Stojim tako prošlog ljeta ispred Ville Dalmacije i čekam da nas puste na predstavu “Lisica” Ivice Buljana – šta ti je novinar kulturne rubrike, čak i na odmoru gleda predstave – kad dolaze splitski dida i njegova unuka, tipična splitska genzijevka. Dida je sretan što su u izlasku, priča bez prestanka, nižu se dogodovštine s Brača i Matejuške, malo pedesete, pa malo šezdesete, a zoomerica se smije, čeka da ovaj konačno stane i onda mu u zajebanciji samo dobaci: dida, fleksaš.
Dida, normalno, niti zna da fleksa, niti zna šta znači fleksanje. Ako ni vi slučajno ne znate, napustite nakratko ovaj tekst, proguglajte, mi ostali strpljivo vas čekamo. Eto: vidite kako ste brzo saznali? E pa jednako brzo možete izguglati i šta je to gen z stare. Ili šta znači, odnosno ne znači, skibidi. Ili rizz, slay, mew, six-seven, looksmaxxing, chinamaxxing i svi ostali maxxinzi. A sad, spektakl: tek kad sve to saznate, prava avantura počinje.
Jer medijsko zanimanje za generaciju Z, ekipu rođenu između 1997. i 2010, poprima znake kolektivne opsesije. Tko su ta čudna djeca? Zašto se tako ponašaju? Kakve su im radne navike, imaju li ih uopće? Vide li išta mimo ekrana smartfona? Zašto nisu normalni, zašto nisu alkosi kao mi? Pitanja se nižu, a odgovori ne zaostaju.
Prvo smo mislili da ih definira to što su digital native generacija, kojoj ekrani više nisu prozor u svijet, nego im je svijet mrlja iza ekrana. Ali onda su istraživanja pokazala da su naši prvi digitalni domoroci, od malih nogu upleteni u društvene mreže, ustvari medijski najmanje pismeni. Pa smo bili sigurni da su to neki bizarni asketi, potpuno aseksualni. Ali onda su se pojavile serije poput “Euforije”, zoomerica Haliey Welch a.k.a. Hawk Tuah Girl postala je internet personality i krenula su upozorenja o pošasti chokinga među mladima, pod utjecajem pornografije.
Dobro, ajde, ljudi se seksaju, ali droge i alkohol ih nimalo ne zanimaju: u to smo bili uvjereni. Sve dok prve ankete nisu pokazale da im ništa psihoaktivno nije baš toliko strano. I tako dalje: tek što su dobili prve poslove ispalo je da se ne snalaze, da pod pritiskom brzo daju otkaze i da nemaju strpljenja za glupa pitanja mušterija.
Onda smo se zamislili, sjetili se svatko svoga mobbinga i svatko svoje prve tragikomične plaće, onog ugovora na određeno i isplata u kovertama, pa sad više nismo sigurni ne snalaze li se to zoomeri ili se nismo snalazili mi. A tek politika: prva generacija koja ozbiljno shvaća klimatske promjene i noću zbog njih ne spava – ne izmišljam, stvar se zove climate anxiety – ali istovremeno odlazi ekstremno udesno? Ustvari, ti novi mladi desničari, to bi bili muškići: djevojke su ipak progresivnije.
Samo, tko onda prati sve one tradwife kanale na TikToku i upija savjete konzervativnih wellness influenserica? Nižu se, kažem, pitanja. Jesu li zoomeri izglasali Zohrana Mamdanija ili slušaju Jordana Petersona? Jesu li apatično apolitični ili ruše vlast u Nepalu? Je li to queer ekipa koju seksizam prosječnog hrvatskog boomera više ni ne nervira, nego samo nasmijava, ili su to ustašići maleni s tribina nogometnih stadiona? Nižu se pitanja, a na svako dobijemo barem dva odgovora. Oba krajnje pouzdana i kontradiktorna.
Za nama sada, čini se, stupaju i liberali – o, ćao drugari, dobrodošli na gubitničku stranu – pa se možemo svi skupa iščuđavati nad današnjim klincima. Jer to samo skrola. To uopće ne shvaća da su problemi sistemski. To je sve medijski nepismeno
I dok mi uzaludno pokušavamo razriješiti enigmu zvanu Gen Z, mediji su otišli korak dalje: sada već postaju opsjednuti samom opsesijom. Globalni gremij upućenih komentatora okupio se tako da nam razjasni zašto nas baš zoomeri interesiraju kao nijedna generacija prije njih. Oho, stvari napokon, čini se, postaju zanimljive: shvatili smo da, govoreći o generaciji Z, ustvari govorimo o sebi. Neki su komentari pritom logični, drugi polovični, ali vrijedi ih na brzinu proskrolati.
Izvjesni Jenk Oz, vlasnik medijske agencije koja targetira isključivo zoomere, u Guardianu tumači da je rješenje krajnje jednostavno: zoomeri su, naprosto, medijski prisutniji nego itko ranije, čitava je generacija chronically online, pa u stvarnom vremenu serviraju informacije za sociologe, psihologe, novinare lifestyle portala i istraživače tržišta. Lingvist i TikTok influenser Stefan Aleksic, o čijoj smo knjizi “Algospeak” na ovim stranicama već pisali, dodaje da današnja inflacija generacija – svih tih milenijalaca, alfi i okejbumera – nije ništa drugo nego proizvod algoritama.
