Jednom su novinari pitali velikog Slavišu Žungula zašto se ne vrati kući, zašto se ne vrati u Hrvatsku? Slaviša se samo nasmijao i kratko im odgovorio: „Gdje da se vratim? Pedeset godina ista rupa na cesti, ista trešnja u dvoru i isti ljudi koji gledaju samo svoje guzice.“ Te sam se izjave Slaviše Žungula, idola mog djetinjstva i najvećeg golgetera Hajduka koji je ovaj ikada imao, sjetio danas na još jednu obljetnicu.
Prije pedeset godina, istih onih pedeset godina o kojima je govorio Žungul, šibenski subnorovci su se pobunili protiv predstave Ive Brešana „Hamlet u selu Mrduša Donja“. SUBNOR, tj. udruga veterana Drugog svjetskog rata Jugoslavije, pobunio se tada protiv predstave koja je kako su rekli u priopćenju „blatila tekovine“ njihove borbe i same prirode zemlje u kojoj smo živjeli. Brešanova tragikomedija napisana 1965. godine zbilja i jest ismijavala totalitaristički sustav, ali je baš zbog toga i bila tada toliko uspješna. Ljudi su se smijali neukosti i neobrazovanosti subnorovaca koji nisu shvaćali satiru, ali koji su se bogami i prepoznali u nastojanjima tadašnjeg režima da indoktrinira sve, pa čak i siromašne stanovnike izmišljene Mrduše Donje.
Politička vlast, kako bi pokazala napredak, pokušala je postaviti na daske Shakespeareova Hamleta u selu u kojem je uglavnom takva vrsta kulture bila intelektualno nedostižna. Prilagođavanje Shakespearea mještanima kako bi ga razumjeli urnebesna je satira koja je raspizdila SUBNOR, koji je te godine ustao protiv Brešana označivši ga klasnim neprijateljem koji je blatio tekovine njihove borbe.
Pedeset godina kasnije dogodilo se na šibenskom području zapravo isto. Frljićev satirični kazališni komad koji se trebao izvesti u zamišljenoj Mrduši Donjoj kraj Benkovca današnji SUBNOR, dragovoljci Domovinskog rata, na potpuno su isti način shvatili kao grubi atak na tekovine njihove borbe i tekovine Domovinskog rata uopće. Ista stvar koja se dogodila na festivalu „Nosi se“ u Benkovcu ponovila se i na šibenskom „Fališu“ nekoliko dana kasnije, koji je uzburkao duhove ovaj put kontroverznim filmom „Mirotvorac“, koji je opet, po mišljenju SUBNORA RH, subverzivno blatio tekovine njihove borbe.
Da bih malo objasnio mlađim konzumentima ovog teksta tko je i što je SUBNOR, vratit ću se i sam u mladost. Prije četrdeset i kusur bio sam mlad, imao sam kosu do guzice i slušao rock, i kao takav pio sam jeftino pivo u popularnoj birtiji „U pola noge“ kako smo zvali udrugu veterana Drugog svjetskog rata. U toj zadimljenoj birtiji pili smo jer je pivo bilo jeftino, a iz mraka su nas gledali stari borci i partizani koji su vrtjeli glavom i gledali nas s prezirom. Za njih bili smo sve ono najgore što su mogli sanjati da će proizaći iz njihove borbe. Prkosni mulci koji su ih otvoreno zajebavali, i njih i njihovu borbu od prije pedeset godina. Kada bih imao volje, slušao bih ih kako „grintaju“ kako smo neodgojena omladina zadojena stranim prozapadnim kapitalizmom, kako slušamo užasnu muziku koju ne razumiju, i naravno kako odlazimo u kazalište da gledamo tamo nekakve predstave koje blate sve ono za što su se oni borili.
Pedeset godina kasnije shvatio sam da je u našem dvorištu još uvijek ista rupa na cesti, ista trešnja u dvoru, i da su oko mene isti ljudi koji čuvaju samo svoje guzice i stečene benefite, i koji naravno ne razumiju niti im je intelektualno dostižna bilo kakva vrsta satire. Daleko bilo satira koja govori o pravoj prirodi rata, o našim dečkima koji su radili itekakva sranja, našim dečkima kojima je pasalo da otpočne još jedan krvavi rat na ovim prostorima. Čuvanje svoje guzice upravo je divna metafora za ljude koji ako i mogu izdržati sat i pol mučenja u kazalištu jako dobro znaju koliko ta mučenja zapravo govore istinu. Istinu o Josipu Reihlu Kiru, recimo.
Ista rupa na cesti, ista trešnja i isti ljudi koji čuvaju svoje guzice. Svoje fine živote u zadimljenim birtijama koje će remetiti samo neka raščupana omladina koja im se smije i ruga, i koju se živo jebe za njihovu borbu, domovinski rat i slične pizdarije od prije pedeset godina.
Da se vratim?
Kazao je veliki Slaviša Žungul okupljenim novinarima.
Ma ne pada mi na pamet.
