Nisam nogometni fan, uopće, ni malo. Ne želim reći kako nogomet mrzim, mržnja je preteška riječ u bilo kojem kontekstu. Zadržimo se na ne volim. Znate, precijenjeno je to trčkaranje jedanaest muževa po zelenoj travi za crnobijelom loptom. Još kad čujem o kakvim iznosima i premijama se radi..... Precijenjene su te noge koje trčkaraju uokolo i nekad ne postignu rezultat koji biste baš u tom trenu htjeli tj. željeli. Bez obzira koji je vaš motiv, dobit na kladionici ,nacionalni ponos, pripadnost grupi navijača ili, naprosto, meni neobjašnjiva ljubav prema tom sportu.
Kad god je neka važna tekma ,sretna sam ako muž i sin napuste teritorij našeg doma. Ukoliko to ne učine onda teritorij napustim ja. No uvijek se vratim nekako tik pred kraj, kako bih škicnula rezultat. Onako, ovlaš, nezainteresirano, u prolazu."Sad će mama izbaksuzirati sve!" obično komentira moj junior, na što ja uporno odgovaram kako sam nepristrani promatrač i realno sagledavam situaciju. Senior tada obično kaže kako nemam pojma o nogometu na što se ja silom trudim dokazati kako nisam totalni nogometni anafalbet (mislim gdje ćeš ženi reći da nešto ne zna – čađa i pepeo!)
Utakmica Hrvatska-Island, konačno nas je plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo. Nakon drame, neizvjesnosti, gol, crveni, poluvrijeme, gol ,puno šansi, dečki tutaforca nabrijani za dom spremni, plasirali smo se na taj događaj u dalekom Brazilu. Kraj tekme dočekala sam u totalno ležernoj atmosferi. Prvo poluvrijeme naravno nisam gledala, a onda sam preostali dio tekme škicala čisto da vidim kako će se sve okončati (gorilo mi je pod dlanovima, nije da nije, ipak je svjetsko u igri). Rezultat me je naravno bacio kao i sve: ispisivanje statusa po fejsu, medjusobno čestitanje, mi Bosanci, kulen, baklave itd..itd. Ne volim nogomet, i sve to, ali bude vam drago i toplo oko srca kad vidite svu tu euforiju. Pa čak i ono frenetično naskakivanje heteroseksualnih igrača (barem se nadam kako su svi hetero jer ne znam kako se nose homoseksualnost i nogomet, nikako valjda) jedne na druge u znojnim i blatnjavim dresovima izgleda simpatično poput zaigrane vrtićke djece (htjela sam reći praščića u blatu, ali to se sigurno ne bi svidjelo muškom dijelu publikuma, pa ću se suzdržati). Mirno smo otišli na spavanje, moja obitelj i ja. Svi smo na tren zaboravili složenu gospodarsko-političku situaciju u zemlji, predstojeći referendum, možebitne obiteljske probleme i utonuli u blaženi san.
Sljedeći dan malo prelistate po novinama, online izdanjima, pogledate fotke i čujete kako se gospodin Šimunić – naš reprezentativac mašio mikrofona i vikao "Za dom" na što su navijači odgovarali "Spremni". I onda jedni kažu pa šta, to je stari hrvatski pozdrav prisutan još od Šubića i Zrinskih, iz doba turskih osvajanja (što bi mi bilo i razumljivo da smo igrali s Turskom pa naplaćivali stare račune iz prošlosti). Drugi su opet skočili na činjenicu kako to sve skupa miriše na fašističku, kvislinšku tvorevinu NDH koju želimo strpati pod tepih, zaboraviti, zataškati...Mali Joe je rekao kako ga je vodila ljubav prema narodu i domu. Ja mu vjerujem, ja mu stvarno vjerujem i uopće nemam nikakvih primisli kako je simpatični Australac hrvatskih korijena i pomislio drugačije, pomislio na nekakvu kvislinšku kvazidržavu koju ne da ne pamti on sam ,već vjerojatno ne pamete niti njegovi roditelji. Znate kako je s tim našima koji odu vanka, još tako daleko, razviju neki poseban, pomalo nezgrapan vid domoljublja. Ja im ne zamjeram, jer za drugo zapravo i ne znaju .A ne znaju jer nam se povijest uvijek prikazivala crno-bijelo poput one precijenjene nogometne lopte. Nikada nismo, poput discipliniranih Nijemaca raščistili sa fašističkim dijelom naše prošlosti. Stalno je dozivamo, što je potpuno normalno, jer nikada prave činjenice nismo sažvakali, ispljunuli i podvukli crtu.
Zamislite njemačkog reprezentativca Hansa kako dotrčava s mirkofonom u rukama i viče "Sieg", a publikum i horda navijača odgovara "Heil", s podizanjem ruke u zrak (malo me u zadnje vrijeme previše inspirira ovaj "Sieg Heil"). Taj scenario je totalno apsurdan i složit ćete se gotovo, pa nemoguć. E, pa zato mislim da je krajnje vrijeme da raščistimo hoće li nam " Za dom-spremni " biti šubićevijanski pozdrav iz davne, slavne i ponosne povijesti, ili ćemo stati na loptu (može i nogometnu) reći ok, NDH je bila, prošla, mračna, ubilačka, dio jednog folklora kojeg je cijeli svijet osudio. Pomirimo se s tim kolektivno, prožvačimo ,ispljunimo, podvucimo crtu i naučimo voljeti svoju domovinu na jedan iskren, nedvojben način bez skandalizma i stalnih prijepora ko je kriv a ko prav.
Što se mene osobno tiče ,ja sam svoj sud donijela odavno – ne volim nogomet.
