Naslov je dovoljno klikabilan i atraktivan da kratki uvod uopće nije potreban. Izdvojite samo desetak minuta vašeg vremena i dopustite Luki Ostojiću da vam otkrije zašto se ne zabavljate.
1. Ljevici je dokolica stran koncept
Kako mi se bližio datum početka godišnjeg, s užasom sam shvaćao da ću morati prvo smisliti kako želim provesti odmor, a potom sve i organizirati. Obeshrabren visokim cijenama, prometno-plažnim gužvama, kućnim komplikacijama i vrućinom kao takvom, odlučio sam odustati od svega i prepustiti sudbini da mi pod noge baci priliku za dobar provod.
Sudbina nije zakazala. Uoči odmora dobio sam mail od Marka Kostanića, urednika Biltena, s upitom bih li sudjelovao u tematu o odnosu ljevice i zabave. Hoću li profućkati svoj godišnji odmor na istraživanje i pisanje kako se ljevica ne zna zabavljati? Zvuči kao pitanje koje samo nudi odgovor. “Prihvati i zabavi se”, naložio mi je Kostanić. Vratio sam kremu za sunčanje u ladicu i primio se posla.
2. Ljevica prije svake potencijalno zabavne priče mora minuciozno razložiti teorijske koncepte
Svaki će ljevičar prije ulaska u meritum stvari prvo krenuti objasniti osnovne pojmove, no nakon prvih sat vremena monologa postat će jasno da je to zapravo glavna i jedina tema priče. Za početak, kako pripisati ljevici da se ne zna zabavljati, a pritom zanemariti složenost ljevice? Kako u isti kup staviti marksiste, trockiste i lenjiniste, socijaldemokrate i tvrdu ljevicu, anarhiste i anarhosindikaliste, liberale i staljiniste, salonske ljevičare i zeleni kadar, transaktiviste, feministkinje i feministe (o rodnim začkoljicama u jeziku v. razlog 21), gramšiste i bordigiste, šuvarovce i lončarovce, Baader-Meinhof i Rosu Luxemburg, gandijevce i Malcolma X-a, hipije i hakere, LGBTQ+ i AVNOJ, kenjzijance i NEP-ovce, crvenu, žutu i zelenu ljevicu, udarnike i neradnike, samouke i akademike, ljubitelje životinja, ljubitelje ljudi, ljubitelje u načelu i opće hejtere, mlade antifašiste i još žive partizane, cinike, idealiste i ove koji samo žele vratiti Trg maršala Tita? Svaka navedena skupina ima svoje specifične načine na koje se ne zabavlja. Uz to, što je uopće zabava? Kako određujemo nečiju zabavljenost? Koji je historijski sloj tog naizgled neproblematičnog pojma? Nije li koncept “zabave” samo konstrukt kojim vladajuća klasa želi podvaliti ljevici opasnu ideju – da se ne zna zabavljati?
Ukratko, zanemariti historijsku i idejnu složenost ovih ideja i historija bilo bi neodgovorno i neproduktivno laprdanje. Time se poštena lijeva inteligencija nema ni potrebu ni pravo baviti. Osim na godišnjem odmoru.
3. Ljevici je kultura mladih nedokučiva
Zanimalo me kakav odnos ljevica ima prema “svemu što vole mladi”, no zateklo me pitanje – kako se zabavljaju mladi? Obratio sam se mladeži koju poznajem, ali nisam saznao ništa korisno jer se pokazalo:
a) da su mladi koje poznajem jednako stari kao ja,
b) da mladi smatraju da nije jednostavno odgovoriti na to pitanje budući da su “mladi” odviše heterogena skupina i bilo bi potrebno prvo definirati tu grupu, a potom provesti opširno istraživanje da bi se dobili zadovoljavajući rezultati,
c) na temelju odgovora pod b) shvatio sam da su mladi s kojima razgovaram zapravo ljevičari, dakle
d) mladi koje poznajem ne znaju se zabavljati i nisu mladi.
4. Ljevica sluša glazbu koja nije zabavna
Zaključak terenskog istraživanja: samo ljevičari na tulumu mogu pustiti Sonic Youth.
5. Ljevica odbija slušati zabavnu glazbu
Zaključak terenskog istraživanja: samo ljevičari na tulumu mogu odbiti pustiti Magazin.
