Jedan otkazani koncert, jedna otkazana predstava, jedno policijsko postupanje i jedna nepravomoćna presuda. Neš’ ti. U usporedbi s prošlogodišnjim kulturnim ljetom, ovo aktualno, dvijedvajstšesto, izgleda kao kalifornijsko Ljeto ljubavi.
Nigdje veteranskih udruga da prekidaju festivale, nigdje maskiranih ultrasa. Nema neidentificiranih spodoba koje piscima pišu prijeteće poruke ispod prozora. Niti pola milijuna ljudi nije se okupilo da složno podviknu ustaški pozdrav. Zar je na ovo spala hrvatska desnica? Zar nam kulturu više ne kroji ulica? Jesmo li se za to borili?
Netko će reći da je veliki Kulturkampf protiv Jugoslavena, komunjara i ostalih Srba posustao pod naredbom svemoćnog HDZ-a, kojem masovno ustašovanje paše samo do određenih granica. Netko će reći da su ovosezonske kulturne teme progutali požari i trovanje Like. Netko da su ona trojica Srba iz Hrvatske, što su potpaljivali kraj Benkovca, ionako ispunili medijsku kvotu mržnje prema sugrađanima krive nacionalnosti.
A mi ćemo, ipak, umjesto odgovora postaviti nekoliko protupitanja. Šta ako je, naime, velika kulturna kontrarevolucija okončala samo zato što sada nije ni potrebna? Šta ako je njene ciljeve – otkazivanja i zabrane, optužbe i presude – preuzela država? Šta ako više nije neophodno da se o kulturi odlučuje na ulici, jer su posao ulice preuzele institucije?
Primjer prvi: koncert Jelene Karleuše u Vodicama. Bilo je dovoljno samo nekoliko dana divljanja na društvenim mrežama uz par senzacionalističkih članaka da sam gradonačelnik Vodica, HDZ-ov Ante Cukrov, privede na službeni sastanak organizatore nastupa. I – voilà – koncert je otkazan.
Primjer drugi: predstava “Ljudi odozgo” beogradskog Teatra na Brdu u dvorani Kulturnog centra Osijek. Bilo je dovoljno da se sazna kako u predstavi igra notorni Sergej Trifunović pa da Anto Đapić, bivši saborski zastupnik, bivši osječki gradonačelnik i bivši magistar prava, a sadašnji predsjednik Upravnog vijeća KC-a Osijek, promptno reagira. I – voilà – predstava je otkazana.
Primjer treći: performans “JA SAM SPREMNA” Jelene Tucak u Sinju. Bilo je dovoljno da mediji prenesu kako je umjetnica na zidu vojarne naslikala, pa crnom bojom zalila gardijski grb Tigrova pa da se oglase sinjski HDZ i Mostov gradonačelnik Miro Bulj. I – voilà – hrvatska policija, javljaju novinari, već “provodi kriminalistička istraživanja”.
Primjer četvrti i posljednji: nastup Svetlane Spajić u Žegaru kraj Zadra. Bilo je dovoljno da Spajić otpjeva pjesmu iz 19. vijeka koja u tekstu sadrži riječ “Krajina”. I – voilà – tamošnji Općinski sud u rekordnom roku presuđuje da pjevačica “provocira i uznemirava hrvatsku javnost, hrvatski narod i vrijeđa nacionalne osjećaje RH” pa je kažnjava zbog remećenja javnog reda i mira.
O čemu je tačno riječ u jednom performansu i u jednoj predstavi, o čemu tačno govore devetnaestostoljetni stihovi, kojim se to izjavama optuženi brane: sve je to postalo sporedno. Logično. Jer kada zavlada novo formalno, sadržaj nije važan
Eto kako funkcionira pravna država. Stvari se rješavaju brzo i elegantno, bez suvišne halabuke i medijskih potresa. Lokalne vlasti reagiraju pravovremeno, pravosuđe radi svoj posao, svoj posao radi i policija. Jučer prosvjedi i fantomke, danas službene odluke. Jučer vladavina bezakonja, danas službeni sastanak s gradonačelnikom. Jučer prijetnje i nasilje, danas institucije. To je hrvatsko kulturno ljeto dvijedajstšesto: dobrodošli u novo formalno.
Prednosti formalizacije tekovina kontrarevolucije goleme su. Nema tako potrebe da veteranske postrojbe i njihovi ideološki potomci s tribina nogometnih stadiona rasipaju resurse, pa dečki mogu čuvati snagu za neke buduće akcije. Nema ni zlonamjernih napisa u stranim medijima o revivalu hrvatskih neonacista.
