Komentar: Izraz "kokoši se vraćaju kući da se gnijezde" je idiom koji znači da su prošle pogreške, štetne akcije ili agresivna vanjska politika konačno proizvele negativne i neželjene posljedice s kojima se moramo suočiti.
Europska unija svjedoči potpunoj društvenoj pobuni. Vladajuće političke stranke i njihove ekonomske politike otvoreno se preziru dok javni prosvjedi i štrajkovi eskaliraju u više zemalja.
Prosvjedi, masovni marševi i industrijski štrajkovi šire se diljem EU u Francuskoj, Belgiji, Španjolskoj, Italiji, Njemačkoj, Irskoj, Portugalu i drugim zemljama. Pritužbe su različite, od učenika i učitelja zbog jadnih obrazovnih usluga, do zdravstvenih djelatnika i prometnih radnika koji osuđuju niske plaće i smanjenje mirovina.
Ali u srži je ratoborni, dehumanizirajući sustav kapitalističke nejednakosti.
Nepodnošljivi životni troškovi za osnovne potrebe, od hrane do stanovanja, tjeraju milijune na ulice u očaju i ljutnji zbog nedostatka adekvatnog političkog odgovora na njihove probleme. Kao što je rekao jedan francuski student: "Premladi da bi ih se slušalo, dovoljno stari da bi se na njih bacio suzavac."
Cijeli politički sustav dovodi se na zao glas zbog svoje disfunkcije i ravnodušnosti prema zadovoljavanju rudimentarnih ljudskih potreba. Zatim, još više razbjesnjujuće, dolaze laži elitnih vladara i njihovih propagandnih medija o "nacionalnoj obrani i prijetnji ratom od Rusije".
U Španjolskoj je ovog tjedna 87-godišnja krhka žena poznata kao Maricarmen umrla u bolnici nakon što je deložirana iz svog doma u Madridu jer nije mogla platiti iznuđujuće povećanje stanarine. Njezina nevolja potaknula je nacionalne prosvjede protiv stambene krize u Španjolskoj, krize koja se ponavlja u svakoj europskoj zemlji. Prosvjednici su bijesno vikali da je jadna starica "ubijena od strane države i korporacija".
U Francuskoj je brutalnost policije prema učeničkim prosvjedima šokirala naciju i svijet. Gotovo 7.000 mladih ljudi uhićeno je, dok je interventna policija koristila suzavac i pucala na uglavnom mirne skupove. Učenici okupljeni na Trgu Bastille u Parizu i drugim gradovima zavjetovali su se da neće odustati. Jednom učeniku policijska šok bomba otkinula je ruku, dok je drugi tinejdžer izgubio oko od gumenog metka ispaljenog iz neposredne blizine.
Trg Bastille je mjesto gdje se 1798. godine manifestirala Francuska revolucija protiv omražene aristokracije usred krajnje bijede. Danas napetosti ključaju prema još jednoj značajnoj pobuni, ovaj put ponovno inspirirajući slične pokrete diljem Europe.
Ovi prosvjedi i nehumana patnja koja im leži u osnovi kanaliziraju ustanke diljem EU.
Postoji opipljiv osjećaj da se stanovništvo u masovnoj mjeri zasitilo od desetljeća nejednakosti i kronične deprivacije koju nanose kapitalističke politike koje obogaćuju nekolicinu, a koje provode vlade koje robovski služe interesima kapitala iznad potreba većine građana.
Zapadni mediji izvještavaju o vladama u "financijskim problemima" koje su pod pritiskom tržišta obveznica da smanje rekordne razine duga, dok radnici, učenici i umirovljenici zahtijevaju više javnih ulaganja i olakšanje od ekonomskih teškoća.
To je varljiv djelomičan prikaz problema. Izostavljena je ključna pozadina da europske vlade usmjeravaju ogromne ekonomske resurse prema militarizmu i posredničkom ratu u Ukrajini protiv Rusije. To je ono što uzrokuje "vlade u financijskim problemima". Drugim riječima, njihovi proglašeni fiskalni problemi su politički izbor, a ne neka misteriozna dilema.
Društvena kriza koja se širi Europom također se vidi u Sjedinjenim Državama i drugim zapadno savezničkim zemljama. Pozadina je propali ekonomski sustav koji više ne pruža ni malo prihvatljivih životnih uvjeta. Problem se stvara desetljećima zbog rastuće nejednakosti i smanjenja političke zastupljenosti. Danas je čak upitno jesu li zapadne države demokracije, kontrolirane od strane korporativnih oligarhija.
Ipak, društvenu krizu koja se odvija diljem Europe intenzivirali su i pojačali europski politički vladari koji djeluju u nemilosrdnom ratnom načinu protiv Rusije.
Europska unija je u posljednje četiri godine u Ukrajinu uložila stotine milijardi eura kako bi poduprla neonacistički režim kojim upravlja korumpirana diktatura - sve s ciljem poraza Rusije. Čelnici EU - mnogi od njih neizabrani, poput Ursule von der Leyen, Kaje Kallas i Antónia Coste - vođeni su opsesivnom rusofobijom. Ali to je samo dio objašnjenja.
