Na televizijskom kanalu Viasat History emisija o Hitleru: egzaltirano mnoštvo u Berlinu pozdravlja Führera ispruženom desnicom. Nekoliko kanala dalje, na vijestima nacionalnih televizija: euforični mladići pozdravljaju ispruženom rukom sa zagrebačke gradske špice. Slične televizijske korelacije i sljedeći dan. Na Viasatu portret Mussolinija i snimke crnokošuljaša u maršu na Rim. Nekoliko sati kasnije na nacionalnoj televiziji: marš kroz Zagreb u crnim majicama. Berlin 1940. – Zagreb 2025., Rim 1922. – Zagreb 2025… Čudni dani su nas pronašli tokom prvog toplinskog vala ljeta. Ono što je u povijesnim televizijskim emisijama na neki neobičan način jest pod prozorom i u vijestima. Inače posve običan dan, obični dani. Vrućina, poluprazne ulice, vonj smeća, spuštene rolete, zvuk klavira koji dopire kroz odškrinuti prozor, kako to već ljeti obično i bude.
Povijest koja odbija završiti
Ovo je kratki dnevnik čitanja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu 1941.–1945. u Zagrebu, u prvoj polovici srpnja 2025. godine. Čitanja uz praćenje vijesti, uz ružičaste pozive na crno zajedništvo. Knjiga Ive Goldsteina izašla je tjedan uoči Thompsonova koncerta na Hipodromu, a preuzeta je u knjižari Frakture dva dana prije koncerta. U četvrtak, radovi u Ilici, radovi na Ribnjaku, prometni zastoji na Slavonskoj i Vukovarskoj aveniji. Na Medvednici sljemenska trejl liga na 36 stupnjeva, na crkvi Svete Mati Slobode vijori se hrvatska zastava, ali ona je tamo već godinama. Grad se prazni, čeka se dolazak Hanibala na naplatne kućice u Lučkom, čeka se… što se čeka? Kćer šalje poruku iz Luxembourga: „Spremni za vikend?“ Odgovaram: „HTV ne izlazi iz dupeta Thompsonu, kao ni vlada i Plenković. Čekamo da pola milijuna u subotu gromko pozdravi sa ‚Za dom spremni’.“
Pred spavanje čitam uvod u Hrvatsku u Drugom svjetskom ratu. Goldstein citira Nadu Kisić Kolanović koja je 2002. konstatirala kako je za „razdoblje Drugog svjetskoga rata odavno stvoren organski historiografski okvir“ čime je „poklopila sve moguće aspirante da antifašistički narativ o tom razdoblju hrvatske povijesti okrenu naglavačke“. Pa zaključuje: „Gotovo četvrt stoljeća je proteklo od ispisivanja te konstatacije i ništa se u pogledu istinitosti te tvrdnje promijenilo nije“. Da, historiografski okvir za Drugi svjetski rat je odavno postavljen, no desnica historiografski okvir upravo preoblikuje po vlastitom nahođenju i vlastitim potrebama.
U petak ujutro na kiosku kupujem Express s Thompsonom na crno-bijeloj naslovnici, uredništvo se pita: hoće li ući u politiku? Grad i dalje poluprazan, gužve manje nego inače. Oko tržnice na Jarunu veća koncentracija ljudi u crnim majicama i crveno-bijeloj kombinaciji dresova nogometne reprezentacije. Stoje na semaforima i s rukom podignutom u zrak snimaju nasmiješene selfije. U Bogovićevoj su kafići otvorili fan zonu za posjetitelje koncerta, kao da je nogometni dan. Portali izvještavaju o pjevanju „Jure i Bobana“ i povratku ZDS-a u centar grada. Na 73. stranici Hrvatske u drugom svjetskom ratu Goldstein piše o uvođenju „revolucionarnog“ pozdrava Za dom spremni kao službenog pozdrava Nezavisne Države Hrvatske kojim su se trebali zamijeniti neprimjereni pozdravi poput „ljubim ruke“ ili “sluga pokoran“. „Dragi ustaški junaci! Svakog dana, prije svakog sata u školi, prije i poslije svakog sastanka, na ulici i kod kuće mi se pozdravljamo našim lijepim ustaškim pozdravom Za dom spremni. Taj je pozdrav lijep, pun smisla i sadržaja“ objašnjava vinkovački Hrvatski branik u studenome 1941. godine.
