Bez rasta produktivnosti kraće radno vrijeme neće nužno ‘osloboditi’ radnika. Može samo stvoriti rast cijena i pritisak na siromašne
„Tekli su krv, voda i žuč
Juan sklon revoltu i buntu
Žestok je napravio puč
Srušio celu vojnu huntu“
Momčilo Bajagić
U Hrvatskoj je Prvi svibanj davno prestao biti opasan datum. Nekadašnji dan radničkih zahtjeva i sukoba danas je dan graha, prigodnih govora i nekoliko rečenica o dostojanstvu rada, nakon kojih se nastavlja dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ove je godine SDP pokušao otići korak dalje. Nije samo čestitao, već je artikulirao ideje za uho radnika. Četverodnevni radni tjedan, studentski rad s mirovinskim stažem, borba protiv prekarijata, zaštita platformskih radnika, jačanje sindikata i vraćanje moći radnicima. Sve lijevo i ozbiljno. No samo tako zvuči.
Politika, jasno, nije književnost da mora biti originalna. Stranke preuzimaju ideje, uče iz tuđih iskustava, gledaju što rade njihove političke obitelji, vlade, što nudi znanost i struka. Problem, dakle, nije u tome što je SDP preuzeo europski socijaldemokratski rječnik, već što se te ideje ne uklapaju u našu stvarnost. Ne smeta što su ideje „uvezene“, već što su izgovorene kao prazna gesta, jeftina kopija, plagijat i populizam, pokušaj da se izgubljenim biračima pokaže maska ljevice.
Izgovoreno zvuči ozbiljno. Čak i preozbiljno. Kao da je pisano za visokoproduktivnu ekonomiju s industrijskom bazom, stabilnom demografijom, snažnim sindikatima i državom koja zna što radi. Ukratko, za zamišljeni socijaldemokratski Eden sa seminara Friedrich-Ebert-Stiftunga. Samo što se izgovara i nudi u Hrvatskoj koja uvozi radnike da bi upogonila hotele, održala gradilišta, pokrila smjene u trgovini i pronašla nekoga tko će kuhati, voziti i posluživati.
U čemu je greška? SDP ne nudi politički projekt za Hrvatsku kakva jest, već prepisuje europski progresivni narativ iz sasma drukčije materijalne podloge. Hrvatska nije država koja samo treba pravednije raspodijeliti plodove automatizacije, već zemlja niske produktivnosti, turizma, ugostiteljstva, trgovine, graditeljstva, sezonskog rada i sve veće ovisnosti o stranim radnicima. U takvoj zemlji radno vrijeme nije samo pitanje emancipacije, nego i organizacije rada, cijene usluge i dostupnosti radnika.
Najproblematičnija je politika kraćeg radnog vremena. Ne zato što je besmislena. Skraćenje rada može biti ozbiljna tema u sektorima u kojima produktivnost, automatizacija, bolja organizacija i kolektivno pregovaranje mogu proizvesti više slobodnog vremena, jasno bez pada usluge ili eksplozije troškova. Četverodnevni radni tjedan tu nije radno-pravna hereza. No govoriti o tome bez turizma, ugostiteljstva, trgovine, zdravstva i graditeljstva zavaravajuće je neiskreno. U takvoj ekonomiji kraće radno vrijeme znači više radnika, skuplju uslugu ili iste ljude koji rade brže, umornije i lošije. Roboti neće peći ćevape, a ChatGPT ne može čistiti apartmane.
Dilema je očita. Ako SDP misli na četrdeset sati u četiri dana, tad ne predlaže emancipaciju rada, već komprimirano iscrpljivanje, prepakirani umor. Ne pobjedu radnika. Ako se, pak, misli na skraćenje radnog vremena uz istu plaću, valja odgovoriti tko će obavljati posao koji nije nestao. I tko će „platiti“ razliku. U zemlji koja već sada ne može popuniti ni postojeće rasporede, to nije sitno pitanje, tehnika, već srž problema.
Bez rasta produktivnosti, kraće radno vrijeme neće nužno „osloboditi“ radnika. Može samo stvoriti rast cijena, pritisak na siromašne, veći uvoz radne snage i jače iskorištavanje onih koji rade. Lijepo zvuči da radnici trebaju manje raditi i bolje živjeti. No ozbiljna politika mora reći kako, kroz koje kolektivne ugovore, s kojim iznimkama, poticajima i nadzorom. Inače to nije emancipacija, već fantazija koja dobro zvuči na Prvi maj. Jedan dan.
