Sudeći po HDZ-Plenkovićevim „strateškim“ pristupima u prošlih desetak godina liječenju, je li, kronične boljetice nepriuštivog stanovanja mladim obiteljima – a papir i polit-birokratska larpurlartologija svašta trpe, osobito u predizborne svrhe – pa i predloženom Zakonu o priuštivom stanovanju, koji bi Hrvatski sabor imao prihvatiti nakon Uskrsa, vlastiti će krov nad glavom do daljnjega ostati lutrijska premija. Time još nerješiv i negativan prirodni prirast CRO žitelja (cca 19.000 duša godišnje), dakle znatno veći broj umrlih od broja rođenih: lani 32.500 beba, neznatno više no 2024. godine. Bez priuštivog krova nad glavom te sigurnog posla s pristojnom plaćom za život dostojan čovjeka, nikakav luksuz, rode se neće masovno zaželjeti dimnjaka hrvatskih rodilišta.
Državni će zavod za statistiku kazati kako je prosječna plaća u Hrvatskoj u ožujku 2026. iznosila nekoliko eura manje od 1500, a podstanarske pak najamnine stanova od 40 do 60 četvornih metara od 750 do nešto više od 1000 eura bez režija, ovisno o mikrolokaciji, uređenju nekretnine, energetskom certifikatu, itsl. U velikim gradovima – Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, manjim sveučilišnim i turističkim odredištima poput Dubrovnika, itsl. cijene lete u egzosferu, čak znatno više od 2000 eura na mjesec!
Tu vrst „gazdine pohlepe“ rijetko tko može platiti, a gro podstanara su upravo mladi ljudi na početku obiteljskog života. Nerijetko i s manjim plaćama od prosječne, opterećeni visokim režijama, zaduženi kreditima, kojekakvim životnim i inim osiguranjima, izdacima za jaslice/vrtiće, a na plaća od 1500 eura nije dovoljna za dostatan bankovni zajam radi kupnje na tržištu ni stana minimalne kvadrature, ako je cijena četvornog metra novogradnje već prešla prosječnih 3000 eura.
Država pred gordijskim čvorom
Slično kao kod podstanarskih najamnina, u većim i velikim gradovima je i cijena kvadrata novog stana na tržištu čak i dvostruko/trostruko viša od prosječnih 3000 eura. Mediji spominju i valjda „zlatne“ kvadrate za koje – za svaki metar! – valja iskeširati čak i više od 10.000 eura! San snova! Vrijedan tek pustih snova 99,99 posto nekriminaliziranih domaćih ljudi, ali ne stranaca (koje nitko ne pita otkud im novac) ili nekim nemogućim, je li, čudom dobitnika milijunskog – eurojackpota!
E sad, da nema i među nama takvih lovatora koje također nitko u vlasti ne pita za porijeklo novca, neimari bi na tim poslovima mogli samo loviti zjake, pa… Ovako, između graditeljsko-iznajmiteljske pohlepe i bijednog stanja u džepovima najvećeg broja potrebitih svog krova nad glavom, jer država ne zna ili ne želi presjeći gordijski čvor stambene politike i trasirati si natalitetnu budućnost, kriza se produbljuje. Tzv. mainstream politika se debatno bavi jalovim debatnim klubovima, birokratskim pametovanjima, kojekakvim „javnim savjetovanjima“, radnim skupinama, štafetnim igrama tzv. mjerama, prepravljanjima paragrafa, itsl., a problem ostaje.
I, dapače, usložnjava se. Što vrijeme više prolazi, a razvojne se politike bave svim i svačim prije no temeljnim egzistencijalnim pitanjima žitelja u koje spada i stanovanje, problem poprima dramatične dimenzije. Izravno ruinira sve ostaje razvojne politike aktualnih vlasti, utječe na natalitet i na iseljavanje u inozemstvo pretežno mladih ljudi u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi. Čak s cijelim obiteljima. U samo desetak godina, Hrvatska je ostala bez cca pola milijuna žitelja, pa sada problematično kuburi s izrazitim, je li, nedostatkom kvalificiranog kadra u zdravstvu, školstvu, ugostiteljstvu, graditeljstvu, turizmu, trgovini, prometu, gotovo svim uslugama, itsl.