Dekretom uvedeni ustaški pozdrav biljka je koja se u Zagrebu nije primila. Goldstein razgovara sa živućim svjedocima, istražuje arhive. U školama učenici „bezvoljno“ pozdravljaju. Pojedini profesori se sprdaju s pozdravom, a nakon prijava završavaju u zatvoru. Na ulici isto sprdnja. Ustaška doušnica prijavljuje da je na Trešnjevci na njen pozdrav „Spremni!“ građanin odgovorio: „Do kurca“…
Osamdeset i četiri godine kasnije kržljava biljka ZDS-a širi se poput ambrozije: Hrvatska u Drugom svjetskom ratu povijest je koja traje, koja je odbila završiti 1945. ili 2025., i koja izgleda neće završiti ni čitavo stoljeće nakon završetka Drugog svjetskog rata. Službeno, na djelu je tzv. „dvostruko konotirani“ ZDS, mada nije jasno kako je to Hrvatska stranka prava dvostruko konotirala ZDS kada je odlučila ustaški pozdrav staviti na insignije svoje stranačke milicije. Babica tom novom-starom ZDS-u danas ne nedostaje, čini se da se među vladajućima svi guraju proslaviti ukazanje dvostruke konotacije.
Popodne ponovo s knjigom. Goldstein navodi kako je Pavelić na pritisak Nijemaca potkraj 1942. smijenio Maksa Luburića i Ljubu Miloša, junake iz Thompsonove koncertne pjesmarice devedesetih. U listopadu 1942. ustaše su ušli u pokatoličeno srpsko selo Crkveni Bok. Na vijest o pokolju njemački zapovjednik u NDH Edmund Glaise von Horstenau zaputio se u selo udaljeno dvadesetak kilometara uzvodno od Jasenovca. U izvještaju konstatira da je u Jasenovac otpremljeno 1000, možda 2000 stanovnika. Spominje „monstrume“ i teške zločine. „Nismo vidjeli nikakvih znakova gerilaca. U Crkvenom Boku, nesretnom mjestu, gdje je pod vodstvom ustaškog potpukovnika 500 seljana doživjelo svoj kraj, svi ubijeni, žene su silovane a potom do smrti mučene, djeca ubijena. Vidio sam u Savi leš žene od najviše 20 godina s iskopanim očima i kolcem zabijenim u spolne organe.“ Tako von Horstenau.
Ivan Aralica je uoči koncerta Thompsona u Domu sportova 2002. godine kojim se rušila Račanova vlada kazao da je Marko Perković pjevač koji pjeva o ljubavi prema obitelji, domovini i Bogu. Tako Aralica o pjevaču „Maksovih mesara“. Kao i ZDS i Araličina enciklika se u međuvremenu dobro primila. Ljubav je u zraku. Ministru unutarnjih poslova, koji bi trebao provoditi zakon o fašističkim simbolima, puna su usta ljubavi. Predsjednik Sabora je također u Araličinom ljubavnom vlaku. Svugdje crno, parfumirano ružičastim.
