U Zagrebu, gdje su platforma Možemo! i gradonačelnik Tomislav Tomašević uvjerljivi favoriti, već se tjednima prije početka službene predizborne kampanje vodi pravi bratoubilački rat.
Nastavak zasjedanja Hrvatskog sabora nakon još jedne komotne stanke, uskršnje, nastavljen je uobičajenom Aktualnim prijepodnevom što samo po sebi ne bi bilo vrijedno veće medijske pozornosti da od 39 prijavljenih za govornički mikrofon pred javnim tv-okom samo petero zastupnika nisu kandidati na lokalnim/regionalnim izborima 18. svibnja 2025. te da nisu zlorabili Aktualno prijepodne, tu protokolarnu prigodu, za svoju besplatnu predizbornu kampanju. Dakako da lokalne/regionalne teme nisu ono što Anglosaksonci imenuju sintagmom last but not least, međutim, Aktualno prijepodne je demokratski mehanizam parlamentarne kontrole izvršne vlasti, prilika zastupnicima za propitivati ministre i premijera o stanju u RH, o tomu kako i zašto (ne) rade kako rade.
Tko je tu lud: ovi što žele na vlast po svaku cijenu, ili birači koji ih izborom ili apstinencijom puštaju za upravljačko kormilo!?Nikako za osobno obraćati se svojim „natprosječnim“ sposobnostima i predanošću za riješiti lokalnim/regionalnim biračima krucijalne probleme što ih „nije znao, želio ili mogao riješiti nitko prije mene“. Već na saborskom zasjedanju uoči uskrsnog raspusta, pa i prije no što je vlada bila raspisala izbore, sabornica je danima bila sramotno poluprazna – čak i praznija od poluprazne! – jer je predstavnicima naroda bilo važnije predizborno ciljano šalabajzati zavičajem s kraja na kraj, vući ljude za rukav, lobirati, obećavati med i mlijeko „kada postanem“ župan, gradonačelnik, općinski načelnik…, plaćati im kave i pivo za naprasne provale prisnosti… Promiskuitetna politička savjest jest takva kakva jest, ali ona ljudska – koja bi morala biti mjera političke, a nije – pod ključem je.
Nema toga što politikantski pokvarenjaci neće učiniti i na što pristati ne bi li s po svaku cijenu dohvatili lokalne/regionalne šerifske zvijezde. Ništa im nije sveto, pa i formalno promijeniti etničku pripadnost ili besramno pljuvati po istoj ideologiji/svjetonazoru političke skupine kojoj su do jučer bili na čelu ili godinama pripadali, obnašali ministarske dužnosti, pobirali vrhnje s prolaznih mjesta na izbornim listama, itsl. Da se i ne govori o tomu kako iz saborskog saziva u saziv isti ljudi zauzimaju iste boli glava plaćene fotelje (potpredsjednik tzv. Visokog doma Furio Radin, s liste talijanske narodne manjine, neprekidno je u Saboru od 1992. godine, sic transit!), a RH kobno trokira u ključnim ekonomskim, životnostandardnim, demokratskim i sastavnicama proklamirane samostalnosti, neovisnosti i suverenosti. Gdje je rezultat što su ga predizborno obećali!?
Svi ti aspiranti na lokalne/regionalne šerifske zvijezde svašta govore a da pritom ne trepnu od stida, jer im je samo fotelja u vidnom polju. Vidljivo je kako su savjest ostavili pod ključemTe manje-više iste „časne ljude“ s istih izbornih lista istih političkih opcija – uključivo „neovisne“, uvijek najpodložnije političkoj trgovini svojom zastupničkom rukom – uopće nije srâm ubrati mjesečno po cca 4000 eura od poslodavca-građana/birača i ne dolaziti na radno mjesto, lagati u „ispričnici“ ili uopće ne ispričati izostanak… Osobni interesi, bili privatni ili stranački, uvijek su ispred javne dužnosti na koju su prisegnuli i ta se neodgovornost opetuje iz saziva u saziv, a kritično izbija na vidjelo u povodu svakih izbora, najvidljivije parlamentarnih i lokalnih/regionalnih. Od 151 saborskog zastupnika 11. saziva, 37, blizu četvrtine, istodobno obnašaju dužnosti gradonačelnika, njihovih zamjenika ili načelnika.
