„Dok sam ja predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga ove države, nijedan hrvatski vojnik neće ići ratovati ni u Ukrajinu niti bilo gdje izvan granica svoje domovine!“, izričit je Zoran Milanović
Za razliku od susjedne Mađarske i malo dalje susjede Slovačke, sada već i Češke nedavno izbornog pobjednika Andreja Babiša, ali i rastućih euroskeptičnih snaga u EU zemljama tzv. prve brzine, osobito Njemačkoj i Francuskoj, tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena već dugo ne zna bi li najprije piškila ili kakila u vanjskopolitičke pelene. Dvojica najodgovornijih i ustavno zaduženih sukreirati hrvatski vanjskopolitički sadržaj i smjer – je li, predsjednik RH Zoran Milanović i premijer Andrej Penković – ne samo da nisu voljni propustiti jedan drugoga na skliskom političkom brvnu nego im se živo fućka za opći dojam o diplomatski nezreloj i smiješnoj državi.
Naravno da nije normalno da predsjednik i premijer zagovaraju različita stajališta o ključnim europskim/svjetskim pitanjima i međunarodnim odnosima što se u posljednje vrijeme dramatično intenziviraju. Ponajprije glede&unatoč ukrajinskog rata, koji je očito sve dalje od prekida vatre, pa američkih energetskih i „obrambenih“ ucjena Starog kontinenta, užarena Bliskog istoka i rastućih napetosti na Indopacifiku i u odnosu SAD – Kina.
„Što je agency (zastupnička/posrednička uloga, op. a.) RH 30 godina po oslobođenju zemlje, odnosno 35 godina nakon što je zemlja obranjena uz cijenu koju ni približno nije platila ni jedna druga europska država, ne računamo li Ukrajinu, ali to nije EU i teško da će uopće biti“, retorički je neki dan pitao predsjednik Milanović u predavanju „Globalni izazovi i političko okruženje“ studentima Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu. „Hrvatska je dio Zapada, što je uvijek i bila, za to ne treba posebna potvrda. I što sad?
Hrvati neće u Ukrajinu
Borba za europske fondove, ako je to smisao života? Ili da čuješ što je ili da prepoznaš i pokušaš shvatiti što radi Berlin? Ili da to posredno saznaješ preko Bruxellesa, a onda to ističeš cijelo vrijeme kao hrvatsku nacionalnu politiku i naše interese? Imamo li mi svoju nacionalnu i vanjsku politiku? Možemo li ih imati kao država, rekao bih, od četiri milijuna ljudi? Želim vjerovati da nas toliko ima, a neće nas biti više, bit će nas manje. Za očuvanje populacije treba stopa fertiliteta veća od dva, a Hrvatska ima 1,4.“
Premijera Andreja Plenkovića, sudeći po proračunskim prioritetima RH i probruxelleskom diskursu – za razliku od Orbána, Fica, Babiša i lidera euroskeptičnih stranaka u Uniji – ne zanimaju politike koje u sudaru s eskalacijom proratne EU retorike bez pokrića i pritiska radi naoružavanja preferiraju nacionalni opstanak investiranjem u pregovore i mir.
„Mađarska neće slijediti naredbe EU-a kada je riječ o ratu u Ukrajini“, objavio je premijer te zemlje na društvenoj mreži X u povodu Marša mira u Budimpešti, što je na valnoj dužini Milanovićeva zalaganja, ali i na Plenkovićev užas. „Šaljemo poruku cijelom svijetu: Mađarska kaže NE ratu! Nećemo ginuti za Ukrajinu! Nećemo slati svoju djecu u klaonicu po naređenju iz Bruxellesa!“
Ratnohuškački dio bruxelleske birokracije pod vodstvom bivše njemačke ministrice obrane Ursule Röschen/Ružice von der Leyen, uključivo CRO premijera Plenkovića i njegove resorne ministre obrane, vanjskih poslova i policije, neodgovorno se klanja proratnim pritiscima te se na sve načine zalaže za (pre)skupo naoružavanja RH i povećanje vojne i financijske pomoći Ukrajini.
Orbánova objava na X-u je snažno odjeknula ne samo u Uniji – gdje, je li, „proruska“ (sic transit) tzv. osovina Milanović-Orbán-Fico-Babiš… cijedi mast Bruxellesu – nego i drugdje po Starom kontinentu. Rat u Ukrajini je napokon iznjedrio rastuću politiku otpora nacionalno svjesnijih europskih lidera interesnim diktatima megakorporativnog Zapada, koji predatorski želi centralizacijom moći/odlučivanja u Uniji žrtvovati cijele narode.