Službeno, na djelu je tzv. „dvostruko konotirani“ ZDS, mada nije jasno kako je to Hrvatska stranka prava dvostruko konotirala ZDS kada je odlučila ustaški pozdrav staviti na insignije svoje stranačke milicije. Babica tom novom-starom ZDS-u danas ne nedostaje, čini se da se među vladajućima svi guraju proslaviti ukazanje dvostruke konotacije
Grad vrijedan marša
Subota, dan koncerta na Hipodromu. Zagreb pod opsadom. Ulice sjeverno od Vukovarske su se ispraznile, u Hiltonu maturalno večer, kroz Radničku četvorica migranata guraju starog opela smijući se od uha do uha. Godine 1943. partizani su u okolici Zagreba: Žumberku, Turopolju, Hrvatskom Zagorju. Okupiranim Zagrebom kruži vic da je Pavelić zabranio harmoniku, „jer ako se previše rastegne može izaći iz NDH“. Otpor se 1941. začeo u gradu, potom se prebacio u šumu, a sada je već na prilazima grada. U siječnju Četrnaesta (slovenska) divizija radi manevar od Žumberka preko Pokuplja, Čazme, Bilogore i Zagorja preko Sutle natrag u Sloveniju – „dakle, napravila je krug oko Zagreba polumjera nekih 40 do 70 kilometara“ primjećuje Goldstein. Uz harmoniku Pavelić je trebao zabraniti i Slovence. U siječnju 1943. partizani ulaze u Samobor. Za čitavo vrijeme boravka partizana u gradu, „a to je trajalo otprilike jedan sat, nije pao ni jedan hitac, kako s naše, tako s neprijateljske strane“. Tek kad su partizani povlačili počeli su „Nijemci tući iz minobacača“. U svibnju jedan bataljon brigade „Rade Končar“ ulazi u Svetu Nedjelju i prema ustaškim izvorima zarobljava 140 domobrana. Početkom lipnja Trinaesta brigada „Rade Končar“ maršira od Okića kroz Pisarovinu i Kravarsko prema Velikoj Gorici: „Narod s čuđenjem gleda tu veliku vojsku (tada je brigada imala 758 boraca, od toga 34 žene).“ Sredinom kolovoza partizani su još bliže Zagrebu, u Remetincu. Potkraj listopada zauzimaju bunker u Sesvetama, početkom kolovoza pljačkaju općinsku zgradu u Markuševcu i „odvode načelnika i tabornika“. Paveliću, crni tiću, gdje ti je bila zemlja četrdeset i treće?
U srpnju dvadeset i pete „druga se slika kaže“, rekao bi Presvetli iz Gruntovčana. Prema Zagrebu stižu vlakovi i autobusi crnih majica, preko Mosta slobode od prijepodneva se u smjeru Bundeka i Hipodroma kreću kolone s crnim beretkama i HOS-ovim grbovima. Goldsteinove slike općeg antifašističkog ustanka zamjenjuje slika opće pobune protiv liberalne demokracije, rečeno u najširem i najblažem smislu. Prijatelj šalje poruku: „Baci pogled na Pixsellovu galeriju slika ekipe koja se slijeva preko Mosta slobode. Gledaš li prema sjeveru u Vecu Holjevca imaš pogled u budućnost, gledaš li s njegovih leđa prema jugu, u bližu i dalju prošlost.“
Navečer odlazak do Jaruna. Na malom jezeru vjenčanje u Lidu, raznobojne lampice nad kafićima uz plažu i odbljesci svjetala na mirnoj vodi. Koncert na Hipodromu je već počeo, ali do malog jezera ništa od onoga što se zbiva s druge strane rijeke ne dopire. U Žirafi pivo za 2,40, plastični stolci, limeni krov, još raznobojnih lampica, konobar iz Nepala, AC/DC i U2. Nema na terasi slobodnog mjesta. Mladi ljudi, stari ljudi. Društvo u dnu slavi šezdeseti rođendan, dvije prijateljice u prvom redu do jezera gledaju parove uz vodu. Dvoje starih s rođendana plešu: on svira zračnu gitaru, ona uvija tijelo. Sve dragi, bliski ljudi, svi povezani jednostavnom činjenicom: nitko tko je večeras u Žirafi nije otišao na Thompsona. Šaljem poruku prijatelju: „Rat je izgubljen, borba počinje.“ Pa uz nju dodajem i nekoliko ohrabrujućih ikonica.
