Počinje tako što jedna, možda dvojica budala izreknu zloćudnu besmislicu: recimo da je Zemlja ravna ploča, a da je velečasni nadležan za sadržaj uterusa svih župljanki. Potom se stvari razvijaju tako da sve više ljudi u zajednici nastavi propovijedati istu zloćudnu besmislicu. Jedni to čine zato što im je tako lakše, drugi zato što od toga imaju koristi, treći jer se tako manje boje, ali na kraju svi povjeruju. Izvan procesa uvijek ostane nekoliko pojedinaca, češće žena nego muškaraca. Onih kojima se mašta opire propovijedanju zloćudnih besmislica, ali i onih koji su obilježeni razlikom: imaju kraću nogu, druge su boje kože, imaju vestigijalni rep ili poremećaj iz spektra autizma. Oni postaju žrtve lova na vještice. Dva su moguća razloga zbog kojih se lov pokreće. Prvi: borba protiv podjela u društvu (narodu), jedinstvo Crkve i institucija, vjera u jednog Boga, potvrđivanje jedinstva krvi i tla, a svega toga nema bez kolektivnog i besprigovornog vjerovanja u zloćudnu besmislicu. Drugi: masovna histerija u koju upada zajednica povjerovavši u zloćudnu besmislicu kakvoj se opiru um i osjećaji svakog pojedinca unutar zajednice. Lov na vještice najčešće započinje kombinacijom oba razloga. Tako je bilo u Srednjem vijeku, u nacističkoj Njemačkoj i Staljinovoj Rusiji, a tako je bilo i u makartističkoj Americi pedesetih godina, te u Hrvatskoj, po hipodromskom ljetu 2025. Ispravni ljudi, buduće žrtve lova, sumišljenici ulovljenih, žene i muškarci pogrešne boje kože, tješe se da su spaljene na lomači ipak bile malo krive. Židovi u Njemačkoj tridesetih tješili su se da su njihovi odvedeni sunarodnici ipak bili malo krivi. Sve to je posljedica zloćudne besmislice koju je izrekla jedna, možda i dvojica budala. (Vidite kako su se u protekloj rečenici lijepo i skladno izmiješali rodovi. Nije li i to znak vještičarenja?)
Predstava Olivera Frljića “Vještice iz Salema”, uprizorena po drami Arthura Millera, napisanoj 1953, u sam osvit makartističke ere, odistinsko je kazališno remek-djelo, jedna od onih predstava, kakvih je u nas bivalo već prije četrdesetak godina, koje su izlazile kao živi komentari i refleksije stvarnosti i povijesnog trenutka u kojem smo zatečeni. Tada smo, tih osamdesetih, na predstave Dušana Jovanovića ili Ljubiše Ristića odlazili da ustanovimo kako se osjećamo i što nam se događa. Sve dok jednog dana, usred društveno-političke vrućice, Ristić i sam nije postao kolateralna žrtva vjere u zloćudnu besmislicu. Nitko, naime, nije imun, čak ni oni koji imaju snažnu moć autorefleksije.
Metoda kojom se Frljić služi proslavila je, u jednoj drugoj umjetnosti, njegova ponešto čuvenijeg sugrađanina Ivu Andrića. Nazivamo je upričavanje, i najčešće je opisujemo tumačeći “Prokletu avliju”. Frljić Millerov tekst uzima kao potku u koju zatim upričava nekoliko pripovijesti: onu piščevu, Millerovu, u kojoj on nije onaj pravednik kojim se predstavlja stajući na stranu vještica, potom priču njegove Marilyn Monroe, onda svoju, dakle Frljićevu priču, i na kraju, ili prije svih ostalih priča, priču Plenkovićeve Hrvatske, koja istodobno generira zloćudne besmislice i pokreće lovove na vještice. Tekst Millerovih “Vještica iz Salema” pokušaj je tumačenja nekih teško protumačivih društvenih fenomena: kolektivne paranoje, padanje zajednice u amok jedinstva i zajednički osjećaj ugroženosti i autoviktimizacije, te toga da su vještice uvijek ženskoga roda. Nema jedinstva zajednice bez žrtvovanja žena.
Ono od čega Oliver Frljić nastoji pobjeći, ne samo u ovoj predstavi, nego i u onim radikalno različitim, čak i melodramatskim radovima, kakvi su bili “Otac na službenom putu” i “Mrzim istinu”, patetika su, samosažalijevanje i nepozvano pravedništvo. Onaj koji priču u njegovim predstavljanjima pripovijeda nikako ne bi smio biti pravednik. Da bi se izgovorile osjetljive i neugodne stvari o drugima, trebalo bi se moći izreći još osjetljivije i neugodnije stvari o sebi. Frljić to uporno, iz predstave u predstavu, radi, ali ćoravci u publici ne primjećuju. Općenito, nijedan se javni predstavljač u nas, nijedan umjetnik ili pisac, toliko ne razlikuje od predodžbe koju o njemu imaju njegovi opadači i progonitelji, kao Oliver Frljić.
