Znao sam ja kome stajem na žulj prijedlogom zabrane komunističkih simbola – grmio je ekstremni desničar Josip Dabro sa svog Facebook profila. A kome to Dabro staje na žulj? “Moćnim lutkarima iz sjene, nasljednicima i đacima onih koji su uveli komunističku strahovladu na kostima stotina tisuća Hrvata koje danas iskapamo iz masovnih grobnica.”
A šta se dogodi kada im Dabro stane na žulj? “Kad tim strukturama stanete na žulj, obiteljsko je stablo predmet novinskih naslovnica, dila se rodnim listovima, a krvna zrnca broje se s TV ekrana.” A čemu sve to? “Udbaške metode trebale bi me valjda uvjeriti da odustanem. Da se povučem bez zabrane komunističkih simbola jer se igram s opasnim stvarima.”
Tako je istaknuti DP-ovac raskrinkao stvarne motive harange koju je poveo Jutarnji list, razvukavši preko naslovnice i pune četiri stranice ekskluzivno otkriće o njegovom porijeklu. Priču su onda preuzeli portali, novine i TV-emisije koje spadaju u ono što od milja zovemo medijskim mainstreamom, a priča se u osnovi svodi na to da je Dabrina majka Srpkinja. I da ga je usto rodila u Beogradu.
Raspjevani obožavatelj Ante Pavelića, saborski zastupnik iz redova stranke čija se kompletna politička platforma iscrpljuje u mržnji prema Srbima, dojučerašnji ministar vlade koja je u aktualnom sastavu poustašila Hrvatsku, a sam dijelom Srbin! Još rođen u Beogradu! Po tko zna koji put, hrvatska se politička stvarnost pretvorila u loš vic: “Beži bre Dabro, idu kobre!” ili tako nekako počinje, možda ste ga čuli.
Samo što Dabro ne bježi pred medijskim zmijama: “Ako išta znaju o meni, a očito je da su me dobro proučavali preko svojih agenata, trebali bi znati da ne dam na obitelj i da se ne povlačim lako”, poručuje s Facebooka. Prava borba, dakle, tek kreće. Toliko je jasno. Manje je jasno, doduše, tko se tu protiv koga bori.
Uglađeni i civilizirani mainstream protiv čovjeka koji nas uglađeno i civilizirano upozorava na “brojanje krvnih zrnaca”? Navodno liberalne novine protiv zastupnika koji se, manirom pravog liberala, zgraža nad rodnim listovima prolistalim na obiteljskim stablima? Političar čija karijera počiva na mržnji prema Srbima protiv medija kojima je srpsko porijeklo, čini se, najteža moguća diskvalifikacija?
Dabro protiv Dabre? Jutarnji protiv Jutarnjeg? Kramer protiv Kramera? Ono što je na prvi pogled djelovalo kao loš vic, a na drugi kao žestoki okršaj, na kraju se – strogo žanrovski gledano – pretvara u tragikomediju zabune. U kojoj su nepovratno pomiješane uloge. I zato prava priča tek tu počinje. Ili završava, ovisi kako gledamo.
Jer skoro istu smo priču vidjeli jedva koji dan ranije. Nakon što je u javnost procurila snimka Dabre kako uz harmoniku pjeva o “vođi svih Hrvata” u madridskoj “grobnici od zlata”, pobjesnio je predsjednik HSLS-a i drugi HDZ-ov koalicijski partner Dario Hrebak: “Ovo je crvena linija za nas liberale!” I još: “Samo glupi desničari poput Dabre mogu ugroziti nešto tako sveto kao što je Domovinski rat!” I još: “Crta je prijeđena!” I još: “Ne možemo sjediti za istim stolom s nekim tko na mala vrata pokušava uvesti ustaštvo u Vladu RH-a!”
I još svašta nešto, sve u istom tonu i sve na istom fonu, plus nekakav ultimatum premijeru Andreju Plenkoviću koji je brzo zaboravljen, e da bi Dabro u dirljivom napadu grandomanije sazvao press-konferenciju i poručio da će otići iz Sabora, ali samo pod uvjetom da se za 30 dana donese zakon o zabrani komunističkih simbola. I tko je Dabri prvi pritrčao u pomoć kada je – kako ono ide – “stao na žulj strukturama”? Tko ga je prvi podržao kada je zaprijetio “moćnim lutkarima iz sjene”? Tko mu je čuvao leđa i sačuvao obraz kada se drznuo “igrati opasnim stvarima”?
Naravno: “Mi nemamo s time problema”, lakonski je odgovorio HSLS-ov saborski zastupnik Darko Klasić kada su ga novinari priupitali podržava li Dabrinu ideju zabrane petokrake i pozdrava “Smrt fašizmu – sloboda narodu!”. Šta ti je jugokomunistička neman: pred njom se brzo zaborave crvene linije, crte koje su prijeđene i ugrožena svetinja Domovinskog rata, a do jučer zakleti koalicijski neprijatelji opet padaju jedan drugom u zagrljaj.
Istu priču gledamo – ukratko – već godinama, iznova i iznova. U toj se priči naposljetku i sam Domovinski rat, ta navodna narodna svetinja, sveo na ideološku prikolicu za švercanje ZDS-a, pa ga današnji klinci zamišljaju kao neprekidnu četverogodišnju ofenzivu HOS-ovaca pod vodstvom Marka Perkovića
Doduše, pravni stručnjaci i medijski komentatori brzo su ponovili ono što je odavno poznato – da se crvenu zvijezdu ne može zabraniti jer je to protuustavno, jer je tako odlučio Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu, jer bi na to odmah reagirala Venecijanska komisija i jer Heineken – ali ovdje se ionako nikada nije radilo o zabrani.