Već se u veljači 2025. moglo znati s priličnom sigurnošću da će se u prvi krug lokalnih/regionalnih izbora u svibnju kandidatski uključiti otprilike 50 posto i sadašnjih saborskih zastupnika. Svi pak koji u međuvremenu ne budu u milosti šefova svojih (čak višedesetljetnih!) stranačkih opcija – kao npr. SDP-ov riječki gradonačelnik Marko Filipović, koji sada želi još jedan mandat, a stranka kandidira Sandru Krpan – svlače stranačka odijela, oblače druga ili se kao neovisni kandidati ubacuju u izborni oktogon, pa… To su potvrdili i izravni tv-izvještaji iz sabornice uoči Uskrsa: dvorana je bila gotovo prazna, pa je rasprava o važnim zakonima prosječno trajala sramotna dva sata.
No, mediji nakon Uskrsa izvještavaju o još nezabilježenoj predizbornoj akrobaciji, koja graniči s nevjerojatnim. Pročelnica Upravnog odjela za civilno društvo i ljudska prava Međimurske županije Maja Odrčić-Mikulić iz Šenkovca, rođena Hrvatica po etničkoj pripadnosti, registrirala se kao Romkinja kako bi se kandidirala za zamjenicu međimurskog župana iz romske narodne manjine. Kaže: „To je moje pravo, a kao pročelnica sam puno napravila u korist romske zajednice u Međimurju!“ HDZ-ov ministar regionalnog razvoja i fondova EU-a Šime Erlić bučno se, uz aplauz premijera Andreja Plenkovića i kolega iz vlade, uz TV-kamere, itsl. ostavio komotnog ministarskog fotelja, jer želi biti zadarskim gradonačelnikom. Njegov stranački drug Josip Bilaver, državni tajnik u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture, juriša pak na mjesto zadarskog župana.
Očito je politika u Bijednoj Našoj svedena na uistinu slastan kruh bez motike, pa je najprivlačnija profesija čak i kad se obnaša volonterskiKad je o Zagrebu riječ, gdje su parlamentarna platforma Možemo! i njezin gradonačelnik hrvatske metropole Tomislav Tomašević uvjerljivi favoriti, već se tjednima i prije početka službene predizborne kampanje vodi pravi bratoubilački rat. HDZ-Plenkovićeva je struja je ubacila na prvu crtu bojišnice čak i „našeg dečka“ Ivana Turudića (DORH, USKOK…) u zapovjednom „pravosudnom“ Leopardu 2A8. Koji je, avaj, zatrokirao baš prije no što je ispalio prvu razornu granatu što bi imala potopiti Možemo! i Tomševića prije 18. svibnja 2025. Ostali aspiranti na Zagreb su manje-više autsajderi, zajedno s proustaškim jurišnikom Tomislavom Jonjićem, „neovisnim“ bivšim šefom SDP-a Davorom Bernardićem (što besramno sada pljuje i po SDP-u i po Možemo!) i bandićevcem Ivicom Lovrićem.
Predizborno je vrijeme kada se i vragovi masovno presvlače u anđele, kada se i najljući neprijatelji javno grle i ljube kao najrođeniji, kada se potpisuju i pečate najnevjerojatniji polit-predbračni ugovori i kada akteri interesnih koalicija triput u satu provjeravaju moralnu bravu iza koje je zaključana savjest. Neki kažu da je politika kurva, neki pak da je umijeće mogućeg, neki da je otrov za poštene nakane i nije za one čista obraza… Jedan je urođeni politički pesimist ironično komentirao najezdu kandidata za obnašanje lokalne/regionalne vlasti: „Javljaju se politički cirkusanti, harlekini, bradate babe, žongleri, gutači mačeva, dreseri divljih životinja, osuđenici za razna nedjela, osumnjičenici za ratne zločine (npr. Branimir Glavaš za osječko-baranjskog župana eda bi ‘opalio šamarčinu Vladimiru Šeksu i kriminalnom pravosuđu, koji me žele onemogućiti’, op. a.) i kojekakvi još“.
Očito je politika u Bijednoj Našoj svedena na uistinu slastan kruh bez motike, pa je najprivlačnija profesija čak i kad se obnaša volonterski. Na nešto više od 6000 unosnih mjesta u lokalnoj/regionalnoj piramidi vlasti atakira i desetak puta više kandidata, pa nema naznaka da neće biti tako i nakon što DIP 29. travnja u 24 sata zaključi primanje kandidacijskih listi. Usporedbe radi, 2021. godine se za pozicije u izvršnoj i predstavničkoj vlasti natjecalo 38.000 kandidata. Na listama za županijske skupštine, uključivo Grad Zagreb županijskog statusa, bilo ih je više od 7100, a na listama za gradska i općinska vijeća blizu 29.000. Za župane se i njihove zamjenike natjecalo 225 kandidata, a za gradonačelnike i načelnike sa zamjenicima više od 1900 ljudi.
