih na prijašnji oblik kapitalizma i socijalizma, koji su zapali u krizu.
Peović zastupa teoriju demokratskog protagonizma, odnosno maksimalno uključivanje radnih masa u procese uređivanja društva, ne bi li se tako uklonio “demokratski deficit” od kojega su patili povijesni socijalizmi, što je urgentni zadatak
Ljevica velikim dijelom gubi svoje uporište među industrijskim radnicima i okreće se srednjoj klasi. Uspon srednje klase neki teoretičari nazvali su usponom “profesionalne menadžerske klase” (professional-managerial class; PMK). To su obrazovani stručnjaci – znanstvenici, inženjeri, nastavnici, socijalni radnici, pisci, novinari, računovođe, odvjetnici i menadžeri srednje razine. Ta klasa nije suprotstavljena samo interesima kapitalista, nego i radničke klase.
S druge strane, u okrilju radničke klase uočavamo pojavu antikomunizma. Struktura PMK-a se mijenja. Forme zastupanja se mijenjaju. Što se tiče sloma tzv. realnih socijalizama, Peović smatra da su za to najviše krive autoritarne partije, koje nisu uspjele spriječiti nedemokratsku vladavinu manjine. Ona zastupa teoriju demokratskog protagonizma, odnosno teoriju maksimalnog uključivanja radnih masa u procese uređivanja društva, ne bi li se tako uklonio “demokratski deficit” od kojega su patili povijesni socijalizmi. To je urgentni zadatak, s obzirom na to da više ne moramo zamišljati kraj svijeta jer je taj proces već započeo. Klimatske promjene uzrokovane su načinom proizvodnje, a on je kapitalistički. To je neracionalan način proizvodnje, a klimatske promjene ne mogu se zaustaviti bez sistemske promjene. Pokret koji je dorastao zadatku donošenja potrebnih promjena morat će osim masovnosti imati bazu u radničkoj klasi. Rješavanje ekološke krize zahtijeva masovni pokret koji bi srušio snažne fosilne industrije i fosilni kapital, koji je najodgovorniji za klimatske promjene. Nije dovoljno staviti fokus na potrošnju i reći da jednostavno trebamo manje trošiti. I fokus na ugljični otisak pojedinačnog potrošača zanemaruje kapitalistički način proizvodnje. Moć je koncentrirana u rukama onih koji kontroliraju proizvodnju. Politike “ekoloških” i “ugljičnih” otisaka koje krive potrošače (i radnike) za pokretanje ekološke degradacije nisu učinkovite. Parafrazirajući Maxa Horkheimera, možemo reći da onaj tko ne želi govoriti o kapitalizmu, treba šutjeti i o klimatskim promjenama. Peović parafrazira i Marxovu 11. tezu o Feuerbachu kada piše da je PMK individualistički tumačio klimatske promjene, a radi se o tome da ih samo antikapitalistički usmjereno i organizirano radništvo može i ima interesa spriječiti.
U tekstu “Politički ekstremizam: Što je danas u politici ekstremno?” Peović podsjeća na važnost razlikovanja “radikalnog” i “ekstremnog”. Ekstremno u politici označava sklonost krajnostima, nasilnim metodama i sl., dok radikalno lijeve politike žele zahvatiti problem u korijenu, korjenito mijenjati društvo. Radikalna politika traži ono što vladajućim elitama ne odgovara – da se odluke donose radikalno demokratski. To znači da se društvenu većinu ne isključuje iz odlučivanja, da se politika vodi u korist većine i da ju se pita o svim važnim pitanjima koja se na nju odnose. Peović piše da je demokracija danas najradikalnija ideja. A nijedan pojedinac nije odgovoran zbog toga što šteta proizlazi iz strukturne logike i podređivanja kapitalu dvaju izvora sveg bogatstva – radnika i prirodnog okoliša. Kapitalističke elite su te koje osiguravaju hegemoniju i status quo, pa i po cijenu kataklizme.
Podjela na dvije sfere – ekonomiju, koja se pokazuje kao nešto izvan parlamentarne demokracije te liberalnu demokraciju s njezinim alatima parlamentarne demokracije – produbljuje problem. Prepuštena tržištu ekonomija u kapitalizmu dovodi do hiperprodukcije i globalnog zagrijavanja. Ako ekonomija određuje uvjete života većine ljudi, a većina nema mogućnosti demokratski sudjelovati i odlučivati što, kako i za koga društvo proizvodi, onda ne možemo govoriti o demokraciji. Izraz kapitalo-parlamentarizam francuskog filozofa Alaina Badioua govori o toj odvojenosti.
Razlog što pripadnici političkog mainstreama svuda vide “ekstremnu” ljevicu leži u potrebi da se politike centra učine prihvatljivima. A te politike s vremenom su sve manje i manje demokratske. Političari centra oduzimaju narodu temeljne poluge odlučivanja o ključnim pitanjima, režu socijalne servise, ukidaju javno dostupno zdravstvo i školstvo, otežavaju osiguranje temeljnih potreba, kao što su stanovanje i zdrava prehrana. Da bi oni izgledali “umivenije” potrebno je lijeve politike usmjerene osiguravanju temeljnih potreba i demokratizaciji društva, za društvenu većinu prikazati kao “ekstremne”, opasne kao što su to bile i povijesno najekstremnije desne politike. Cilj je širiti uvjerenje da je željeti nešto bolje, zapravo željeti nešto gore. Za njih su ideje boljeg i pravednijeg društva kriminalna utopija koju treba odbaciti.
Za pojašnjenje dobro služi sintagma “ekstremni centar”, poznata po promociji filozofa Tariqa Alija, a mi pamtimo da ju je prije njega upotrebljavao i pokojni slovenski politolog Tonči Kuzmanić. Opasnost nije došla ni slijeva ni zdesna, već iz mainstreama parlamentarnih stranaka, koje unisono djeluju u obrani kapitalizma iz ekstremnog centra. Te politike nisu nikakvo “umjereno rješenje”, već su najopasnije i najekstremnije usmjerenje. “Umjereni centar” danas je zagovornik širenja ratnih sukoba, nastavka naoružavanja i pojačavanja ratnih djelovanja, kao i profašističkih politika prema migrantima. Na razini Evropskog parlamenta grupacija zelenih 2024. je podržala reizbor Ursule von der Leyen za predsjednicu Evropske komisije. Svoju su podršku Von der Leyen dale i naše stranke nominalne ljevice – SDP i Možemo! – čime su stale uz politiku prešutnog osiguravanja uvjeta za genocid nad Palestincima.
I zašto onda trebamo kraj kapitalizma? Danas je već skoro svima jasno da kapitalizam nema odgovor na nagomilane probleme, nego ih i sam stvara. Usprkos poštapalici da je lakše zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma, moramo se upitati: Ima li alternative? Možemo li promijeniti način proizvodnje koji je neracionalan i nepravedan? Na neka od gorućih pitanja na tom putu pokušava odgovoriti i ova knjiga Katarine Peović.
