Novinarka RTL-a Danka Derifaj došla je 2021. u Split kako bi napravila prilog o stambenom ludilu u naselju Žnjan, nastalom na atraktivnoj ledini uz more. Stigla je u carstvo skupih stambenih kvadrata što su ih međutim gradile sumnjive građevinske tvrtke; neke su propale, neki su njihovi vlasnici i arhitekti završili u zatvoru, čitav taj betonski grop ni do danas mahom nema upotrebne ili neke druge dozvole, stanari se međusobno tuže jer se ne zna što je čije, pa je upravo jednu uzurpaciju tuđeg krova, a na poziv predstavnika stanara, došla obraditi novinarka Derifaj, ispravno smatrajući da je pretvaranje krova tuđeg stana u vlastitu livadu protuzakonito, te da je slučaj od javnog interesa. Uglavnom, reportaža o naprasnom proširenju uglednog stanara Žnjana na zajednički prostor zgrade je objavljena, dotični je vlasnik pozvao policiju zbog „upada u privatni prostor“, ali ova je utvrdila da odlaskom novinarke na zajednički krov, pogotovo u pratnji osobe odgovorne za zgradu, nisu povrijeđena njegova prava na privatnost.
Onda su prošle četiri godine, da bi protiv Danke Derifaj i predstavnika stanara sa Žnjana Državno tužilaštvo podiglo ozbiljnu optužnicu. Otkud sad Državno tužilaštvo u privatnom sporu novinarke i građanina? Eh, otkud… Tu je najvažniju pravosudnu instituciju, unatoč ogromnim naporima opozicije da taj izbor spriječi, preuzeo lik iz podebljeg maca hadezeovih protuha, ljubitelj kriminalnog miljea, što nije smetalo premijeru da upravo toga Turudića instalira za pravosudnog goniča koji će u progonu nepodobnih imati odriješene ruke. Tako je novinarka koja je u javnom interesu i u pratnji predstavnika stanara obradila otuđenje zajedničkog stambenog dobra od strane jednog stanara, optužena za provalu u tuđi dom, s porukom da će ukoliko „čin nasilja“ prizna fasovat četiri mjeseca zatvora uvjetno, uz rok kušnje od jedne godine, ako ne, e onda joj prijeti osam mjeseci uvjetno,uz rok kušnje od dvije godine. Kušnja? Iskušenje? Kakvo? Da se na primjer negdje zadere „Za dom spremni“, pa tim ustaškim pozdravom prekrši zakon čije je tumačenje rastezljivo poput žvakaće gume? I vrag zna, možda će joj, kao u najboljim danima fašizma, oduzeti građanska prava, i pravo na rad.
Ali zašto se čekalo čak četiri godine da bi se na zaštiti prava nekog stanara u Splitu angažiralo Državno tužilaštvo i zaprijetilo tako oštrim progonom jedne novinarke? Eh,zašto… Zato što je taj „teško oštećeni“, ilegalni vlasnik pašnjaka na tuđem krovu, još prije koju godinu bio tek provincijski pjevač oko kojega su muku mučile države u okruženju i mahom zabranjivale njegove koncerte ustaških napjeva, ni Turudića nije bilo na čelu važne pravosudne instance, a nije ni premijer Plenković još tako otvoreno podržavao ustašluk, sve je još tinjalo, a onda… Onda je taj M.P. Thompson – jer o njemu je riječ – uzletio u nebo, užgao žižak histerije koji je krila dao svim ljubiteljima fašizma, a nije ih malo, i tako moćan, krenuo u obračun s novinarkom koja se prije njegovog pretvaranja u apostola ustaštva usudila napraviti reportažu o pjevačevom bespravnom pašnjaku, ajde dobro – travnjaku, na krovu tuđe zgrade. Osilio se najveći domaći etnobiznismen, te svojim naci-nastupima konačno utuvio u glavu Hrvatima svu raskošnu vrijednost režima koji je znao kako zauzdati neposlušne, u pomoć su mu – za dom spremne – odmah priskočile institucije i posegle za presedanom: da Državno tužilaštvo progoni novinare, umjesto korištenja instituta građanske tužbe. Tako je velikom ustaškom buđenju prisnažio i moćni prirepak hadezeove vlasti – državni tužilac – poslavši jasnu poruku novinarima o nedodirljivosti prvog državnog pastira i njegova protupravno stečenog pašnjaka.
Bila je 1996. kada je Državno tužilaštvo podignulo optužnicu protiv novinara i urednika Feral Tribunea, a u ime predsjednika države Franje Tuđmana. Zbog teksta „Kosti u mikseru“ u kojemu se problematizirala ogavna ideja Tuđmana o zajedničkoj grobnici ustaša i partizana, po uzoru na onu diktatora Franca. Spektakularno suđenje na kojemu je glavna državna odvjetnica potpuno zgažena briljantnim argumentima obrane najboljih hrvatskih odvjetnika i samih novinara, završeno je oslobađajućom presudom, ali i nastavilo brojnim žalbama, uzaludnim, međutim, jer je Tuđman u međuvremenu umro. U tom mračnom dobu, zagrebačka je sudnica bila ispunjena najboljim što je Hrvatska imala, uglednim i oštrim protivnicima Tuđmanova režima. Trideset godina kasnije – u međuvremenu slične optužnice nije bilo – u obranu naci-pjevača i njegova prava na „neotuđivost doma“, makar mu sporni dio ne pripada, ustalo je Državno tužilaštvo, uz opasno javno huškanje njegova čelnog čovjeka na novinarku koja je Thompsonovu krađu prostora razotkrila.
I? Je li itko makar iznenađen? Gdje je takozvana opozicija? Brčka se u moru? Ili se smatra normalnim da se ikona ustaškog mahnitanja u Hrvatskoj nakanila obračunati s ono malo glasnih protivnika njegove i ideje HDZ-a o državi kao kleroustaškoj provinciji? Pravi je odgovor dao jedan bezprizorni fratar na nedavnom slavlju Velike Gospe u Sinju: „Neka pate i u patnji umru oni kojima smeta vaše zajedništvo, vaša ljubav prema bogu, crkvi i hrvatskom narodu koje je najbolje zablistalo na koncertima našega Thompsona“. Eto, sve posve očekivano – kletve i mržnja, oltar i ulica, kao razuzdani dio sistemske produkcije fašizma. Pa, hoće li netko, osim samih novinara, zaštititi Danku Derifaj?