“Generacije su se pojavile kao samo još jedan način da nas algoritmi kategoriziraju”, kaže on. Dobro, zvuči obećavajuće: generacijski sukobi, kriptični vokabulari i kodirani memeovi kao šifre kroz koje nas internetsko tržište prepoznaje i razvrstava. Six-seven i skibidi kao oznaka tržišne niše: zoomeri, dakle, prvenstveno kao kohorta konzumenata, ali i kao proizvod za medijsku konzumaciju.
A dok svi ti odgovori otkrivaju ponešto, nijedan nije otkrio ono što pojašnjava nedavni tekst američkog koautorskog terceta u sastavu Daniel Martinez Hosang, Elizabeth Torres-Griefer i Minali Aggarwal. Pod naslovom “Zašto ljevica pogrešno shvaća generaciju Z i šta desnica jasno vidi” objavljen je na portalu Jacobin, ali je dostupan, nažalost, samo uz pretplatu. Tko pretplatu nema, evo sažetka: generacija Z jeste ideološki fragmentirana i konfuzna, njene su pripadnice i pripadnici često kontradiktorni. Ali to nema nikakve veze s time što su nedovoljno obrazovani, lišeni radnih navika ili nezainteresirani za svijet izvan okvira najbližeg ekrana.
Naprotiv: oni se, na razvalinama političkih institucija, među ruševinama međunarodnog poretka, tamo gdje su dostupno stanovanje i zdravstvena skrb postali priče iz roditeljske mladosti, ponašaju sasvim racionalno. “Kada nijedna stranka nije u stanju osigurati priuštivo stanovanje ili zdravstvenu skrb i kada se institucionalna politika odvoji od materijalne stvarnosti”, kažu naši autori, “zahtjev za ideološkom dosljednošću – kao i standardi onoga što uopće znači biti ideološki dosljedan – počinju se doimati proizvoljnima.”
A to je nešto što je desnica dobro shvatila: ona više uopće ne pokušava pridobiti zoomere na svoju stranu ideološke barikade niti ih pretvoriti u uvjerene male konzervativce raspoređene po utvrđenim političkim kotama, nego im nudi brzopotezne supstitucije. Ako je autorski trio jakobinaca na tragu nečega, onda bi tačno odatle dolazio, recimo, čitav ovaj superuspješni trend self-helpa, self-carea, brige o svom mentalnom zdravlju i o svom tijelu: odatle bi dolazili Jordan Peterson, proroci manosfere i wellness influenserice s TikToka.
Ako farmakološku industriju, umjesto brige za ljude, pogoni profit – poručuju svi oni – evo ti pet odličnih vježbi za leđa i dva recepta za zdravu večeru. Ako te muči klimatska anksioznost, imamo tri trika, napokon ćeš zaspati. Zatim slobodno nastavi pričati o kapitalističkom tržištu i fosilnoj industriji.
Ili da probamo objasniti ovako. Među svim međusobno proturječnim stereotipovima o generaciji Z, barem jedan, čini se, jasno korespondira s njihovim životnim stilom. U pitanju je muzika: Gen Z je postžanrovska generacija. Nama starijima muzički izbori bili su temelj adolescentskog identiteta – e da, u ime svih alternativaca iz devedesetih: jebite se, šminkeri – dok se po Spotify listama današnjih klinaca veselo miksaju grunge i trap, rock i K-pop, metal i Aleksandra Prijović.
E pa tako nekako, izgleda, stvari stoje i kada dođemo do ideoloških stavova. Desnica je ovo shvatila, prihvatila i sada to iskorištava. Ljevica? Višak tumačenja sistemskih pravila, delikatne razrade ideološke konzistencije i ono što u praksi, htjeli mi to ili ne, većini djeluje kao nadmeno moraliziranje. A rezultat? Poraz na svim frontama i kratki interval uspona prije 15-ak godina, nakon velike recesije, prije nego što nas je kapitalizam opet lupio po glavi.
Za nama sada, čini se, stupaju i liberali – o, ćao drugari, dobrodošli na gubitničku stranu – pa se možemo svi skupa iščuđavati nad današnjim klincima. Jer to samo skrola. To uopće ne shvaća da su problemi sistemski. To je sve medijski nepismeno. Ali dajte nam vremena, već ćemo im objasniti.
Rastumačit ćemo im razlike između ljevice i desnice, između javno financiranog zdravstvenog sustava i self-help influensera, između sistemskih problema i individualnih rješenja. I, naravno, između Nirvane i Pearl Jama. Ne razumijevajući da sve ono što mi razumijemo, oni žive. Pa onda valjda ne razumiju kako to ne razumijemo. Fino ćemo se zato iznenaditi kada nas strpljivo saslušaju, nasmiješe se i odgovore: dida, fleksaš.
