Na bosanskom portalu Polis, prije dva dana, objavljen je intervju s poznatim sociologom religije Željkom Mardešićem. Intervju je nastao davne 2003. god. (nije bio objavljivan), a Željko Mardešić je umro 2006. god. Kada pročitate intervju, imat ćete dojam kao da je razgovor vođen danas. Siguran sam da će i 2059. god. intervju biti aktualan.
Ovo, naravno, najviše govori o nama, našem društvu, ali i o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.
Kada mi je jedan naš franjevac, sveučilišni profesor i čovjek koji se opire konformizmu neprestano se izlažući nacionalističkoj i fundamentalističkoj svjetini, poslao ovaj intervju odgovorio sam mu da je u društvu u kojem se teologija svojevoljno dovršila u ekonomiji i politici, sasvim razložno da jedan sociolog – a Željko Maredešić je bio prvorazredni sociolog koji je, premda po formalnom obrazovanju pravnik, sebe kao sociologa religije rodio iz čiste ljubavi prema ovoj znanstvenoj disciplini, prema čovjeku, ali i prema Katoličkoj crkvi – postane prorok.
Njegove riječi izgovorene prije 23 godine u našu sadašnjost ulaze u proročanskom ruhu. Naša stvarnost je upravo onakva kakvom ju je on opisao.
Kada je, primjerice, govorio o tome da među mladima jača povjerenje prema Crkvi, on se ne zanosi statistikom, nego zabrinuto upozorava kako to povjerenje svaki put ne proizlazi iz oduševljenja s onim što Crkva govori i koje vrijednosti zastupa, nego zbog toga što Crkva jedina nudi neki, kako on to kaže, model življenja. Mladima su ti modeli potrebni, pa ako već ne mogu birati modele, jer ih nema, priklonit će se onom modelu koji jedini postoji.
Ovo nije dobro ni za Crkvu, ni za društvo, ni za državu, ali ni za mlade. U Crkvu se ne ulazi po diktatu ili snagom nužnosti, već iz slobode i ljubavi. Crkva diktata može biti brojna, ali ti brojevi ne govore o njezinoj snazi, nego upravo suprotno – riječ je o dekadentnoj i licemjernoj Crkvi kojoj zasigurno slijedi kriza.
Hvalisanje s brojevima umjesto oduševljenja dijalogom, pomirenjem, praštanjem, solidarnošću i ljubavlju svjedoči o nestanku identiteta koji Crkvu čini Crkvom.
Umjesto zajednice vjernika interioriziranih kršćanskih vrijednosti, imamo zajednicu licemjera koji imaju potrebu izvanjski biti okupljeni oko jedinog modela življenja.
Mardešić upozorava kako nakon sloma komunističkog sustava hrvatsko društvo, umjesto ulaska u slobodu demokratske i institucionalno uređene države, ulazi u stanje tranzicije, a tranzicija, teološkim rječnikom rečeno, odgovara zemaljskom paklu. Ona je u odnosu na komunizam korak unatrag jer je u komunističkom sustavu društvo bilo strukturirano – doduše na pogrešnim ideološkim temeljima, ali je ipak bilo strukturirano.
Izgradile su se i osnažile institucije, obrazovni sustav je posredovao znanja koja sa taj sustav dovodila u pitanje, stanovništvo je raslo u spoznaji i, u odnosu na stanje prije komunističke revolucije, na svim područjima osim na području političkih sloboda, došlo je do snažnog progresa.
Komunistički sustav bio je sustav kontrole i političke represije, ali je vodio računa o tome da društvo bude snažno strukturirano, taj sustav je imao neki cilj. U tranziciji nema cilja – čini se da se nekamo ide, ali se nikamo ne dolazi. U tranziciji je izgrađena samo jedna struktura, a to je struktura političkih grabežljivaca.
Crkva je, kaže Mardešić, tu zakazala, ona je trebala biti s narodom i razviti poseban pastoral, a to je pastoral tranzicije. To radi Crkva koja sebe poima kao narod božji odnosno Crkva koja, zahvaljujući svojoj univerzalnoj prisutnosti, različitim iskustvima i ekskluzivnom mogućnošću da komunicira sa čitavim svijetom, skrbi o tome da narod božji ne bude izgubljen, izigran i iskorišten u tranziciji. Tranzicija je prirodno stanje za sve grabežljivce, posebno političke.
Budućnost nemamo, niti ćemo je imati sve dok robujemo gospodarima tranzicijskog nereda i nedefiniranosti. Razumljivo je stoga da se svo naše kretanje usmjerava prema prošlosti, ali ne onoj koju je uistinu bila i koja je povijesnim diskursom nadvladana, nego prema prošlosti koja, kako to ističe Mardešić, skriva zlopamćenje odnosno pamćenje na učinjeno zlo, a sve s ciljem kako bi se hranio osvetnički duh jednog izgubljenog naroda.
Mardešić sve naše ratove podvodi pod zajednički nazivnik – oni su osvetnički. Crkva u Hrvatskoj je tu potpuno zakazala, umjesto da vjernike odmakne od osvetničke logike pohranjene u sjećanju na posljednja dva rata, jednom svjetskom, drugom lokalnog karaktera, ona aktivno sudjeluje u ideologiziranju Domovinskog rata.
To nije ništa drugo nego zloupotrebljavanje vjere i boga. Nije moguće istovremeno vjerovati u boga i rat, nije moguće svoj život temeljiti u ljubavi i tjeskobi preživljavanja.
Ljubav je trajna spremnost praštanja i prihvaćanja, rat je, naprotiv, trajna spremnost da neprijatelja ubiješ. Ideologiziranjem Domovinskog rata hrvatski narod je od povijesnog pobjednika preveden u gubitnika budućnosti.
Pravi pobjednici su oni koji ne dozvoljavaju da u njihov životni horizont uđe mržnja. Crkva se ne oduševljava vojnim pobjedama, to čine politike, Crkva čini sve da se mržnja ne nastani u dušama vjernika.
Kada se zatvori krivulja ideologiziranja rata, zatvaranja povijesti u prošlost sjećanja na zlo i želje za osvetom, život se povlači pred gubitništvom te postaje uzaludni očaj kojem odgovara tranzicija.
Tranziciju nije moguće prevladati sukobom, nego pomirenjem, a budući da je hrvatsko društvo obilježeno stalnom tenzijom i odsustvom dijaloga, razvidno je da Katolička Crkva u Hrvatskoj nema onu snagu koju bi trebala imati, a to je snaga ljubavi, pomirenja, praštanja i dijaloga.
U Hrvatskoj postoje dvije Katoličke crkve – jedna je predkoncilska, ona je osvetnička i osuđujuća, zapela je u vremenu zlog sjećanja, odijeljena je od Isusa Krista i primaknuta politici i državi, oduševljena je velikim brojevima i izvanjskim manifestacija, ona je, najkraće rečeno, gubitnica bez budućnosti; druga Katolička Crkva je koncilska, ona prašta, osjeća, dijalogizira, ljubi, radi na pomirenju, ona je oduševljena Kristovom porukom ljubavi stoga ne pristaje na gubitničku logiku prihvaćanja tranzicije. Tranzicija je put prema nigdje, tamo nema ni boga ni domovine.