Premijerna publika u Zagrebačkom kazalištu mladih, u petak 22. svibnja 2026, bila je znakovito manjinska, ali šarena. Nije bilo ministrice N.O.K, nije bilo ni gospodina Njonje, a ni gospođe intendantice, koja je inače redovita u posjećivanju premijera po susjednim kazalištima. Ustvari, nije bilo nikoga tko bi posjetom Frljićevoj predstavi mogao kompromitirati svoj položaj na dvoru. Uz ponešto lijevo-liberalne i aktivističke čeljadi, kao i umjetničkog svijeta poznatijeg i prihvaćenijeg izvan Hrvatske nego u njoj, kao i političara (uglavnom političarki) iz opozicije, bili su tu i oni koji će cara izvijestiti kakvim ga je Frljić prikazivao, ili koji će redatelja u slučaju potrebe dodatno ozloglasiti i ridikulizirati. Bili su tu onaj jedan, ili dvojica budala, koji su prvi izrekli zloćudnu besmislicu i koji će, osjeti li režim potrebu ili ih ponese histerija, pokrenuti sljedeći lov na vještice.
Na pozadini pozornice, na jednome lijepom oglodanom zidu, nalik zidovima razrušenih postrojena Industrogradnje, tamo negdje u zagrebačkim predgrađima, tokom predstave prikazivani su prizori iz života režima. Ili su u časovima interruptalnih provala u kazališnu stvarnost provaljivali komentari, kratki monolozi i konferanse na njihov račun. Zajebancije na račun režima, nevješto i priglupo izbjegnute u izvještaju na “Vijestima iz kulture”, koje se obično opisuju kao Frljićeve provokacije, pa čak i kao njegova infantilnost i neodraslost, imaju ustvari drugu funkciju. Veliko sivo lice te vrhovne ozempičke od čovjeka, koja upravlja životima sviju nas i koja nam, kad se naljuti, ispisuje grafite po zgradama u kojima se budimo, tu je, na pozadinskom zidu, da nas ukotvi u stvarnost, da nam ne dopusti da otplovimo u iluziju kazališne drame. Ono što Frljić radi je, naime, drama naših života. Tome i slikovni i tekstualni komentari u pozadini. Otužno je i glupavo i dalje vjerovati da on to nekoga provocira. Frljić samo manipulira istinom, ne dopuštajući sebi, a onda ni svojoj publici, da se njome tješi kao iluzijom. Nema kod njega ni iluzije, ni utjehe, premda je istodobno i duboko melodramatičan, i neprestano opsjednut etičkim aspektima svakog prizora i slike. Oliver Frljić je, uz Borisa Dežulovića, najveći moralist hrvatske pripovjedne umjetnosti našega doba. O njima dvojici netko bi, recimo Dietrich Bonhoeffer, pisao teološke rasprave. Ali što možemo kad su ga objesili ustaše. Ili nacisti, to je svejedno.
Frljićevi glumci u ovoj predstavi igraju baš kao da im je zadnje u životu. Svi: Nikolina Prkačin kao jedanaestogodišnja Abigail Williams, prvooptužena salemska vještice, Ugo Korani kao John Proctor i Linda Begonja kao njegova žena Elizabeth i kao Marilyn Monroe, Dado Ćosić, Andrian Pezdirc, Petra Svrtan, Milivoj Beader, Hrvojka Begović, Ivan Jurković, svi su tako čudesno ustreptali i uvjerljivi, tako uigrani unutar jednoga zajedničkog doživljaja, da u gledatelju stvaraju osjećaj kako mu se pred očima i u životu zbiva nešto mnogo veće od jedne kazališne predstave. Oni, ti glumci, nisu proizvođači velike iluzije, nego svi zajedno čine zrcalo za neku čudnovatu, u nas besprimjerenu autorefleksiju. Kazalište, kao ni književnost, nije tu da popravlja svijet, nego je da se svijet u njemu prepoznaje.
Kada je prošli put bio u Zagrebačkom kazalištu mladih, na dan kada je imao dvodijelnu premijeru “Braće Karamazovih”, 26. veljače 2022, Vladimir Putin i Rusija provaljivali su u Ukrajinu, i sve se zbivalo u atmosferi nekog posve jezovitog sjedinjavanja stvarnosti na sceni i stvarnosti svijeta. Upravo kao da je namješteno. Na dan premijere “Vještica iz Salema”, maturanti u Splitu i na Trgu bana Jelačića slavili su svoj ispit zrelosti izvikujući ustaške pozdrave i pjevajući ustaške pjesme, čime je bez ikakve sumnje ispunjena svrha obrazovno-odgojnog procesa zamišljenog u ministarstvu Nelisinskog Fuchsa Radovana i duhovne ispune zamišljene na obližnjem Kaptolu. Primjedba da nisu pritom baš svi maturanti izvikivali ustaške pozdrave i pjevali ustaške pjesme, potpuno je promašena, jer svi će ih uskoro pjevati. Zloćudna besmislica na kraju postaje temelj općenarodne opstojnosti. Nevjerojatno je, ili ustvari nevjerojatno nije, kako se o premijerama Frljićevih predstava tako precizno poslože kulise stvarnosti. To ustvari govori koliko je on među tim kulisama opasan.
Ovo bi mogla biti posljednja kazališna predstava u Hrvatskoj. Prije nego što maturanti porazbijaju sva zrcala.