6. Ljevica može slušati zabavnu glazbu, ali samo uz riskantan ironijski odmak
U lakim notama možemo uživati samo ako imamo svjesnu ironijsku distancu od skladbe, dakle dok nas veseli upravo diskrepancija između vlastitog ukusa i popularne pjesme. No s vremenom ironija slabi, počinjemo bez ograde uživati u pjesmi, a kao reakciju razvijamo autoironičan odnos pri čemu uspostavljamo rascjep između vlastitog ukusa i vlastitog užitka. Slabljenjem autoironije slijedi ironičan odnos prema ironiji samoj, itd. Tko se može zabavljati s takvom neurotičnom petljom u glavi?
7. Ljevica teži razumijevanju čak i kad za to ne postoje ni temelj ni potreba
Što je s tom elektronskom muzikom?
8. Ljevica loše podnosi opijate
Svaki ozbiljni pokušaj umjetnog umirenja opisanih košmara u glavi vodi blamaži, mučnini ili spavanju u kutu prostorije.
9. Ljevica stvarno loše podnosi opijate
Pijani i drogirani ljudi skloni su verbalnom ponavljanju, što dodatno dolazi do izražaja u slučaju ljevičara čiji je raspon tema ograničen. Svaki potencijalno zabavni razgovor stoga relativno brzo vodi situaciji koja podsjeća na Nolanov film. A gledatelji Nolanovih filmova znat će da se njegovi likovi nikad ne zabavljaju (kao ni gledatelji).
10. Ljevica smatra da nije opravdano razmatrati samo vlastito iskustvo
Kritičan (lijevi) čitatelj s negodovanjem će primijetiti da u obzir uzimam samo vlastito iskustvo te ga prikazujem kao univerzalno što je logički neispravno, etički upitno i kvari zabavu svima osim meni. Stoga bih trebao uložiti trud i progovoriti u ime većeg skupa, u prvom licu množine, i to ne koristeći “mi” kao jeftinu retoričku masku za “ja”, nego se stvarno potruditi doći do širih uvida.
11. Ljevica smatra da je jedino moguće razmatrati samo vlastito iskustvo
No bilo bi preuzetno prisvojiti si pravo da govorim u ime drugih ljudi čije iskustvo ne poznajem, ne razumijem i nikad neću moći sasvim razumjeti. Stoga je jedino pošteno i legitimno ograničiti se na sebi poznato iskustvo, dakle govoriti u svoje ime. Ali ako već govorim o sebi, trebao bih makar jasno odrediti vlastitu poziciju. Međutim koga uopće to zanima? Vratimo se važnijim pitanjima.
12. Ljevica ne zna uživati u hrani
Nalazimo se u restoranu u dobrom društvu. Atmosfera je ugodna, razgovori srdačni, ništa ne sluti na nevolju sve dok konobar ne donese jelovnik. Oblijeva nas hladan znoj: što naručiti? Mesna jela vežemo uz masovno ubijanje životinja. Jela životinjskog podrijetla podsjećaju nas na užasan industrijski odnos prema životinjama. Veganska jela, pak, dio su rastuće industrije “zdrave” hrane koja skupo naplaćuje eksploataciju i zemlje i radnika koji, da bi radili, moraju jesti jeftinu i proteinski zasitnu hranu, dakle opet meso. The game is rigged. Panično naručujemo samo zelenu salatu, ostajemo gladni i razdražljivi, izdiremo se na društvo za stolom, a u znak isprike nudimo obrazloženje negativnog utjecaja kapitalističke logike na proizvodnju i distribuciju hrane. Zabava je uništena.
13. Ljevica traži zabavu u rekreaciji, ali izrazito je svjesna nedostatne infrastrukture
Arhivska snimka: Vozimo se biciklom, naletimo na rupu u asfaltu, srušimo se, psujemo gradonačelnika Bandića i njegovih 20 godina autokracije.
14. Ljevica bi podržala progresivne političke projekte, ali priječi je nemogućnost rekreacije
Vozimo se biciklom, naletimo na rupu u asfaltu, srušimo se, psujemo zeleno-lijevu koaliciju.
15. Ljevica je stvarno beznadna po pitanju zabave na zraku
Vozimo se biciklom, staza je u redu, ali ipak padnemo s bicikla. Možda sport i rekreacija uopće nisu za nas? No o toj temi nećemo duljiti jer je Bilten upravo objavio temat o ljevici i sportu.