Slično vrijedi i za studentski rad. Prijedlog da se studentski rad prizna u mirovinski staž na prvu zvuči socijalno osjetljivo. Mnogi studenti rade, neki jer žele, mnogi jer moraju, a studentski rad počiva na fleksibilnosti i slabije zaštićenoj radnoj snazi. Problem jest stvaran. Upravo zato je rješenje površno. Ako je studentski rad drugi naziv za jeftinu radnu snagu, to se ne rješava tako da se podupre mirovinskim stažem. Studentski rad zamišljen je kao povremena i socijalno razumljiva mogućnost rada uz studij. Ako postane redovni rad, studentski status pretvara se u paralelno tržište rada. Tada i tu studenta treba zaštititi kao radnika. Ako pak studira, treba mu omogućiti da studira.
Ne radi se samo o tehničkom pitanju doprinosa. Kod studentskog rada plaćaju se određeni doprinosi i davanja, uključujući i dio za mirovinsko osiguranje, no to ne znači da studentski rad automatski proizvodi klasični mirovinski staž. Ako se to želi promijeniti, valja reći kako. Razmjerno satima, doprinosima, zaradi, retroaktivno ili samo ubuduće? Treba reći tko plaća razliku do punog osiguranja i hoće li studentski rad poskupjeti. A ako ne poskupi, tko će ga subvencionirati?
Još važnije, što je smisao studentskog statusa? Studij je ulaganje u budući radni položaj. Ako student mora sustavno raditi da bi mogao studirati i živjeti, tad se ne rješava mirovinski problem, nego priznaje socijalni poraz visokog obrazovanja. Studentima ne treba fiktivna mirovinska biografija, već uvjeti da mogu studirati: domovi, stipendije i niži troškovi studija.
Treći dio odnosi se na platforme i borbu protiv prekarijata. Najljeviji po tonu. I politički najjeftiniji. Jer tko je za prekarijat? Tko će javno podržati nesiguran rad, kratke ugovore, platformsku ovisnost, agencijsku zamjenjivost i sezonsko iskorištavanje? Prekarijat je idealan neprijatelj za stranku bez preciznog programa, toliko neprihvatljiv da ga svi mogu napasti i nitko neće braniti, dovoljno apstraktan da se protiv njega ne mora ništa konkretno učiniti.
No borba počinje tek kad se kaže što se mijenja i kako. Hoće li se agencijski rad zabraniti za trajne potrebe poslodavca? Što s radom na određeno? Hoće li se uvesti jače presumpcije radnog odnosa kod prikrivenog samozapošljavanja? Hoće li se udariti po zloupotrebama sezonskog, turističkog, studentskog, agencijskog i platformskog rada?
Hrvatska nema samo problem zakona, gori je problem provedbe. Bez snažne inspekcije rada, sankcija, jasnih presumpcija i političke volje da se sukobi s onima koji od nesigurnosti rada žive, prava ostaju moralna kategorija. Ne postaju društvena zbilja. U tom smislu obećanja SDP-a o borbi protiv prekarijata zasad su tek „poziv“ na konferenciju za medije.
Slično je i s platformskim radom. Platformski radnici trebaju zaštitu, a algoritmi ne smiju biti izgovor za rad bez prava, bolovanja, odmora, sigurnosti i nadzora. No ni tu nema dovoljno domaćeg odgovora što učiniti s dostavljačima, agregatorima i lažnim samozapošljavanjem. I dio o sindikatima, kolektivnom pregovaranju i suodlučivanju izgleda socijaldemokratski. Ali bez konkretnosti. Dio toga već postoji, dio bi tek trebalo osmisliti. Bez toga moć radnika ostaje politička reklama, a ne konkretno pravo i zaštita.
Zajednička slabost ovih politika nije samo sadržajna. One ne kažu kome uzimaju, kome daju i protiv koga se bore. A bez toga ljevica ne postoji. Jer ona nije katalog lijepih želja, već sukob oko raspodjele moći, dohotka i sigurnosti. U protivnom ostaje samo PR-nostalgična platforma.
Politika nije skup obećanja, već borba za osjećaj smisla. Ljudi ne glasaju za fraze, nego za uvjerljivo obećanje da će život biti manje ponižavajući. Europska ljevica skupo je platila zabludu da se društvo može voditi moraliziranjem i prepisivanjem iz „seminara“ o budućnosti rada. Kad glumiš ideju i izgubiš uvjerljivost, gubiš birače.
SDP-ov problem, zato, nije u tome što govori o radu. Dobro je o radu ponovno govoriti. Problem je što govori kao da je riječ o prezentaciji, a ne sukobu, institucijama, radnicima, poslodavcima, produktivnosti i ekonomiji koja više ovisi o radniku s lopatom, čistačici s krpom, konobaru s tacnom i kuharici nego o umjetnoj inteligenciji.
SDP ne pronalazi radnika, samo radnički vokabular. Umiven i pristojan, europski i moderan narativ. No politika rada nije pitanje rječnika i bontona, već pitanje moći, troška, provedbe i sukoba. Zato ova platforma ne izgleda kao povratak ljevici, nego kao pokušaj da se ljevica glumi iz tuđih bilješki. Možda je i to početak. Ali nije politika. A radnici, za razliku od političara, ne žive od početaka.
