Nevjerojatno je ratoborne naravi taj CRO premijer Andrej Plenković, ali uvijek na tuđi račun, ne vlastitim primjerom vođe tipa: „Juriiiiiš, ja prvi, vi za mnom, domoljubi!“ Stasiti 56-godišnjak - još itekako agilan rekreativni košarkaš i snagator kadar uprtiti dvije vreće cementa na ramena - nema pojma o ratu izvan prigodne literature i filmova niti zna rastaviti/sastaviti vojničku pušku.
Ali dozlaboga je opsjednut guranjem hrvatske djece da ginu u ukrajinskom, tuđem ratu da mu je predsjednik Republike i vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović prisiljen – čim se zanese preglasnim lupetanjem po ratnom bubnju – javno staviti hladan oblog na užareno čelo. Kao neki dan, opet.
Sin „vojne lekarke u JNA“ je dvaput „dezertirao“/izbjegao vojnu obavezu: u bivšoj državi zbog anemije, a u ovoj Domovinski rat zbog utjerivanja diplomatske karijere. Kakve puške i pištolji, kakvo kopanje rovova i znoj na poligonima, kakvi lonci i bakrači – „nije to za mene“!
A što jest!? Prigodno glumatanje pijeteta pred spomenicima žrtvama rata „koje su položile svoje živote za slobodu kakvu danas uživamo“!? Filipike o tzv. pravoj strani povijesti na kojoj, je li, „hrvatska puška na hrvatskom ramenu“, kaže u sabornici, „nema pojma o tomu što se trenutno zbiva u smislu vojne suradnje po pitanju potpore Ukrajini“!?
Tko zna što se zbiva? Hrvatska vojska ne zna i vrhovni zapovjednik ne želi znati, pa Plenković s gorčinom u glasu obznanjuje općinstvu tužnu činjenicu kako su on osobno, njegova vlada i ministar vanjskih poslova jedini koji znaju da su „ukrajinske oružane snage trenutno najobučenija, najprilagođenija, najdinamičnija te, u smislu borbenog iskustva, europska najinteresantnija vojska koja postoji“.
Vojne misije
Hrvatska pobjednička vojska u nedavnomu Domovinskom ratu – sugerira vojni apstinent (tzv. priziv savjesti, sic transit!?) – ima učiti od Ukrajinaca kako se brani svoja zemlja, a ne obratno!?
I to samo zato što je vrhovni zapovjednik OSRH Zoran Milanović izričito zabranio sudjelovanje hrvatskih generala u NATO/EU-ovim misijama vojne pomoći Ukrajini NSATU i EUMAM, smatrajući to neumjesnim, je li, izravnim uplitanjem RH u tuđi rat u Ukrajini, što Hrvatskoj nije u interesu.
„Premijer Plenković je ponizio vojsku vlastite zemlje, a nekritički uzdizao tuđu, čime nije zastupao hrvatske interese, nego ponovio ono što mu se diktira i suflira iz Bruxellesa“, tvrdi Milanović na Facebooku. „Umjesto da zagovara mir, on zagovara rat i uvlačenje Hrvatske u tuđi sukob. To ne treba Hrvatskoj. Hrvatskoj treba politika mira koja štiti hrvatske ljude i brine se za njih.“
Taj Milanovićev dohlađeni oblog na ratnohuškački užareno Plenkovićevo čelo nije nova terapija, ali jest učinkovita sve dok je on na zapovjednoj čuki u bivšoj Titovoj vili Zagorje na Pantovčaku. „Dok sam ja predsjednik države i vrhovni zapovjednik OSRH, hrvatski vojnici neće ni na koji način ratovati u Ukrajini niti igdje izvan granica svoje domovine“, izričit je, dok si oponent iz Banskih dvora nemoćno grize nokte. „I točka.“
Milanović je također ustvrdio neki dan na obljetnici Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu kako „Hrvatska nema vanjsku politiku“, jer Bruxelles neovlašteno preuzima tu ulogu u ime svih 27 zemalja članica EU-a, diktirajući im volju svoga birokratskog vrha.
„Zaboravio“ je reći da – koliko je god točno ovo o Bruxellesu – Hrvatska nema svoju vanjsku politiku ponajprije zato što se o njoj nisu u stanju razložno dogovoriti dvojica njezinih ustavnih sukreatora: predsjednik države i premijer.
Premijer Plenković tvrdoglavo i beskompromisno služi volji proturusko-ratnohuškačkog vodstva EU-a, kukavički prešućuje izraelski genocid nad Palestincima u njihovoj praprapradjedovini Palestini, neobjektivan je prema korumpiranom vodstvu Ukrajine zbog kojega odbija od usta hrvatskim građanima i poltronskim voajerizmom participira u američko-izraelskoj međunarodno protupravnoj agresiji na Iran. Ta je agresija, je li, bacila cijeli svijet u nevjerojatnu energetsku, sigurnosnu i moralnu krizu.