16. Ljevica ne zna prestati vrtiti već obrađene teme
Svi se zabavljaju dok gledaju hrvatsku reprezentaciju, samo se mi durimo jer je savez korumpiran, odbijamo se identificirati s nacijom i iritiraju nas reklame za pivo.
17. Ljevica stvarno ne zna prestati vrtiti već obrađene teme
Ne zabavljaju nas ni ostala natjecanja jer se ne možemo povezati s hipertrofiranom kapitalističkom mašinerijom u koju se pretvorio vrhunski sport. Bliži su nam i simpatičniji Gremlini nego sportaši na ekranu.
18. Vidi razloge 16 i 17
U amaterskom sportu nailazimo na ugodniju atmosferu i sportaše s kojima se možemo identificirati, i to do mjere da stvarno imamo dojam kao da gledamo sebe na terenu. Pritom osjećamo nepodnošljivo susramlje.
19. Ljevica ne čita vijesti
Informativni mediji pod dominantnim su utjecajem političkih interesa, a čitanje tiskanih i digitalnih medija nepovratno nam narušava koncentraciju. Stoga, dok ujutro pijemo kavu, ne čitamo ništa nego gledamo u zid.
20. Ljevica pretjerano kritički čita vijesti
Uvijek gladni informacija, naposljetku popuštamo i prolazimo sve domaće i strane dnevne medije. No vijesti su depresivne, lažne i/ili tendenciozne, uzrujamo se i nepovratno nam je uništen cijeli dan.
21. Ljevica u pisanju nezgrapno rješava jezično-društvene probleme
Kad u pisanju žele naglasiti (ne)dvosmislenost rečenog i/ili politički (ne)korektnu alternativu, lijevi-e autori/ce (ne)rijetko i nes(p)retno koriste zagrade, pregrade i/ili ograde zbog čega tekstovi izgledaju kao atletske staze s preponama. Kome je zabavno preskakati prepone tijekom čitanja?
22. Lijevoj teoriji nedostaje nota ludičnosti
Čitanje marksističkih tekstova je poput slušanja hitova sa San Rema: možda ne znamo što riječi znače, ali točno znamo što slijedi. Postmarksistički tekstovi su kao elektronska muzika.
23. Ljevica si ne može priuštiti zabavu
Možda bi sve bilo drugačije kad bismo si mogli platiti skijanje, krstarenje po Sejšelima, duhovnu obnovu na Tibetu ili redovnu psihoterapiju, ali nedostaju nam materijalna sredstva. To je kompromis na koji smo pristali: budući da obavljamo posao koji smatramo društveno značajnim i osobno ispunjujućim, zarađujemo relativno nisku plaću koja nije dostatna za luksuz zabave.
24. Ljevica ne voli svoj posao
Organizacije u kojima radimo financiraju se putem projekata, a projektna logika čini naš posao zahtjevnim, nestabilnim i nezahvalnim. Ako se s vremenom zapitamo koji je društveni ishod našeg rada i osjećamo li osobno ispunjenje, u glavi ćemo samo začuti prazno zujanje, a pred očima će nam bijesno zaigrati tablice iz Excela.
25. Ljevica ima hladnu strast prema svom radu
U slobodno vrijeme razgovaramo uglavnom o poslu: o izvještajima koje treba dovršiti, aplikacijama koje treba prijaviti i projektnim aktivnostima koje treba provesti. Da briselski birokrati organiziraju zabave, bili bismo glavna atrakcija. Ali briselski birokrati ne organiziraju zabave.
26. Ljevica pri radu doživljava burn-out
Zašto djeca mogu satima trčati, skakati i biti uživljena u igru? Jer im je zabavno. Što bi im se dogodilo da ulože takav napor, a da se pritom ne zabavljaju?
27. Ljevica ne zna lijepo spavati
Osam sati prokrastinacije, osam sati prekovremenog rada, osam sati stručnog izlaganja samome sebi zašto je san važan za zdrav život.
