Pitanje je jednostavno, ne može biti jednostavnije. Kako smo točno došli do toga da sindikati koji organiziraju prosvjede na vlastitim prosvjedima prijave policiji čovjeka zbog sindikalističke zastave? Prošle nedjelje, 22. marta, naime, na prosvjedu šest sindikata javnih službi u Zagrebu, član Mreže anarhosindikalista dobio je prekršajnu prijavu. Razlog: crveno-crna, anarhosindikalistička zastava.
Slavni rojinegro vije se, eto, već skoro cijelo stoljeće, pod njim su antifašističke brigade jurišale na Francove falange, širom svijeta vodio je radničke pobune, ali prošlog je vikenda zalutao na Europski trg u Zagrebu, na jedno sindikalno okupljanje. MASA je zatim objavila da su njihovog člana policiji drukali sami organizatori, a oni to – barem do trenutka nastanka ovog teksta – nisu porekli. Pa se nameće pitanje: jednostavno, ne može biti jednostavnije.
Odgovor će, doduše, biti nešto dulji. Do toga da sindikati koji organiziraju prosvjede prijave čovjeka zbog sindikalističke zastave došli smo – za početak – tako što sindikati organiziraju prosvjede. Jer posao sindikata bio bi valjda da organiziraju štrajkove: prosvjedima se bave inicijative i udruge. I to, usput rečeno, znatno uspješnije. Na noćne i antifašističke marševe od Osijeka do Pule, na zagrebačke Trnjanske kresove, na parade ponosa i slične demonstracije već godinama dolaze deseci hiljada ljudi: naši su sindikati, s druge strane, uspjeli okupiti njih jedva nekoliko stotina.
Evo nam dakle odgovora: kada se sindikati ne usude pokrenuti štrajkove, a ne umiju organizirati demonstracije, onda među samo nekoliko stotina prosvjednika lakše uoče onog jednog s crveno-crnom zastavom. Pa ga, logično, prijave policiji.
Okej, u pravu ste: možda sam pitanje trebao postaviti drugačije. Zašto je, dakle, logično da sindikati prijave policiji čovjeka sa sindikalističkom zastavom? Umjesto odgovora, jednostavno protupitanje: a zašto ne? Nisu li na osmomartovskim noćnim marševima, nema tome ni tri tjedna, organizatorice na zahtjev policije morale obavijestiti okupljene da su brojni simboli, do jučer dozvoljeni, najednom postali nepoželjni? I nije li sama policija zatim zahtijevala da prosvjednici uklone srp i čekić, međunarodno priznati simbol radničkog pokreta?
Do sindikata koji policiji drukaju sindikaliste, drugim riječima, došli smo preko policijskog uklanjanja srpa i čekića: ali kako smo došli do njegove zabrane? Brzo i lako, hvala što pitate: direktno preko ideje o zabrani pozdrava “Smrt fašizmu – sloboda narodu!” koju je, nema tome ni šest tjedana, lansirao član vladajuće koalicije Josip Dabro, nakon što je u javnost iscurila snimka njegovog muzičkog hommagea najpoznatijem Hitlerovom potrčku s ovih prostora.
I tako smo – da skratimo – do zabrane anarho-sindikalističke zastave došli preko zabrane srpa i čekića, do uklanjanja srpa i čekića preko poziva na zabranu SF-SN, a do ideje zabrane SF-SN preko uklanjanja crvene petokrake: sve to kroz samo četiri mjeseca
Vladajuća nam se koalicija nakratko zaljuljala, kolege iz HSLS-a podržali su prijedlog zabrane, premijer Plenković ipak nije stao iza nje: ali kako smo uopće došli do ideje da se antifašistički pozdrav zabranjuje? Još brže i još lakše, hvala na novom pitanju. Išli smo, naime, tragom prošlogodišnjih marševa inicijative Ujedinjeni protiv fašizma: kroz četiri hrvatska grada, nema tome ni četiri mjeseca, marširali su deseci hiljada prosvjednica i prosvjednika protiv fašizacije društva, a HDZ i sve što je u Hrvatskoj desno od njega u tome su vidjeli pokušaj obnove Jugoslavije.
Pa se danima histeriziralo oko dva-tri transparenta, pa je Plenkovića posebno zasmetao onaj ćirilični, pa se govorilo da na prosvjedima fali hrvatskih zastava. Pa je Andro Krstulović Opara napao “gamad jugoslavensku”, “antife” i “ostale škovace” jer porukom “Balkanska federacija bez država i nacija” krše ustavnu zabranu nove Jugoslavije. Pa nam je Stipo Mlinarić Ćipe, Dabrin stranački kolega, dojavio da je u Zagrebu uočio četničku zastavu. Pa je u Rijeci viđena jedna jugoslavenska, a njen je vlasnik zaradio prekršajnu prijavu…
Eh, da: samo što se onda ispostavilo da baš ničega što je hrvatska desnica na marševima vidjela u stvarnosti zapravo nije bilo. Na prosvjedima kojima se “obnavljala Jugoslavija” sama Jugoslavija, ispalo je, nije spomenuta nijednom. Ona Oparina ustavna odredba, nadalje, zabranjuje – duboko udahnite – “pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”, slobodno izdahnite.