Milanović otvoreno zastupa suprotna stajališta. Parafrazira seljačkog tribuna otprije Velikog rata Vladka Mačeka („Kad se veliki tuku, malima je mjesto pod stolom“), ne Stjepana Radića (kojem neuki često pripisuju Mačekovu frazu). „Kad se veliki tuku, malima je maknuti se od stola“, tvrdi predsjednik Republike i plijeni većinsku potporu hrvatske javnosti.
Na hrvatsku nacionalnu nesreću, CRO premijer pati od kompleksa, je li, „diplomatske veličine“ u tzv. europskoj obitelji, gdje u ime predstavništva svoje 27. članice EU-a, po „ključu“ (!?), aspirira na najviše birokratske pozicije. Vidi mu zadovoljnu facu dok se svaki drugi dan pred TV-okom gega hodnicima bruxelleskog staklenjaka ili drugdje među političarima. Svršava od „važnosti“ i „pozicioniranosti“, sic transit.
S obzirom na već 10 godina premijerske vlasti kod kuće i lošu oporbenu konkurenciju, smatra se i „nedodirljivim“ suverenom političke zbilje u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, pa si dopušta i onaj lujevski luksuz bagatelizirati ustavne ovlasti koje ga ograničavaju. A država nisu HDZ i Plenković niti je državna vanjska politika ono što telale premijer i njegov dozlaboga nesposoban/smiješan ministar Gordan Grlić-Radman.
U reagiranjima javnosti na društvenim mrežama u povodu novog klinča dvojice polemičkih ovnova na brvnu između državnih brda Pantovčaka i Griča, indikativno je ono: „Ako samo premijer, vlada i ministar vanjskih i europskih poslova znaju što se zbiva u Ukrajini, a žele se tamo tući s Rusima, neka se Plenković i Grlić-Radman dohvate puške i odu na prvu crtu bojišnice zajedno sa Zelenskim, Ursulom von der Leyen, Merzom, Macronom, Costom, Kallas…! Tko ih drži!? Našu djecu neka ostave na miru, jer nemaju pravo raspolagati njihovim životima.“
Komunikacijske smetnje
„Hrvatska vojska je profesionalna, sposobna i odana Republici Hrvatskoj i u nju imam puno povjerenje“, poručuje Milanović premijeru. „Plenkovića pozivam da prestane voditi samo tuđe brige i još jednom pročita dopis koji sam mu, u dobroj vjeri, uputio samo s jednim ciljem: da vlada i Ministarstvo obrane počnu rješavati nagomilane probleme koji muče Hrvatsku vojsku. I što je Plenković učinio? Ništa, osim što je ministar obrane pozvao načelnika Glavnog stožera OSRH na raport kako bi utvrdio, zamislite, tko je i zašto vrhovnom zapovjedniku dao točne informacije o stanju u Hrvatskoj vojsci!“
Treba li reći koliko Kurzschluss u komunikaciji predsjednik – premijer zapravo šteti hrvatskim državnim interesima, ali i taj zapadnobalkanski kiflić čini smiješnim bantustanom u demokratski svjesnoj međunarodnoj zajednici, gdje se poštuju ustavna pravila i lideri sinkroniziraju svoje diplomatske aktivnosti. S Hrvatskom to odavna nije slučaj.
Milanović je, među inim, kritizirao Plenkovića i zato što „njegova vlada nema pojma“, pa do danas nije uputila hrvatske vojnike u Zajednički centar za analizu, obuku i edukaciju NATO-a i Ukrajine (JATEC). To je civilno-vojna organizacija unutar NATO-ove zapovjedne strukture radi sustavnog proučavanja iskustava iz ukrajinskog rata i njihove primjene u razvoju budućih obrambenih sposobnosti Alijanse i Ukrajine.
„Kao vrhovni zapovjednik OSRH sam još prije osam mjeseci podržao odlazak hrvatskih vojnika u taj centar u Poljskoj, potom više puta pisano i usmeno poticao MORH da to podrži“, ističe Milanović, „ali do danas nijedan hrvatski vojnik nije otišao tamo. Plenković očito nema pojma zašto, a trebao bi imati pojma, jer odluka o slanju vojnika ovisi isključivo o MORH-u.“ Ne zna desnica što joj radi ljevica!?
U verbalno se šaketanje dvaju državnih brda samopozvao i ministar obrane Ivan Anušić (HDZ), doduše kao Plenkovićev trbuhozborac i odvjetnik u istom liku, pa Milanovićeve tvrdnje proglasio neistinitima, obmanjujućim, usmjerenim na plašenje građana time da „vlada zagovara rat i uvlačenje Hrvatske u sukob u Ukrajini“. I sjetio se dviju zabrana – hrvatskog sudjelovanja u vojnom zapovjedništvu NSATU-a i tzv. koaliciji voljnih poslati europske vojske u Ukrajinu „čuvati mir/sigurnost“ – zbog kojih Plenković ne samo da ne može usnuti nego ni „tako važan CRO lider“ pogledati u oči ratnohuškačkim vođama u Uniji, pa…
Niti je Hrvatska članica tzv. koalicije voljnih, koju su osnovali proturuski jastrebovi francuski predsjednik Emmanuel Macron i bivši UK premijer Keir Starmer, a podržao najviši vrh Unije, ne štedeći puste milijarde eura poreznih obveznika 27 država članica, niti je CRO premijer ovlašten nekim nacionalnim mandatom sudjelovati u toj proratnoj družbi, ali se Plenković samopoziva na sve njihove sastanke.