Zašto bi, uostalom, ekstremna desnica ozbiljno poželjela zabranu ideoloških simbola: ne mrijeste se po fasadama, stadionima i hipodromima crvene zvijezde petokrake, nego ušata “U” i ZDS-ovi. Ako je o nečem doista bila riječ, bila je o posljednjem, konzekventnom koraku u dugoj povijesti izjednačavanja svih totalitarizama i eliminacije svih srbizama iz koje se rađa današnja, sve poustašenija Hrvatska.
Jer istu priču, ne zaboravimo, gledamo još od prošlog ljeta, otkako je HDZ pod Plenkovićevim vodstvom raširenih ruku dočekao Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom hipodromu, e da bi se nakon Thompsonovog koncerta spustila gusta magla nad cijelu državu, a u magli su nestali ljevičarski festivali, folklorne priredbe srpske manjine, izložbe, književne večeri i onih par idiota koji su ispisivali prijeteće poruke kraj ulaza Miljenka Jergovića i Jurice Pavičića. A kako nam se HDZ orijentira u uvjetima smanjene vidljivosti?
Većinom predvidljivo: “Kao što na ekstremnoj ljevici žele imati monopol nad onim što je progresivno i suvremeno, tako na drugom polu imamo one koji misle da bi trebalo propisivati tko će što misliti, pisati ili govoriti”, progovara Partija kroz usta ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek: “Te dvije pozicije puno su manje udaljene jedna od druge nego što se žele prikazati.” Sam Vođa Partije pripisuje teze o ustašizaciji Hrvatske “histeričnoj ljevici”. Napokon, HDZ-ov saborski zastupnik i potpredsjednik zagrebačke Gradske skupštine Mislav Herman izvodi ovih dana stvar do logičnog kraja: “Za mene je 1945. jugoslavenski antifašizam poništio sve dobro što je dotad napravio i za mene nema nikakve razlike između njega i NDH.”
Istu smo priču gledali i prošlog decembra, kada su se nakon velikih antifašističkih marševa desničarima priviđale jugoslavenske zastave i četničke mrtvačke glave. Istu priču gledamo još od 2017., kada je Plenković na postavljanje ploče s natpisom “Za dom spremni” u Jasenovcu reagirao osnivanjem Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, odlučno najavivši da će novoosnovana naplavina stručnjaka zauvijek “zatvoriti ono što se zove suočavanje s prošlošću”.
Istu priču gledamo otkako je tadašnja predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović bulaznila o odrastanju “iza željezne zavjese”. Istu priču gledamo otkako se njen nasljednik Zoran Milanović još 2016. godine s nominalno socijaldemokratskih pozicija prepustio čarima čeprkanja po obiteljskim stablima, otkrivši u svom “dedu ustašu”, a u Plenkovićevom “majku lekarku”. O Tomislavu Karamarku i njegovom periodu suvišno je govoriti.
Istu priču gledamo – ukratko – već godinama, iznova i iznova. U toj se priči naposljetku i sam Domovinski rat, ta navodna narodna svetinja, sveo na ideološku prikolicu za švercanje ZDS-a, pa ga današnji klinci zamišljaju kao neprekidnu četverogodišnju ofenzivu HOS-ovaca pod vodstvom Marka Perkovića, s thompsonom u jednoj i mikrofonom u drugoj ruci. Priča kaže da su neki među školarcima čuli i za izvjesnog Franju Tuđmana, ali ta nam informacija do izlaska ovog broja nije potvrđena.
A ima li priča pouku? Ako ima, onda je ovih dana na vlastitoj koži doznaje Josip Dabro. Nesretni ekstremni desničar sebi utvara da “staje na žulj” kojekakvim strukturama, da drsko provocira “moćne lutkare iz sjene” i da se “igra opasnim stvarima”, a kad tamo kompletan mainstream odavno postao mainextreme. Čovjek se obračunava sa Srbima, a navodno liberalne novine ga razvlače po naslovnici zato što je porijeklom Srbin. Čovjek zapjeva u čast poglavnika, a lokalni HDZ-ovac odmah zaključi da su ustaše i antifašisti isti.
I tako redom, od propalih liberala do samozvanih socijaldemokrata, od vladajuće partije do koalicijskih partnera, od novinskih redakcija do televizijskih studija: ista relativizacija. Od Karamarka do Andreja, od Banskih dvora do Pantovčaka, s tek ponekom iznimkom, čitava se društvena i politička krema složila oko jednoga: između dva totalitarizma nema razlika. Ako ne može ZDS, onda ne može ni petokraka.
A Srbima je, jasno, mjesto na marginama društva, ali i u središtu političkih rasprava. I uvijek je pametno, zlu ne trebalo, sačuvati u rukavu nekog “dedu ustašu”. Nesretni Josip Dabro tako na kraju ispada manje provokator, a više završni modni detalj ukupnog društvenog ustašlooka: manje ekstremni desničar, više ekstrem de la crème. To je, dakle, pouka koju je Dabro naučio: malo šta je danas tako teško kao što je biti ekstremni desničar u Hrvatskoj.