Europska tzv. osovina otpora ratnohuškačkom avanturizmu Bruxellesa, koja primjetno jača i širi se, inzistira na vrijednostima i porukama mira, suvereniteta i pretežitosti nacionalnih interesa. Rat u Ukrajini, oko koga se sve vrti već tri iznimno luzerske godine i bumerang efektom, ozbiljno ruinira životni standard te kontaminira europsko društvo, nije „naš rat“.
„Dok sam ja predsjednik RH i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga ove države, nijedan hrvatski vojnik neće ići ratovati ni u Ukrajinu niti bilo gdje izvan granica svoje domovine!“, višekratno je bio izričit Zoran Milanović, te je čak zabranio sudjelovanje dvojice CRO generala u zapovjedništvu proukrajinske vojne misiji NSATU u Njemačkoj.
Uz Orbána, Fica, Babiša i takve, Milanović slovi u CRO vladi, Bruxellesu i među njihovim istomišljenicima u Londonu i Kijevu kao „okorjeli rusofil“ na tzv. pogrešnoj strani povijesti. Balvan je u oku premijeru Plenkoviću i ratnohuškačkoj sviti oko Von der Leyen. Istodobno, hrvatski lider nema lijepe riječi za te svoje oponente, a djelovanje hrvatskih HDZ-političara u Uniji, UN-u i inim međunarodnim institucijama drži lošim, ulizivačkima Bruxellesu i Washingtonu, jako štetnim hrvatskim nacionalnim težnjama i interesima.
„Govore, primjerice“, kazao je Milanović studentima, „da je Rusija u izolaciji. Uvijek sam bio skeptičan – all things Russian. Nikad nikakvi poslovni, politički odnosi, jer mi je to naprosto… daleko. Bolje je o tomu kako ćeš biti u nekom konstruktivnom odnosu sa susjedima, Srbijom, Mađarskom, Slovenijom… Rusija je daleko. Rusija je kao u izolaciji.
A tko ju izolira? Koliko ima ljudi na svijetu? Od svih, tek 12 posto svjetske populacije, a 10 posto je neutralno. Ostali nas ne mogu žive vidjeti. Mrze nas. Smatraju nas eksploatatorima i nasilnicima koji kroz demokratizam, nasilja demokracije, provode svoju volju i svoje ekonomske interese i usto još drže lekcije. To se najteže trpi.“
Milanović smatra da je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel „sa svim svojim nedostacima, bila zadnja suvisla državnica u Europi. Što bi trebalo biti glavno razmišljanje i ustvari jedina prava uporišna točka svakog državnika? Ne mislim samo na predsjednika i premijera, nego i na one koji svojim položajem i radom izravno utječu na ključne državne poslove. Zato neću prihvatiti to što glasnogovornik Europske komisije kaže da je istina, jer se to izravno tiče naše sudbine i našeg sutra, naše djece i naših unuka“.
Pijanci pod stolom
Tzv. osovina otpora Bruxellesu je suglasna s tim – kako, je li, Milanović opetovano formulira – da konstruktivan državni agency podrazumijeva pravo otvorenoga govora o stvarima koje i kako ih vidi pojedina zemlja. To naprosto ne znači zamjerati se moćnicima, npr. SAD-u ili EU-u, ali znači da legitimni predstavnici i najmanjih država ne trebaju dokazivati lojalnost velikima/moćnima tako da im uvijek idu niz dlaku. Pogotovo kad moćnici čine/govore gluposti.
„Ne trebamo ponavljati iste bedastoće i slijediti ih kao slijepi miševi“, drži Milanović, a suglasan je i ne samo Viktor Orbán. „Trebamo napraviti distancu. Vladko Maček je svojedobno govorio da ‘mali idu pod stol kada se veliki tuku’, međutim mali se trebaju maknuti od stola. Pod stol idu pijanci i kukavice. Dakle, ništa ne vidiš ako je stolnjak na stolu, srušit će ti se stol na glavu. Zato se trebaš maknuti od stola.“
À propos, CRO predsjednik Milanović i premijer Plenković toliko su se, je li, daleko odmaknuli od zelenog stola s prijedlogom kandidata za novih 89 veleposlanika i konzula – čak i u najvažnijim za RH zemljama u svijetu – da je to sramota više zbog koje nacionalna diplomacija trpi globalni podsmijeh. Tom dijelu diplomata su odavno istekli mandati, a dvojica ustavnih obveznika u vanjskoj politici na sukreacijski dogovor ni trc ni mrc. Čekaju Godota i drže fige u džepu.
Neozbiljno i neodgovorno. Baš kao i to da tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena posljednjih desetak godina ne samo nema jedinstvenu, suvislu vanjsku politiku budući da predsjednik i premijer ustraju svaki na svojoj, bitno različitoj, nego RH nema ni vanjskopolitičkog ministra (Gordan Grlić-Radman, kojega Milanović naziva „živoderom“) od integriteta, pa…
