Tamara Brezičević, dipl. soc. radnica, edukantica psihoterapije, specijalizantica TA, objavila je na lokalnom plusportalu članak Kad je ekran postao dozvola za neljudskost?. U ovom diskurzivnom tekstu, tekstu koji razmišlja naglas, ona razvija temu kroz refleksiju, a ne kroz sustavno obrazlaganje. Ipak, otvara važna pitanja o komunikaciji na društvenim mrežama. Ništa u njemu nije pogrešno, ali je već viđeno i predvidljivo u tezi koja se više oslanja na promišljanje nego na argumentacijsku razradu o digitalnoj otuđenosti.
Upravo to me je generalno ponukalo na reagiranje oko medijskog prežvakavanja općepoznatog. Naime, ovakvih tekstova propovijedi pročitao sam na stotine posljednjih desetak godina.
Što je Tamara Brezičević uradila? Uzela je u fokus jednu stvarnu, lako prepoznatljivu napetost (ljudi su online istodobno bliži i udaljeniji) i oko nje izgradila cijeli emocionalni okvir koji zvuči kao zaključak o svijetu, a zapravo je izbor perspektive. Problem nije u tome što je ta perspektiva “kriva”, nego u tome što je jedina.
Društvene mreže su prikazane kao prostor u kojem se dominantno odvija moralni pad komunikacije, osuda, hejterski impuls, površno gledanje tuđih života, brza presuda karaktera. To je jedan sloj stvarnosti, ali tekst ga tretira kao gotovo temeljni opis medija. U tom trenutku dolazi do suženja slike. Platforme se ne vide kao sustavi s više funkcija, nego kao jednosmjerna atmosfera.
Ono što, kako se to voli napisati, ispada iz kadra, nije sporedno, nego strukturno važno. Društvene mreže nisu samo prostor promatranja, nego i prostor organizacije. Ljudi ondje stvaraju mreže podrške, pronalaze informacije koje inače ne bi imali, uče, razmjenjuju iskustva, mobiliziraju se oko bolesti, lokalnih problema, humanitarnih akcija, profesionalnih zajednica. Taj dio nije dekorativan “pozitivni primjer”, nego druga polovina mehanizma. Ako ga se izostavi, ne gubi se samo ravnoteža nego i razumijevanje kako platforma uopće funkcionira. Takvi primjeri pokazuju da društvene mreže nisu samo prostor distance i kritike, nego i vrlo konkretne infrastrukture solidarnosti koja djeluje u stvarnom životu.
Tekst djeluje “sigurno” jer se drži već etablirane kritike društvenih mreža, a da ne ulazi u nove uvide, kontradikcije ili dublju analizu fenomena. Emocionalni ton i slikovit jezik daju mu uvjerljivost, ali sadržajno ne donosi ništa što već nije rečeno u brojnim sličnim esejima i kolumnama. Zato ostavlja dojam ponavljanja poznate ideje, kao varijacije iste teme koje se oslanjaju na emociju, a ne na intelektualnu inovaciju.
Intelektualna inovacija nije “nova ideja po svaku cijenu”, nego pomak u načinu na koji se o nečemu razmišlja. To znači da tekst ne ostaje na razini dojma (“društvene mreže otuđuju”), nego mijenja ili proširuje okvir kroz koji to razumijemo. Mora imati preciznije razdvajanje pojmova i mehanizama. Umjesto jedne velike tvrdnje o “hejtu”, primjerice, razlikuje se: algoritamsko pojačavanje konflikta, ekonomija pažnje, socijalna usporedba, anonimnost i kontekst platforme. Bez tog rezanja stvarnosti, ostaje opća priča.
Trebala je uključiti napetosti i proturječja, ne samo jednu stranu medalje. Društvene mreže istodobno pojačavaju i usamljenost i solidarnost, i površnost i političku mobilizaciju, i nasilje i edukaciju. Intelektualno zanimljiv tekst drži te dvije sile NA OKUPU i pita se kada koja prevlada i zašto.
Inovacija dolazi iz objašnjenja “kako” i “pod kojim uvjetima”, ne samo “što je loše”. Npr. nije dovoljno reći da komentari mogu povrijediti, treba objasniti zašto ljudi u određenim online strukturama gube inhibiciju, kako publika mijenja ponašanje, i zašto se moralni ton brzo pretvara u grupno linčovanje. Inovativan tekst riskira vlastitu tvrdnju. Ne zvuči kao zaključak unaprijed poznate istine, nego kao istraživanje koje bi moglo završiti i drukčije nego što je počelo.
Problem je i način na koji se objašnjava ponašanje ljudi. Tekst opisuje što ljudi rade (komentiraju, osuđuju, gledaju, prate), ali ne ulazi u uvjete koji takvo ponašanje čine vjerojatnijim ili lakšim. Nema razlike između situacije u kojoj netko komentira javnu osobu, prijatelja, anonimni profil ili algoritamski potisnut sadržaj. Nema razlike između trenutka impulsa i dugotrajnog obrasca. Sve se svodi na moralni opis aktera, umjesto na analizu situacije u kojoj se ponašanje događa. Time se ponašanje čini stabilnim i “karakternim”, iako je u velikoj mjeri kontekstualno.
Lako se zamjeti jezik koji Brezičevićka koristi. Ona koristi niz već gotovih izraza koji nose emocionalnu težinu, ali ne otvaraju dodatni sadržaj. Oni funkcioniraju kao signal da je tema ozbiljna, ali ne pomiču razumijevanje naprijed. Kad se takvi izrazi ponavljaju, oni počnu djelovati protiv teksta. Umjesto da preciziraju, počnu zamagljivati razlike između različitih oblika online ponašanja. Hejt, kritika, neslaganje, ironija i agresija stoje u istoj košari, iako ne proizvode iste posljedice niti imaju istu funkciju.
Ipak, tekst ima jednu stvar koju ne treba podcijeniti. U njemu se kuži stvaran emocionalni umor koji ljudi osjećaju u digitalnom prostoru. Nije izmišljen dojam da online komunikacija ponekad postaje brza, gruba i dehumanizirana. Ali problem nastaje kada se taj dojam pretvori u opći opis cijelog sustava. Tada iskustvo postaje objašnjenje, a dojam postaje struktura.
Autorica u tekstu ne griješi zato što vidi problem, nego zato što ga ne pušta da se raspadne na više slojeva. Ostaje na razini jedne velike slike, umjesto da pokaže da se ista platforma u istom trenutku može ponašati kao oglasna ploča, terapijska grupa, politički megafon, dnevnik, i mjesto vrijeđanja. Sve odjednom, bez urednog razdvajanja. I baš u toj neurednosti zapravo leži istina o društvenim mrežama, ali je tekst ne razvija do kraja, on je jednodimenzionalan
U svakom slučaju, hvala joj na ovom misaonom izazovu, kao povjetarcu - podsjetniku da vani još uvijek postoji strujanje koji ipak može zakovitlati težak zrak u lokalnim portalskim prostorijama, u koji se bez takvog intelektualnog lahora jedva miče.
__________________