Treba mnogo mašte, priznat ćete dok izdišete, da se jedan na brzinu napisan transparent proglasi “pokretanjem postupka udruživanja”, a još više mašte treba da se anarhistička parola s tog transparenta – podsjetimo, “Balkanska federacija bez država i nacija” – proglasi pozivom na obnavljanje “državnog zajedništva”. Transparenti na ćirilici, iznenada smo i to otkrili, kod nas nisu nezakoniti još od maja ’45., a službenih je hrvatskih zastava, vidjelo se lijepo na snimkama, bilo poprilično.
U žestokoj konkurenciji nacionalističkih besmislica zaslužena pobjeda ipak je pripala Ćipi: ona njegova četnička zastava, doznali smo nakon prve sekunde guglanja, zapravo je globalni simbol gen Z demonstranata, preuzet iz superpopularnog animea s Netflixa. Na kraju je, tako, problematična ostala samo plavo-bijelo-crvena trobojnica iz Rijeke. Ali se i za nju, na nevolju, ispostavilo da nije baš toliko jugoslavenska koliko se desničarima na prvi pogled činila: riječ je, naime, o povijesnoj zastavi saveza antifašističkih boraca.
Ukloniti zastavu pod kojom je grad oslobođen od fašista na antifašističkom prosvjedu u tom istom gradu bilo je previše čak i za hrvatsku policiju: zato su se dosjetili, pa su čovjeku sa zastavom servirali ekskluzivnu prekršajnu prijavu. Prvi put u Hrvatskoj, nema tome ni četiri mjeseca, prijava je naime podnesena isključivo zbog isticanja zvijezde petokrake, međunarodno priznatog simbola socijalističkog pokreta. I tako smo – da skratimo – do zabrane anarho-sindikalističke zastave došli preko zabrane srpa i čekića, do uklanjanja srpa i čekića preko poziva na zabranu SF-SN, a do ideje zabrane SF-SN preko uklanjanja crvene petokrake: sve to kroz samo četiri mjeseca.
Nekako smo, doduše, stigli i do ta četiri mjeseca. Na prošlogodišnjem Noćnom maršu u Rijeci, tadašnji prorektor riječkog sveučilišta Gordan Jelenić priveden je zbog nošenja palestinske zastave, u skladu s člankom zakona koji zabranjuje isticanje zastava stranih država. Nesretnoj policiji netko je zatim objasnio da Hrvatska Palestinu, doduše, nije priznala pa da palestinska zastava, prema tome, kod nas naprosto nije zastava strane države.
A prije hajke na palestinsku zastavu, pretprošle je godine na pulskom Prajdu pala prijava zbog one jugoslavenske, zbog iste je zastave dvije godine ranije kažnjen čovjek iz Jakšića kraj Požege, na proslavama 25. maja u Kumrovcu prijave su već neko vrijeme uobičajene… Nekako smo, dakle, došli do posljednja četiri mjeseca, ali tek kroz posljednja četiri mjeseca – počevši od antifašističkih marševa – represija raste geometrijskom progresijom. Sve do, evo, službenog vrhunca procesa: napokon smo, na jednom sindikalnom prosvjedu, došli do toga da organizatori prosvjeda spremno drukaju vlastite suborce.
I svakome je, naravno, pritom jasno da histerija oko ljevičarskih simbola služi samo tome da Plenkovićev HDZ – nakon što je u središte javnosti pripustio ustaše – demonstrira kako ustaše možda nisu ono najgore. Ali to što su motivi represije jasni, ne znači da ne vrijedi popisati, korak po korak, kako represija nastaje. Evo dakle rekapitulacije i evo konačnog odgovora na uvodno pitanje. Do zabrane lijevih zastava i simbola došli smo zahvaljujući vladajućoj desnici kojoj se Jugoslavija priviđa čak i tamo gdje je nitko ne spominje.
Zahvaljujući premijeru države koji ćirilicu čita u skladu sa zakonima Endehazije. Zahvaljujući članu vladajuće koalicije koji izazove skandal pjevanjem fašističkih pjesama pa onda zahtijeva zabranu antifašističkog pozdrava. Zahvaljujući drugom članu vladajuće koalicije koji ne umije pročitati ustavne odredbe. Zahvaljujući trećem, koji ispod zastave iz crtanog filma vidi četničke odrede. Zahvaljujući policiji koja ne poznaje zakone, iako po njima piše prijave. Zahvaljujući sindikatima koji progone sindikaliste.
I kada vidite tko vam sve radi o glavi – ili barem o zastavi – onda vam, bojim se, preostaje samo da nabavite jedan rojinegro, poveći srp i čekić ili, barem, crvenu petokraku, pa da krenete na prvi sljedeći prosvjed. Ako ni zbog čega drugog, onda iz zajebancije: čisto da testiramo mogu li nove desničarske reakcije biti još blesavije. Kome će se ukazati Jugoslavija? Tko će na Netflixu ugledati četnike? Tko ne zna čitati Ustav, a tko samo ne poznaje zakone? Nije to više stvar provokacije: prije edukacije. Netko ovdje, čini se, mora obrazovati premijera i policiju, sindikate i članove vladajuće koalicije. I zato priskočite. Pomozite. Razvijte te zabranjene barjake: vidite da ljudi naprosto vape za dopunskom zastavom.