28. Ljevica ne zna igrati društvene igre
Da bi se razonodili, organiziramo večer s igrama na ploči, ali trud je uzaludan. Dok igramo Rizik, težimo očuvanju mira u svijetu i indoktrinaciji radništva u suparničkim zemljama, što rezultira uvjerljivim porazom. Dok igramo Monopoly, protivniku naposljetku prodamo kockice u zamjenu za hipoteku na Apeninski put. Dok igramo Catan, štrajkamo jer smatramo da bi javna uprava trebala graditi ceste, naselja i gradove, a ne pojedinci. Zar igre za zabavu smišljaju samo buržuji?
29. Ljevica snosi odgovornost za neviđeni progon muškaraca
Drugaricama prilaze tipovi i cijelu se večer žale da zbog cancel kulture više ne mogu pričati ni raditi štogod žele. Ako im drugarice oponiraju, onda se razbjesne i postanu agresivni. Kultura otkazivanja zvuči zanimljivo u teoriji, ali u praksi žene i dalje moraju nositi suzavac.
30. Ljevica gaji romantične osjećaje samo prema sistemu
Ako pristanemo otići na “spoj”, inzistiramo da idemo obići bivšu tvornicu metala ili razrušeni modernistički spomenik. Ništa nije uzbudljivije od životno opasnih uvjeta zapuštene socijalističke baštine, ništa više seksi od industrijskog i kulturnog potencijala bivšeg, a možda – tiše kucaj, srce moje! – i budućeg političkog sustava. “Poljubi me, budalo mala!” Jesu li to leptirići u trbuhu, revolucionarni zanos ili prvi simptomi tetanusa?
31. Ljevici je seksualnost tabu
Seksualno smo stisnuti koliko i svaki drugi pripadnik ovog konzervativnog društva. Nakon što se mlada ljevica uspije otrgnuti iz okova familije i obrazovanja, dolazi u kontakt s ljevičarskom literaturom, a to znači da upoznaje seksualnost preko Foucaulta (nadzor i kazna), Freuda (incest, patricid i kastracija) i Marxa (naravno, seksualni rad). Čudo je da itko na ljevici još ima libido. Katolici barem imaju Pjesmu nad pjesmama.
Iznimka je queer teorija, no budući da ne poznajemo ni teoriju ni anatomiju, u susretu s tim štivom češemo se po glavi kao majmuni pred monolitom.
32. Ljevica ne zna primiti kritiku
Zamoreni čitanjem sitničavih svađi na Facebooku, odlučujemo se vratiti u stara vremena kad su intelektualni giganti vodili zrele i produhovljene polemike…
“Ta neobična polemika počela je 1963. Derridaovim izlaganjem (poslije uvrštenim u njegovu knjigu eseja) u kojem je kritici podvrgnuo prvo izdanje Foucaultove knjige Povijest ludila u doba klasicizma (1961.). Foucaultov odgovor uslijedio je nakon gotovo deset godina. Prva i kraća verzija odgovora objavljena je u japanskom časopisu Paideia, u tematskom broju o Foucaultu, a proširena verzija odgovora objavljena je u trećem izdanju Foucaultove knjige. Sporni početak drugog poglavlja Foucaultove knjige ispušten je u skraćenom drugom izdanju iz 1964., ali se ponovno našao u prerađenom cjelovitom trećem izdanju iz 1972.” (D. Šporer, Novi historizam, str. 207)
33. Ljevica je svjesna nadolazeće klimatske katastrofe
Naša blijeda put nije predviđena za Sunčevu svjetlost pa nas visoke vrućine izluđuju kao takve, a još više kao simptom globalnog zatopljenja. Iako znamo da je opća kataklizma neizbježna, odbijamo koristiti klima uređaje jer ne želimo dati ni mikroskopski doprinos apokalipsi. Postavili smo se kao kapetan koji tone sa svojim brodom, samo što nismo kapetan, nego mali s palube koji se utapa u vlastitom znoju.
34. Ljevica je stalno svjesna nadolazeće klimatske katastrofe
Kiša i niže temperature svima donose nužno osvježenje – svima osim nama, jer znamo da je hladno ljetno vrijeme simptom globalnog zatopljenja i neizbježne apokalipse. Kako uživati u malim stvarima dok se ledene kape otapaju rapidnom brzinom? I kako kurtoazno pričati o vremenskoj prognozi, a da nas razgovor ne povede u bijesni poziv zemaljskom roblju na opću revoluciju?