Drugi izabrani čelnici i stranke poput francuskog Macrona i njemačkog Merza također su prezreni zbog svog elitizma i zablude o veličini. Merz izjavljuje da želi učiniti Njemačku najjačom vojskom u Europi, u potpunoj gluhoći na ekonomske i društvene probleme svoje nacije i zlokobne povijesne konotacije uskrsnuća nacističke Njemačke. U međuvremenu, dok njegova vlada trpi izborni poraz za porazom, europske elite osuđuju njemačke birače kao slijepe jer se usuđuju birati stranke koje se protive ratu s Rusijom.
Postoje mnogi razlozi za europski prezir prema vladajućim strankama. Nejednakost, siromaštvo, nezaposlenost, rastući troškovi života, pad plaća, pogoršanje javnih usluga. Nekontrolirana imigracija usred pritiska na nedovoljne javne resurse još je jedan uzrok nezadovoljstva. Europsko suučesništvo u izraelskom genocidnom ratu protiv Palestinaca i europsko suučesništvo u Trumpovoj agresiji prema Iranu, Jemenu, Kubi i tako dalje, drugi su čimbenici.
Međutim, lažna naracija da su vlade "financijski oskudne" uzrok je ogromnog javnog gnušanja. Postoji mnogo ekonomskih resursa za zadovoljavanje javnih potreba. Radi se o tome da se tim resursima ne dopušta stvaranje pravednih i humanih društava pod prevladavajućim kapitalističkim sustavom s prioritetom bogaćenja male elitne klase.
Uvjeti "uskih proračuna" i "štednje za mase" stvaraju se namjernim politikama militarizma i poticanjem posredničkog rata u Ukrajini.
Europski "vođe" i njihovi NATO lobisti poput Marka Ruttea zahtijevaju stotine milijardi eura za jačanje vojne industrije, dok istovremeno pozivaju na drakonska smanjenja javne potrošnje i socijalne skrbi kako bi platili ovaj nepromišljeni militarizam. EU "posuđuje" dodatnih 90 milijardi eura tijekom sljedeće dvije godine samo kako bi poduprla korumpirani režim u Kijevu kako bi mogao nastaviti voditi uzaludni rat s Rusijom. Perverzni prioritet pokreće vojno-industrijski kompleks i njegovi korporativni investitori. Također ga pokreće ideološki, propagandni način razmišljanja koji demonizira Rusiju kao neprijatelja. Predsjednik Putin i drugi ruski glasovi više su puta izjavili da ne žele rat s Europom. Kažu da sukob u Ukrajini ima temeljne uzroke koji se mogu riješiti diplomatskim angažmanom. Zašto se europski političari neumoljivo protive miru?
Glavni faktor je prikrivanje unutarnjeg političkog i ekonomskog neuspjeha europskog sustava. Gospodarstva EU-a, kao i ona u SAD-u i drugim zapadnim državama, bankrotirane su distopije u smislu ispunjavanja socijalnih i demokratskih potreba. Neuspjeh je pogoršan troškovima rata u Ukrajini.
Taj neuspjeh je kriminalan i koban za političare i vlade koje su nadzirale politiku. Stoga politička klasa, uključujući propagandne medije, ne može priznati svoju kriminalnu politiku.
Suočene s vlastitim unutarnjim proturječnostima, europske političke elite traže rješenje prikazivanjem Rusije kao neprijatelja. Riječ je o istom obrascu djelovanja kojim su se europski vladari služili tijekom proteklog stoljeća i duže, što je za posljedicu imalo izbijanje dvaju svjetskih ratova.
Ovi kriminalni političari i njihov disfunkcionalni ekonomski sustav ponovno guraju rat kao svoj plan bijega za preživljavanje na štetu milijuna života i uz rizik započinjanja trećeg svjetskog rata, koji bi ovaj put mogao uključivati katastrofalnog nuklearnog neprijatelja.
Osuđujuće je za gotovo svaku europsku vladu, uključujući prvenstveno britansku, da nema poziva na diplomaciju i političko rješenje s Rusijom. Posvećeni su vođenju rata protiv Rusije kako bi se oslobodili društvene devastacije za koju su odgovorni.
Jedna pozitivna stvar je, međutim, da sve veći broj ljudi može prozreti smicalice i laži. Jedan njemački studentski transparent sažeo je to: "Nećemo voditi vaše ratove... Obrazovanje, a ne bombe!"
Dan obračuna je neizbježan. Kriminalni politički vođe i njihov ratnohuškački sustav razotkriveni su kao nikada prije i na način koji zahtijeva totalnu pobunu kao pravo rješenje. Posljedice se ovaj put ne smiju eksternalizirati. Kokoši se vraćaju kući da se gnijezde, kako je Malcolm X jednom rekao.
