Mali eksperiment: hoćete li pročitati ovaj tekst do kraja, a da vam pažnju ne kidnapira prva iduća notifikacija? Ili jedan od otvorenih tabova koji mame s vrha ekrana? Hoće li vam naprosto popustiti koncentracija? Čitanje se, to ste primijetili, posljednjih godina pretvara u neku vrstu sizifovske zadaće, donkihotovski juriš na digitalne vjetrenjače.
Klinci, kažu, danas samo skrolaju kroz TikTok streamove. Roditelji su očajni. Mada ni oni, ako ćemo pravo, nešto baš i ne stignu čitati. Profesori se žale na studente koji uglavnom slušaju podcaste. Učitelji su postali stand up tragičari: svakih minutu-dvije u izlaganje obavezno ubace anegdotu, šalu, bilo šta, inače pozornost razreda nepovratno odluta. Evo, to je bio uvod. Sada uzmite pauzu, čekirajte poruke pa idemo dalje.
E da: ako vam se čini da vas, kao, malo podjebavam, duboko se ispričavam. Nije mi namjera. Nema ničeg tako pogrešnog kao što su ismijavanje, osjećaj krivnje ili moralne osude koji se vežu za naše sve uspješnije nečitanje. Ničeg tako promašenog kao što su moralna panika i predapokaliptične najave postliterarne ere.
Najbolje da nam to razjasni Carlo Iacono, bibliotekar australskog Sveučilišta Charles Stut, čiji je esej “Knjige i ekrani” objavljen na portalu Aeon: “Tvoja nesposobnost da se fokusiraš nije moralni neuspjeh. To je problem dizajna. Pokušavaš razmišljati u okruženjima koja su stvorena da bi te u tome spriječila. Pokušavaš zadržati pažnju u prostorima koji su osmišljeni da bi je uništili. Boriš se protiv algoritama koji su podešeni da omoguće skrolanje, a ne učenje.”
I stoga: “Ne radi se o tome da s ljudima koji nisu u stanju pročitati roman nešto nije u redu”, kaže Iacono. “Oni su se samo prilagodili okruženju koje smo stvorili. Pružamo im beskonačne informacije, a onda se čudimo što se u njima utapaju. Dajemo im alate dizajnirane da razmrve pažnju, a onda ih krivimo kada im se pažnja razmrvi. Izgradili smo svijet koji profitira od distrakcije, a onda proglašavamo patološkim slučajevima one koji su distrahirani.”
Ključna riječ ovdje je, ako mene pitate – i ako me još uvijek čitate – profit. Problem nije u tehnologiji, u ekranima i digitalizaciji, nego u big tech kompanijama koje svjesno stvaraju ovakvo okružje. Mogućnost beskonačnog skrolanja, sustav notifikacija, ciljano nepredvidivi dopaminski kickovi: sve je to pažljivo osmišljeno da porobi pažnju, a pažnjom upravlja advertajzing jer bez njega profita nema. Naučna istraživanja već su dokazala da kompletna strategija počiva na aktiviranju istih onih psiholoških mehanizama koji ljude pretvaraju u ovisnike o kocki.
Nema ničeg tako pogrešnog kao što su ismijavanje, osjećaj krivnje ili moralne osude koji se vežu za naše sve uspješnije nečitanje. Ničeg tako promašenog kao što su moralna panika i predapokaliptične najave postliterarne ere
Na ta se istraživanja sada pozivaju američki sudovi u tužbama sluđenih korisnika protiv Facebooka, YouTubea i ostalih. Prva, povijesna presuda već je olakšala Marka Zuckerberga i ekipu iz Googlea za šest milijuna dolara, a nove tek slijede. Iaconoova Australija uvela je prije nekoliko mjeseci zabranu društvenih mreža za mlađe od 16 godina. Brojne države planiraju slične poteze. Algoritamske platforme, jasno je, sada se nalaze u situaciji u kojoj je duhanska industrija bila šezdesetih.
Samo, jasno je i gdje se pritom krije nevolja: možda više ne pušimo u restoranima, TV-studijima i avionima, ali šest decenija kasnije duhanska industrija još uvijek nije nestala. Pritisak javnosti i skrupulozni naučni radovi mogu popraviti stanje, ali proces je spor i naporan onda kada s druge strane stoji multimilijarderska korporacija: stvar se, bojim se, zove kapitalizam. Ako njega planiramo rušiti – bojim se još više – tek tada nam šanse nisu blistave. Nego, nova pauza? Samo naprijed. Slobodno zapalite.