A i kritički dio domaće javnosti čini se, uz rijetke iznimke, uspješno anesteziran. Samo zato je moguće da osječki kulturtreger Anto Đapić izjavi kako “umjetnička sloboda pri kreiranju programa nije bez granica”, a da ta izjava prođe skoro bez odjeka.
Ili da, recimo, uprava KC-a Osijek u službenom priopćenju o otkazivanju predstave “Ljudi odozgo” ustvrdi kako razumije “osjetljivost ove teme i reakcije dijela javnosti, osobito hrvatskih branitelja”, pri čemu se tema predstave po tekstu španjolskog dramatičara Cesca Gaya sastoji u komičnom razgovoru dva ljubavna para o seksu i vezama, pa nije ni približno jasno zašto je takva tema “osjetljiva”, a ni zašto je “osobito osjetljiva” u očima hrvatskih branitelja.
Ili da, recimo, gradonačelnik Sinja Miro Bulj ustvrdi kako su “sloboda umjetničkog izražavanja i pravo na propitivanje društvenih tema neupitni”, e da bi odmah zatim povukao jasnu granicu njihove neupitnosti, propisujući šta se kraj sinjske vojarne smije, a šta ne smije: “Na mjestu natopljenom krvlju hrvatskog čovjeka ne provocira se radi aplauza istomišljenika. Ondje se zastane. Ondje se spusti glava. Ondje se šuti i zahvaljuje!”
Kako se to tačno istovremeno šuti i zahvaljuje Bulj nam, nažalost, nije pojasnio, ali čini se da je upravo to centralna poruka ovoljetne cenzure kulture proceduralnim sredstvima. Šuti i zahvaljuj institucijama na tome što ti se barem ulicama ne valja dirigirana pobuna desnih ekstremista.
Šuti i pristani na to da su hrvatski branitelji postali osobito osjetljivi na romcom scenarije, da sutkinja Općinskog suda kažnjava nekoga zbog stihova starih barem 150 godina i da ti Bulj i Đapić određuju dokle seže sloboda govora. Šuti dok druge ušutkuju: neka govore sudovi i policija. Što nas vodi do sljedeće goleme prednosti formalizacije tekovina kulturne kontrarevolucije: pred zakonom su, kao što je u uređenoj državi red, svi jednaki.
Možeš ti tako biti dežurni regionalni klaun formata Sergeja Trifunovića, glumca koji pritom ipak u vlastitoj državi hrabro diže glas protiv Aleksandra Vučića, a možeš biti i Jelena Karleuša, prodana estradna ikona Vučićevih ćacija. Možeš biti mlada performerica kao što je to Jelena Tucak, koja široj javnosti uopće nije poznata, a možeš biti i umjetnica svjetskog glasa poput Svetlane Spajić, dobitnica brojnih međunarodnih nagrada, suradnica Marine Abramović i Roberta Wilsona…
Možeš, kao Sergej Trifunović, naprosto odšutjeti cijelu tragikomičnu aferu ili možeš, poput Karleuše, poručiti da nisi neprijatelj hrvatskog naroda. Možeš, kao Svetlana Spajić, izjaviti da si nevina, pa onda pod prijetnjom drakonske kazne promijeniti prvobitni iskaz i reći da se osjećaš krivom.
Ili možeš, poput Jelene Tucak, na društvenim mrežama objaviti tekst u kojem iscrpno izlažeš koncept svog antiratnog performansa. Pa možeš u tom tekstu upozoriti da uopće nisi prekopirala izvorni grb Tigrova jer smatraš da je “nepravedno doslovno kopirati simbol uz koji su mnogi ljudi ginuli”. Pa možeš dodati da naslov performansa upućuje na tvoj “osobni oblik domoljublja” i da voliš onaj dom u kojem je “rat ilegalan” jer rat smatraš “jednim od najvećih zala”.
Pa može, na kraju krajeva, u tom tvom performansu nastupiti i Šimun Anušić, ratni veteran, čovjek koji je u uniformi Tigrova devedesetih prolazio ratišta. Ništa ne pomaže: svi su jednaki pred zakonom jačega.
To što su otkazivanja i zabrane izmještene u zonu glatkog proceduralnog funkcioniranja države najveća je pobjeda prošlogodišnje kulturne kontrarevolucije, kao i to što vijesti o njima sada odjeknu poput medijske petarde, pa se brzo zaborave.
O čemu je tačno riječ u jednom performansu i u jednoj predstavi, o čemu tačno govore devetnaestostoljetni stihovi, kojim se to izjavama optuženi brane: sve je to postalo sporedno. Logično. Jer kada zavlada novo formalno, sadržaj nije važan. Bitna je samo forma. A zna se i koja forma: ratna uniforma.
portalnovostihttps://www.portalnovosti.com/novo-formalno/