U nedjelju prvi pljuskovi. Kiša dolazi s mora, pada cijelom dužinom autoceste od Rijeke do Lučkog, u grad donosi lagane, sporadične pljuskove. S kišom čisti se i Hipodrom i okolica. Olakšanje pomiješano s tjeskobom… U ponedjeljak čitam o oslobođenju Zagreba. „Radio Zagreb je 7. svibnja javio da su njemačke i ustaške jedinice napustile grad. Tito je odmah naredio jedinicama JA da ‚najhitnije upadnu u Zagreb’.“ Prve jedinice približile su se Zagrebu u ranim jutarnjim satima 8. svibnja. Savu su prešle preko Crvenog mosta, Trnjanske skele, Savskog i Zelenog mosta. „Aktivisti NOP-a u gradu su dočekali oslobodioce u 11.30 na uglu Držićeve ulice i Varaždinske ceste (danas Vukovarska)… Već nešto poslije 13 sati Radio Zagreb javio je da je Zagreb oslobođen.“ Sa Zagrebačkim Desetim korpusom u Zagreb je ušao i Vatroslav Mimica: „Ušli smo u grad svečano, a Zagreb nas je dočekao tako oduševljeno da me i sada prolaze srsi kad se toga sjetim.“ Aleksandar Flaker u Zagreb „iz kojeg je izbivao od ljeta 1941. godine“ s partizanima je stigao brzim hodom preko Pisarovine. Prvi put je ugledao grad kroz sumaglicu s vrhova Vukomeričkih gorica: „Ne, neću biti patetičan, ali pogledao sam na grad podno Sljemena – bio je vrijedan marša.“
U srpnju dvadeset i pete „druga se slika kaže“, rekao bi Presvetli iz „Gruntovčana“. Prema Zagrebu stižu vlakovi i autobusi crnih majica, preko Mosta slobode od prijepodneva se u smjeru Bundeka i Hipodroma kreću kolone s crnim beretkama i HOS-ovim grbovima. Goldsteinove slike općeg antifašističkog ustanka zamjenjuje slika opće pobune protiv liberalne demokracije, rečeno u najširem i najblažem smislu
Daleko od oslobođenja
U utorak završavam čitanje Goldsteina s Thompsonom i Fernet-Brancom, kako bi to rekao onaj engleski pisac koji je u Toscani uvijek kuhao s crnim talijanskim pelinkovcem. Kiša i dalje pada. Ne izlazim iz kuće, okupacija traje. Na sjednici sabora zastupnik Damir Biloglav (DOMiNO) sa saborske govornice pozdravlja sa Za dom spremni. Zastupnici opozicije pozivaju predsjednika Sabora da opomene Biloglava, predsjednik odgovara: „Neću danas biti nikakav arbitar. Govorite kako želite, građani će presuditi.“ Prvi puta je to od NDH da se u Saboru pozdravlja sa ZDS. Daleko je najednom ovo prijepodne od oslobođenja Zagreba. Vraćam se Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, tražim pasus o ustaškom Saboru. Hrvatski državni sabor sazvan je 28. veljače 1942. godine. Pred zastupnicima koje je osobno izabrao Pavelić se „oštro obračunao sa svakim oblikom demokracije i kazao da su ustaše tu riječ izbrisali iz rječnika“.
Javlja se i sam Goldstein. Na portalu Expressa kaže da su u Bogovićevoj 7 ustaške vlasti 10. svibnja, mjesec dana nakon uspostave NDH, otvorile ispostavu Ravnateljstva ustaškog redarstva – Židovski odsjek. Između 23. i 28. svibnja svi su zagrebački Židovi u Bogovićevoj 7 morali preuzeti židovsku traku. Iznad članka naslov: „I tamo ste išli urlati ‚Za dom’!“ Nije pitanje, nema upitnika; samo uskličnik.
Mač i križ nad Hipodromom, Za dom spremni u zgradi Sabora, ustaška fan zona u Bogovićevoj i na Cvjetnom… grad se u pet dana promijenio, dobio nove označitelje. Tražim još neke slike iz proteklog vikenda, pretražujem memoriju tražeći detalje, vraća mi se slika nasmijanog tamnoputog četverca koji u Radničkoj gura auto.