Pravda je dakle spora, kapitalizam se, eto, ne da: šta ćemo onda sa sumrakom čitanja? Nakon sumraka, logično, ide noć. Noć knjige – da budem precizniji – održava se i ove godine, krajem mjeseca, 23. aprila. Čekaju nas tribine, promocije i rasprave, natječaji i radionice, uzduž i poprijeko Hrvatske. Čeka nas i redovna anketa o čitalačkim navikama koja će nas, kao svaki put do sada, podsjetiti da ne čitamo dovoljno.
“Nacionalna strategija za poticanje čitanja”, koju je Ministarstvo kulture i medija provodilo punih pet godina, od 2017. do 2022., očito nije pomogla. Nije pomoglo ni kada je sama ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek početkom ove godine, u sklopu programa “Rođeni za čitanje”, sjela da čita priče dječici, pozivajući roditelje, bake i djedove da se uključe u izazov “15 po 15”: petnaest dana januara po petnaest minuta čitanja. A Noć knjige nas sada poziva da barem jedan dan u godini uživamo u “čaroliji stvaranja” i “radosti čitanja”, da naučimo “uvažavati” knjige…
Sve je to lijepo i plemenito, ali – ako ankete i naše svakodnevno iskustvo ne lažu – uglavnom beskorisno. Usput, jeste li primijetili paradoks: dok navika čitanja opada, na sve strane raste pismenost. Recimo, pismenost medijska: razna sveučilišta i agencije, brojni programi i radionice ulažu ozbiljne resurse ne bi li mlade, a i one manje mlađahne, naučili kako da provjeravaju informacije, da ne nasjedaju lažnim vijestima i da razumiju kontekst informacija.
Ili pismenost financijska: prosvjetiteljski medijski prilozi, evropski fondovi i neizbježni Toni Milun udružili su se da nas nauče kako da odgovorno raspolažemo svojim novcima. Uglavnom, pismenost ova i ona, a svima im je zajedničko to što odgovornost prebacuju na recipijenta. Ili, ako vam je poslovni sleng draži, na famoznog krajnjeg korisnika. E sad, naravno da treba objasniti klincima da je onaj viralni video stvorila umjetna inteligencija i naravno da je za vas pametnije da malo srežete troškove, ali ništa od toga neće promijeniti raspored snaga.
S jedne strane tinejdžer zalijepljen za ekran, s druge strane nezamislivo bogata korporacija kojoj je glavni cilj da za ekran zalijepi tinejdžera. S jedne strane vi, oboružani savjetima Tonija Miluna, s druge strane multinacionalna bankarska institucija: sretno. Tako nekako, otprilike, stvar izgleda i kada dođemo do pitanja čitanja. Okej, slažem se, još jedna pauza.
Tako, kažem, stvar izgleda kad dođemo do pitanja čitanja, barem kod nas, a kako je vani? Pratimo li ankete i istraživanja, ne mnogo bolje: sve manji broj ljudi se probije do posljednje stranice sve manjeg broja knjiga, uz rijetke iznimke kao što su neke skandinavske države. Ali dobro, Skandinavci ionako postoje samo zato da bismo se mi ostali osjećali lošije.
Ipak, postoje i razlike, čak i mimo Skandinavije. Jer dok navika čitanja opada, pregažena profitima i algoritmima, zapadni mediji javljaju – evo još jednog paradoksa – da je čitanje u trendu kao nikada ranije. Štoviše, toliko je u trendu da svaki celebrity koji drži do sebe sada u ruci drži i knjigu. Dua Lipa je pokrenula book club Service95, svakog mjeseca preporučuje novi naslov – Margaret Atwood, David Szalay, Patti Smith, ukratko: sasvim solidni izbori – a u oktobru nastupa kao gostujuća selektorica Londonskog književnog festivala.
Trend čitanja djeluje kao odgovor na algoritamski horor manosfere i na sve one influencere za koje ne znaš jesu li jadniji ili opasniji dok bildaju bicepse, rearanžiraju klavikule i sriču abecedu mizoginije
Svoj book club ima i Kaia Gerber, superuspješna manekenka još uvijek poznatija kao kći nešto superuspješnije Cindy Crawford: fotografi je hvataju kako u backstageovima kojekakvih fashion weekova čita Joan Didion, Marguerite Duras, Alberta Camusa… Sarah Jessica Parker ulazi u žiri ovogodišnjeg Bookera, priča je dakle ozbiljna. Naravno, svima je njima literarno-medijska baka Oprah Winfrey – nešto poput Nine Obuljen Koržinek koja čita klincima, samo uspješna – ali to je bilo pradavno, još u vremenu tzv. televizije, ne znam da li se sjećate.