35. Ljevica ne vjeruje zabavi
Apropo apokalipse, davno je Jameson rekao, a Žižek bezbroj puta ponovio, da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Danas smo skeptični prema toj izjavi, ne zbog nje same, nego jer Žižek predugo djeluje kao da se samo zabavlja i ništa ne radi.
36. Ljevica ne voli putovati
Odbijamo letjeti avionom zbog zagađenja i iz solidarnosti s radnicima u štrajku. Stoga putujemo samo u destinacije do kojih nam treba par sati busom. Pritom patimo zbog neudobnih stolaca, znojnih suputnika bez maski i Narodnog radija. Zvučnik se ne može ugasiti. Klima se ne može upaliti. Naslon se ne može pomaknuti. Mišo ne može drugo nego da ga voli. Samo nas ironijski odmak održava na životu.
37. Ljevica može naći smještaj, ali ne i vrijednosnu poziciju
Ako imamo vikendicu na moru, onda smo buržuji. Ako imamo novaca unajmiti apartman, opet smo buržuji. Ako imamo prijatelja ili partnera koji ima vikendicu na moru, onda smo klasni izdajnici. Ako imamo obitelj na moru, a živimo u Zagrebu, opet smo klasni izdajnici. Ako živimo na moru, onda nam more nije zanimljivo.
38. Ljevica brine zbog privatizacije plaža
Uzrujamo se svaki put kad vidimo da je vlasnik vile ili hotelski kompleks ogradio plažu. I more i pripadajuća plaža trebali bi biti javno dobro, dostupni svim građanima neovisno o njihovom financijskom stanju. Zauzimanje plaža podsjeća nas na strašnu privatizaciju ostalih javnih resursa: zdravstva, obrazovanja, kulture…
39. Ljevica ne voli komunalne plaže
Ima li išta gore od krcate plaže? Od tuđih tabana koji nam se unose u lice i kreštavih balavaca koji nam skaču po leđima?
40. Ljevica nije spremna na ljetne avanture
Dobivamo dojavu o nedirnutoj, skrivenoj plaži. Skrivena je, nema što! Nakon dva sata probijanja kroz bodljikavu šikaru po zvizdanu, puna nam je kapa morskih radosti. Za utjehu krećemo na mobitelu provjeriti kad nam sutra ide autobus za Zagreb, ali nema signala. Na izoliranoj plaži nema ni kafića. Preostaje nam samo kupati se, čitati knjigu i piti mlaku vodu.
41. Ljevica čita knjige koje nisu zabavne
Svaka knjiga koju smo uzeli na ljetovanje teži nekoliko kila. Čitamo romane koji ili traže da zapamtimo 75 imena likova s periferije Napulja ili nas uranjaju u tok misli introvertiranog norveškog buržuja koji se kroz šest tustih tomova bori s činjenicom da mu život nije zabavan. Poistovjećujemo se s Norvežaninom – jesmo li i mi buržuji?
42. Ljevica gleda serije koje nisu zabavne
S olakšanjem se vraćamo u Zagreb i odlučujemo posvetiti dobrim serijama. Prisjećamo se što su nam prijatelji preporučili prije dvadesetak godina. Ostatak odmora gledamo serije koje ili traže da zapamtimo 75 imena dilera s periferije Baltimorea ili nam satima pokazuju Malcolmovog tatu kako kuha crystal meth. Što je s tim dilerskim trendom? Što će iduće smisliti, seriju o Escobaru? Saznat ćemo 2042. godine.
43. Ljevica se ne može zabaviti na predstavama
U startu ne idemo na popularne predstave: ako razumijemo što se događa na pozornici, dosadno nam je. Ako nemamo pojma o čemu se radi, i dalje nam nije zabavno, ali barem nas intrigira mogućnost da se tu događa nešto sjajno što ne razumijemo.
44. Uvjeti kulturne produkcije nisu zabavni
Dok mi jedni gledamo predstavu i ništa nam nije jasno, mi drugi stojimo na pozornici, svjesni prekratkog roka za produkciju, premalog broja potplaćenih ljudi i neadekvatnih uvjeta u kazalištu: pod je našpranjen, reflektor titra, akustika je očajna, a nasred pozornice je nosivi stup. Zbog toga ne možemo napraviti predstavu kakvu želimo pa da barem možemo publici reći – ako se niste zabavili, to je vaš problem!