Odokativno, trećina izabranih političara 2021. godine već je obnašala istu dužnost najmanje jedan mandat. Neki pak poput zagrebačkog župana Stjepana Kožića (HDZ, pa „nezavisni“…) ili gradonačelnika Slavonskog Broda Mirka Duspare (HSP, pa „nezavisni“…), injsl. po pet mandata zaredom. Pokojni Milan Bandić je šest puta po četiri godine gospodario Zagrebom, a dio njegovih operativaca – npr. Ivica Lovrić i Pavle Kalinić – sada se upinju iz petnih žila gradonačelnički osvojiti hrvatsku metropolu. Kad neki neutralan voajer sa strane sluša što predizborno govore svi ti aspiranti na lokalne/regionalne šerifske zvijezde ni da trepnu od stida, jer im je samo fotelja u vidnom polju, i s „vodenog“ je egzoplaneta GJ 9827d vidljivo kako su savjest ostavili pod ključem u obiteljskom domu.
U tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, novodobnoj opet koloniji tzv. europske obitelji – koja sada s prosjačkim šeširom čuči pred bruxelleskim staklenjakom i uvozi 65 posto hrane koju je za tzv. socijalističkog mraka izvozila u cijeli svijet zajedno s industrijskim proizvodima i uslugama – političari su, uz hrvatske branitelje i Katoličku crkvu, bitno najpovlaštenija društvena kategorija i zato nije čuditi se tolikoj izbornoj invaziji. Ono što je posprdnički vrijedilo za tzv. socijalističkog mraka – „joj što volim ovaj režim, plaća ide, a ja ležim“ ili „ne možete me tako malo platiti koliko ja mogu malo raditi“ – danas, u „domoljubnoj“ Hrvatskoj vrijedi iks puta više.
Tada se barem ispitivalo porijeklo imovine, danas više ne, jer bi polovica, brat-bratu, političara, ratnih „zaslužnika“ najvišeg ranga i „poduzetnika“ desetljećima u Lepoglavi okajavala zaigranost javnom imovinom. Ovako, biti vlast ili pri vlasti, bezočno lagati gledajući ljudima u oči, ne sramiti se biti javnom pudlicom i papagajem stranačkog vođe i ancilom interesa što grubo korodiraju opće dobro… politički je salto mortale i sedamdesetak saborskih zastupnika 11. saziva. Naravno da se neće svima posrećiti taj pokeraški gard i zaključana savjest, ali to aspirantima nikad nije smetalo.
Baš kao što bivšem HDZ-ovu disidentu Ivanu Penavi nije smetalo pobjeći u Domovinski pokret (DP), izvrijeđati Andreja Plenkovića i tužiti DORH-u za „veleizdaju“, a onda se opet skompati s omalovažavanim HDZ-om u vladajuću tzv. neprincipijelnu koaliciju i reći sada da revolveraša Josipa Dabru „neće izbaciti iz stranke, jer je DP-ov adut na lokalnim izborima“. Nazdravlje! Lik je iz automobila noću pucao pištoljem prema naseljenu mjestu, pa iz kalašnjikova koji je dao maloljetniku, potom bio u istražnom pritvoru i sada čeka suđenje… On je adut na lokalnim izborima!? Takvi i njima slični vladaju, i trebaju vladati Hrvatskom!? Nažalost, nije šala. Tko je tu lud: ovi što žele na vlast po svaku cijenu ili birači, koji ih izborom ili apstinencijom puštaju za upravljačko kormilo!?
Oni pak što se predizborno trse hipnotizirati birače svojim „mesijanskim poslanjem“ kakvomu nije dorastao ni jedan protukandidat, u Zagrebu ni Tomislav Tomašević, a nije im se posrećilo prolazno mjesto na listama tzv. mainstream političkih opcija, osnivaju nove/svoje stranke, sebe ustoličuju za čelnika i kandidata na izborima. Jednako sa savješću pod ključem kao i oni s najviše pobjedničkih izgleda. Razvikani odvjetnik Anto Nobilo – sada i branitelj vožda entitetske u BiH Republike Srpske Milorada Dodika – juriša na čelu tek osnovanoga Novog SDP-a, a Jonjić s ćuke Nezavisne liste Tomislava Jonjića – Jedino Hrvatska nudi obnovu ustaškoga groblja i nekakav „pohrvaćeni“ Zagreb.
I takvi i njima slični trebaju vladati Zagrebom i Hrvatskom!?