Vrag će znati komu na tim skupovima što i zašto obećava, ako nema operativnu snagu, jer obećano nije usuglasio s predsjednikom Republike, što je obavezan slovom i duhom Ustava RH.
Spominjući sjednicu Europskog vijeća sredinom listopada 2026. godine, Plenković naglašava kako države što pomažu Ukrajini u ratu to čine izvan njezina teritorija. Kao, time nisu zaraćena strana? Itekako jesu i zato su na ruskoj crnoj listi neprijatelja te isprogramirane mete u slučaju rata s NATO-om. Treba li to Hrvatskoj!? Za čije babe zdravlje!? Ne treba. Što su Rusi učinili Hrvatima da bi se morali braniti – u Ukrajini? Glupost.
„Hrvatska u tomu ne sudjeluje“, kaže premijer, „protivno vladinoj volji, želji Glavnog stožera OSRH, MORH-ovu stajalištu i svakom zdravom razumu i potezu koji bi se očekivao od Hrvatske s obzirom na njezino recentno iskustvo.“
Ako je Plenkovićeva volja – „vladina volja“, onda ćao, demokracijo! Otkad je Anušićevo = Plenkovićevo stajalište i – MORH-ovo? Čiji je to „zdrav razum“ protivan hrvatskom nesudjelovanju u ratu u Ukrajini? Budalaština na entu. Tko to i što očekuje od Hrvatske da bi ona pristala povlačiti poteze na vlastitu štetu? Nikakvo „recentno iskustvo“ toga nije vrijedno niti ima smisla.
Njemačka nije oduševljena
Ako se ratuje Plenkoviću, Anušiću, Grliću-Radmanu i takvima državnim uhljebima – „junaci“ i „domoljubi“ te vrsti uteći će glavom bez obzira čim prvi ruski hipersonik zvizne u blizini – široko im polje. Znaju gdje je Kijev! I znaju gdje je Moskva, a zbroje li 2 i 2, mogu na brzaka štošta naučiti iz „recentnog iskustva“ osrednjeg TV komedijaša koji se i prije veljače 2022. dao nagovoriti u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu da izazove „ruskog medvjeda“ na megdan.
„Samo daj, ne boj se, svi smo iza tebe! Razbit ćemo ga kao bugarsku skupštinu!“ Kad ono… Treba li to Hrvatskoj? Ni slučajno! Komu treba, je li – neka si nosi kući i uživa!
Mnogima je na Starom kontinentu navrh glave ukrajinskog rata u kojem je ta najveća europska država u četiri godine i kusur mjeseci praktično razorena, raseljena i demografski ozbiljno osakaćena (više od milijun ubijenih i ranjenih), koruptivno izjedena do srži i moralno disfunkcionalna. Češka, Slovačka, Mađarska i Bugarska su na Europskom vijeću objavile da više ne žele sudjelovati u godišnjem sufinanciranju Ukrajine. Ostaju tek na retorici i načelnoj solidarnosti po kriteriju „ako smo mi braća, kese nam nisu sestre“, pa…
„Tim stajalištem nije oduševljena Njemačka“, priznao je Plenković u sabornici, „koja financira 20 posto europskog proračuna. Kancelar Friedrich Merz (izborni luzer zbog recesije u svojoj zemlji i uzleta AfD-a, op. a.) zato uvjetuje dogovor o EU proračunu novčanom potporom Ukrajini. Četiri zemlje koje žele izuzeće su tzv. neto korisnice proračuna, odnosno iz njega više dobivaju no što uplaćuju, ali ubuduće više ne žele sudjelovati u solidarnom financiranju.“
Peta godina besmislenog ubijanja i razaranja dolazi na naplatu svim akterima, njihovim opsesijama, zabludama i pogrešnim računicama… Proamerički tzv. kolektivni Zapad se, kolateralno, zapalio masovnim prosvjedima milijunskog općinstva koje guši inflacija, skupoća svega i svačega, redukcija hrane i energije, nepriuštivost stanova, zdravlje na kapaljku, katastrofalne klimatske promjene i sl. Gori Unija, gori SAD.
Ukrajina je ostala bez četvrtine teritorija, zajedno s cijelim proameričkim tzv. kolektivnim Zapadom nije dobila rat i neće pobijediti Ruse, a CRO premijer opsjednuto tabana oko ratne vatre!? Tragikomično.