45. Čitanost lijevih sadržaja je demotivirajuća
Svi nešto pišemo, snimamo, izvodimo ili produciramo, ali imamo dojam da to ne vodi nikakvom ishodu: ciljanu publiku čini minijaturni krug uvijek istih ljudi, a realnu publiku samo uža familija i 2-3 namjernika. Niska recepcija nas demotivira, ali potencijalna veća recepcija nas užasava: što ako nam se jave ljudi kojima se to ne sviđa (v. razlog 32)? Ili ljudi kojima se sviđa? Svi znamo onaj jedan slučaj ludog obožavatelja koji nije prestajao pratiti voljenog autora i naposljetku ga je ubio. Stoga se skrivamo od publike iza bodljikavog, neprohodnog diskursa.
46. Čitanje lijevih sadržaja je demotivirajuće
Ne pada nam na pamet pratiti što naši rade. U startu nam je jasno da nećemo ništa razumjeti niti se zabaviti, a uz to postoji strašna mogućnost da naiđemo na autora djela i da mu moramo prenijeti svoj dojam. Što reći ako nam se djelo nije svidjelo? Ili, što ako nam se svidjelo? Onda će autori htjeti znati naše detaljno mišljenje (koje ne postoji) ili će htjeti intenzivirati odnos, a svi znamo onaj jedan slučaj ludog autora koji nije prestajao pratiti sirotog obožavatelja i naposljetku ga je ubio. Bolje ne riskirati, nego se držati Prousta ili Homera kojima je svejedno što ih ne volimo.
47. Ljevica osjeća visoku modnu napetost
Iako nominalno ne marimo za modu, pažljivo oko uočit će da suptilno pokušavamo uskladiti komade odjeće i ispratiti nevidljive trendove. Ponašamo se poput pauna koji žele prikriti svoju paunolikost zbog okrutne i nejasne lijeve logike da svaki oblik estetske samosvijesti spada u klasnu izdaju. Stoga smo uzrujani ako nam netko pohvali outfit, a utučeni ako ga nitko ne spomene.
48. Ljevica nije otvorena upoznavanju drugih kultura
Načelno smo krajnje otvoreni drugim kulturama i smatramo da im treba pristupati ravnopravno i sa znatiželjom. No kako ne putujemo avionom i ne volimo autobuse (v. razlog 36), šansa da uđemo u kontakt s drugim kulturama je minimalna. Ako pak one dođu nama, osjećamo uobičajeni zazor od upoznavanja nepoznatih ljudi. Stoga najbolje poznajemo one kulture o kojima učimo posredno, dakle siromašno napuljsko stanovništvo, visoki norveški sloj, američki narko kartel i ubilačko podzemlje engleske provincije.
49. Ljevica radi nedostatnu selekciju
Na početku ovog pothvata činilo mi se da će u 50 razloga zašto se ljevica ne zabavlja stati cijeli univerzum, no tek sad shvaćam da nisam stigao spomenuti niz općih i značajnih fenomena: marksistički turizam, Titov kult ličnosti, sanjarenje o Kubi, čavrljanje o distopijama, partizanske pjesme i legende, opsesiju horoskopom, jugoslavensku pop kulturu 1980-ih, američku pop kulturu 1980-ih, kućne ljubimce… Sve to zaokuplja lijeve umove, vjerojatno i više nego ostalo navedeno u tekstu, no na koncu ih ništa od toga ne zabavlja.
50. U zabavi leži kraj ljevice
Kostanić je bio u pravu: zabavio sam se. No zabavio sam se slično kao kad bih prdnuo na usmenom ispitu ili se prisjetio vica na sprovodu. Zašto bih to htio podijeliti s drugima? I koga bi to zanimalo? Računam da će me od suočenja s tim pitanjima zaštititi nepročitanost teksta: prvo, sumnjam da će Kostanić ovo pustiti u objavu. Drugo, ako i pusti, ljeto je pa nitko to neće ni primijetiti. Treće, ako i primijeti, tekst je dug i monoton, nitko neće pročitati više od par redaka. Nadam se stoga da će se ovaj uradak priključiti bogatoj i uglednoj tradiciji nepročitane lijeve misli, a u međuvremenu ću svom trenutku zabave posvetiti duži period autorefleksije i osjećaja krivnje koji će se potom sublimirati u radnu etiku i posvećenost drugim formama cijepljenima od svake zabave. Živjela socijalistička revolucija!