Današnji čitalački trendovi galopiraju digitalnim prostranstvima, društvenim mrežama i novim medijima. Instagram je imao svoj bookporn: knjige na policama, police na fotografijama, sve u kombinaciji s odgovarajućim filterima. Za to vrijeme, #BookTok rastura, influenceri plaču nad umrlim likovima i lansiraju hitove nasumično poput hrvatske kulturne politike kada potiče čitanje: nedavno su, eno, viralne postale “Bijele noći” Dostojevskog. Audio-knjige sve su popularnije, rađaju se nove, sexy prakse čitanja: immersive reading bi, čujem, bilo čitanje knjige istovremeno dok slušate njenu audio-verziju.
I modni giganti su se uključili, Miu Miu i Chanel pokreću čitalačke klubove. Hollywood, naravno, dobro zna šta radi: tekuće sezone gledali smo hit-ekranizacije “Orkanskih visova” i “Ponosa i predrasuda”, a predivna Maggie Gyllenhaal snimila je onu groznu verziju priče o Frankensteinu.
Što se tiče serija, ikonička ostaje scena iz prve sezone “Bijelog lotosa”: Sydney Sweeney i Brittany O’Grady, dvije razmažene Gen-Z-jevke, na ležaljkama kraj bazena čitaju Nietzschea, Freuda i Frantza Fanona. Ima toga još, naravno, ali do sada ste, pretpostavljam, već uočili matricu. Ili ste je, barem, uočile. Novi trend čitanja, naime, nalaže da knjige uglavnom čitaju žene.
Čast muškaraca brani ovih dana samo Erling Haaland koji je za 115 hiljada eura kupio staru knjigu norveških saga pa je darovao biblioteci iz svog rodnog kraja, ali Haaland je pošten: “Nikad nisam bio neki strastveni čitatelj”, priznaje, on samo želi da knjiga bude dostupna onima koji čitati vole… Kada se sve zbroji, a napadač Manchester Cityja oduzme, trend čitanja djeluje kao odgovor na algoritamski horor manosfere i na sve one influencere za koje ne znaš jesu li jadniji ili opasniji dok bildaju bicepse, rearanžiraju klavikule i sriču abecedu mizoginije.
Tamo looksmaxxing: ovdje, valjda, booksmaxxing. Ispod površine čitalačke plime nazire se, dakle, osnovna ideja rodne emancipacije. I neka je. Istraživanja su, uostalom, odavno potvrdila da bibliotekama i knjižarama dominiraju čitateljice. Okej, je li ovo bilo previše? Nova pauza? Evo, neka ova bude posvećena Erlingu Haalandu, meni i našim kolegama muškarcima.
S pauze se vraćamo – znate nas, jebiga – s lošim vijestima. Rodna emancipacija samo je jedna strana velikog čitalačkog trenda: u redu, žene čitaju, ali tko trend diktira? Modne kompanije, dakle. Holivudski studiji. Supermodeli, glumice, popularne pjevačice. Postaje li to čitanje pred našim očima simbol luksuza i privilegija?
Eunsong Kim, profesorica književnosti s bostonskog sveučilišta Northeast, tezu zaoštrava već u naslovu svog teksta na portalu LitHub: “O tzv. krizi čitanja kao klasnom ratu”. Kultura, podsjeća šuljajući se stopama teorijskog superstara Pierrea Bourdieua, nikada nije bila samo područje velikih humanističkih ideala, “čarolije stvaranja” ni “radosti čitanja”, nego zona jasnih klasnih distinkcija.
U Bourdieuovo doba, recimo, prije nekih pola stoljeća, znalo se da stripove gutaju niže klase, da oni privilegirani opušteno šetaju muzejskim halama, dok srednjoj klasi preostaje fotografija. Događa li se upravo sada nešto slično s knjigama? “Pretvaranje čitanja u luksuz”, nagađa Kim, “moglo bi definirati nove klasne hijerarhije.”
Ili, otprilike: dobrostojeće će dokone dame u Miu Miu na književne sesije, za to vrijeme tinejdžerke u turističkom resortu listaju Fanona, a svi ostali skrolaju kroz internetski slop, utrnuli u streamovima. Ako ovo zvuči pesimistično, ja se, evo, opet ispričavam. Uostalom, možda ste baš vi ona rijetka pasionirana čitateljica. Možda će vas poruke ovogodišnje Noći knjige navesti da iduće godine čitate još i više.
Možda ste čak stigli do kraja ovog teksta, a da vas nije omela nijedna notifikacija. U tom slučaju, ne samo što se ispričavam, nego iskreno čestitam. Ali vi, nažalost, ne mijenjate širu sliku. Algoritmi dizajnirani da rasture pažnju dio su nje. Drugi dio: besmisleno moraliziranje. Treći, konfekcijske kampanje za čitanje, plemeniti ideali i nikakvi rezultati. A to što će se pritom rijetki spasiti lako bi moglo postati dio problema, ne njegovo rješenje. Uostalom, znate kako izgleda kada algoritmi navale: nema pauze.
