Na prvi pogled, pakt poznat kao Pax Silica zvuči kao plemeniti savez slobodnog svijeta. Ujedinjuje 19 nacija koje će dijeliti resurse, znanje i tehnologiju kako bi izgradile budućnost umjetne inteligencije. No, ogolite li retoriku o zajedničkoj sudbini, ostaje brutalni mehanizam kontrole koji Europu pretvara u sirovinskog roba, a Kinu gura u tehnološku blokadu.
Podtajnik američkog State Departmenta za ekonomska pitanja Jacob Helberg na summitu u Washingtonu proglasio je kako su Amerika i Europa sudbinski isprepletene. Prošlost im je zajednička, baš kao i naslijeđe koje dijele. Upravo tim riječima otvoren je put dokumentu koji bez imalo srama evocira imperijalni Rim, i u imenu i u praksi, tražeći od saveznika da svoja prirodna bogatstva i industrijske dragulje stave u službu američkog vojnog stroja.
Potpisnici Pax Silice obvezali su se na partnerstvo u strateškim slojevima globalnog tehnološkog lanca opskrbe. Riječ je o sirovinama, energiji, logistici, proizvodnji poluvodiča, računalstvu, softveru i modelima. Zauzvrat im Washington obećava pristup “punom tehnološkom stogu” koji oblikuje ekonomiju umjetne inteligencije. No, u tekstu sporazuma krije se kvaka koja raskrinkava cijelu priču. Amerika će, stoji u deklaraciji, tek nastojati pružiti taj pristup. Nije se obvezala da će to i učiniti. Riječ je o pravno neobvezujućoj frazi koja saveznike ostavlja na milost i nemilost odlukama iz Washingtona.
Helbergova blog objava nakon summita nije ostavila mjesta dvosmislenosti. Digitalni suverenitet proglasio je nazadnom i kontraproduktivnom idejom, a svijet suverenih nacija koje grade vlastite AI ekosustave opisao je kao planet substandardnih klonova. Poruka Europi nije mogla biti jasnija: odustanite od bilo kakve ambicije da budete neovisni. Uključite se u lanac u kojem vi dajete minerale i talente, a mi kontroliramo procesorsku snagu.
Francuska nije potpisala pakt. Emmanuel Macron već godinama inzistira na digitalnom suverenitetu i povlači konkretne poteze, od napuštanja Microsoft Windowsa do ulaganja u Mistral AI. Europski integritet personificira se u tom otporu, dok ostatak kontinenta dobrovoljno ulazi u odnos koji nema ništa s partnerstvom. Čak i laiku je jasno da se radi o imperijalističkom prisvajanju resursa. Amerika drži 75 posto svjetske procesorske snage potrebne za treniranje velikih AI modela, a Europa, ugušena vlastitom energetskom krizom nastalom zamjenom jeftinog ruskog plina skupljim američkim LNG-om, nikada neće moći izgraditi tu infrastrukturu za sebe.
U pozadini svega vreba Palantir. Kompanija čije ime potječe od opsidijanskih kamenova iz Tolkienova Gospodara prstenova, kroz koje mračni gospodar Sauron promatra svoje vazale, igra ključnu ulogu u ovoj priči. Helberg je donedavno bio savjetnik njezina izvršnog direktora Alexa Karpa, a istovremeno je sjedio u američko-kineskom povjerenstvu za ekonomsku sigurnost. U toj dvostrukoj ulozi lobirao je za carine protiv Pekinga, zabranu TikToka i isključenje Kine iz globalnog AI lanca opskrbe. Sukob interesa nije skandal koji se prikriva, već poslovni model iznesen na vidjelo.
Palantiru su potrebne ogromne količine procesorske snage i sirovina za autonomno oružje i AI operativne sustave. Ako odnosi Zapada i Kine eskaliraju do vojnog sukoba, ta će kompanija spremno isporučiti oružje američkoj vojsci. Karp je otvoreno pozvao Sjedinjene Države da se pripreme za rat na tri fronte, protiv Kine, Rusije i Irana. Predstavnik America’s Frontier Funda, investicijskog fonda koji ulaže u Palantir, izjavio je 2023. godine da će u slučaju “kinetičkog događaja na Pacifiku” neke od njihovih investicija doslovno preko noći udeseterostručiti vrijednost. Ovo podsjeća na slučajeve gdje se AI već koristi u vojne svrhe.
Korporativni entuzijazam za geopolitičku kataklizmu nije skriven u fusnotama financijskih izvještaja. Izjava operativnog direktora Palantira Shyama Sanke s konferencije o zaradi 2024. godine potvrđuje da veliko suparništvo s Kinom ostaje u prvom planu dok kompanija seli svoju masu zapadno od međunarodne datumske granice. Takve riječi ne izgovaraju se slučajno. Dio su korporativne strategije koja doslovce ovisi o eskalaciji.
Filipini su potpisali pakt u travnju, a već su započeli radovi na ekonomskoj sigurnosnoj zoni od četiri tisuće hektara na otoku Luzon. Iako je Manila odbila američke zahtjeve za suverenitetom i diplomatskim imunitetom nad tom zonom, filipinski nacionalisti strahuju da će uloga zemlje kao čvora u vojnom AI lancu opskrbe otvoriti vrata kineskoj odmazdi. Helberg takve brige naziva dezinformacijama, ali činjenica da je morao napisati 1200 riječi kako bi digitalni suverenitet proglasio zamkom sugerira da je otpor mnogo širi nego što Washington želi priznati.
Kina nije izravno komentirala Pax Silicu, ali njezino ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je sve uključene da se pridržavaju načela tržišnog gospodarstva i poštenog natjecanja. Peking je već oštro osudio prethodne američke pokušaje tehnološkog isključivanja, uključujući takozvani Chip 4 savez. Zapad više ne skriva ratne planove, a ovaj pakt dodatno produbljuje jaz s Kinom.
Isprepletenost interesa između državne politike i privatnog profita doseže apsurd kada promotivni materijali Palantira prikazuju njihov operativni sustav Gotham kako prati kineske ratne brodove u Južnom kineskom moru. To više nije ni prikrivena prijetnja. Javni je oglas za rat, upakiran u jezik neizbježnosti i zajedničke sudbine. Europske pristaše Pax Silice morale bi se prisjetiti upozorenja čarobnjaka Gandalfa iz Tolkienova svijeta: postoji samo jedan gospodar tehnologije, a on ne dijeli moć. Imperij ne traži partnere nego podanike, a pakt koji su potpisali ne dijeli blagostanje, već lance.