Socijalistički je sustav stanovanja kao socijalnog prava (masovna tzv. društvena stanogradnja), ne stan kao tržišna roba, pokopan 1990-ih godina krimi-privatizacijskim otkupom stotina tisuća tzv. društvenih stanova, a zamijenilo ga je divlje kvazikapitalističko tržište sve skuplje bofl-gradnje. Pravo, je li, debljeg novčanika, kriminalnog mešetarenja, pranja sumnjivog novca, nekvalificiranih graditeljskih „poduzetnika“ (sjeća li se netko stanograditeljskog pohoda HDZ-ova političara nadimka Herr Flick!?), sramotnih fušarenja na tzv. braniteljskim stanovima, itsl.
Netragom su nestali pusti milijuni tadašnjih njemačkih maraka (DEM), što su ih stanari u tzv. društvenim stanovima uplatili (neki u ratama) za otkup gotovo u bescjenje procijenjenih nekretnina u kojima su živjeli. Taj novac potom nijedna CRO vlast nije ni pokušala pronaći, što je ostalo enigmom do dana-današnjeg kao jedna od sličnih u epizodi ratnoprofiterske i tzv. kriminalne pretvorbe tzv. društvenoga/“ničijeg“ u privatno vlasništvo. To pak što je graditeljski programirano radila bivša socijalistička Hrvatska – omogućiti krov nad glavom rastućem broju radnika u svim industrijskim sredinama društvenom stanogradnjom i specifičnim pravnim institutima – poništeno je 1990-ih godina potezom „domoljubnog“ pera i ničim boljim nije zamijenjeno.
Dapače, predatorski si je CRO kvazikapitalizam dao punog oduška, je li, slobodno haračiti i na najosjetljivijem području egzistencijalnih potreba građana – dostupnosti stambenog prostora. Unajmljenoga ili u vlasništvu. Može li to napokon promijeniti Zakon o priuštivom stanovanju, koji bi se ovih dana imao izglasati u tzv. Visokom domu? Ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine te jedan od sedam vladinih potpredsjednika Branko Bačić (HDZ) je uvjeren da može, pa ovih dana agitira za njega obilazeći županijska središta. Jest da je i njemu jasno da se ta jako zakorovljena njiva stanogradnje ne raščišćava dobrim željama zapisanim u zakonsku normu, ali…
Šesto tisuća praznih stanova
„Predloženi zakon omogućuje, primjerice Šibeniku, da grad s državom izgradi stanove čija bi konačna cijena četvornog metra iznosila najviše 1800 eura“, istaknuo je Bačić na sastanku s čelnicima Krešimirova grada te jedinica lokalne samouprave i prvakom Šibensko-kninske županije. „Čim Zakon o priuštivom stanovanju bude prihvaćen u Saboru, projekt ide u primjenu u cijeloj zemlji, jer je rast cijena nekretnina na godišnjoj razini već dvoznamenkast. To onemogućuje našim građanima kupnju stana po priuštivoj cijeni ili im je teško osigurati priuštivu najamninu.
Ako se uz državnu pomoć izgradi stanove s konačnom cijenom četvornog metra najviše 1800 eura, najamnina bi u tim zgradama bila oko 20 eura ispod tržišne cijene. Zakonom pak o najmu stanova kanimo podići pravnu sigurnost i najmodavcima i najmoprimcima.“ U povodu donošenja Nacionalnog plana stambene politike, 2025. godine je država izračunala da u cijeloj zemlji postoji više od 600.000 praznih stanova koje bi se dalo u kontroliranim uvjetima iznajmiti potrebitima na dulji rok i time riješiti velik dio stambenih potreba. No, najmanje 50 posto tih stanova nije na tržištu, pa…
Država je raspisala takav natječaj, uz uvjet da je privatni stan najmanje dvije godine bio prazan, s tim da vlasniku podmiruje razliku između povlaštene i ekonomske cijene najamnine na tržištu, unaprijed isplaćuje 60 posto petogodišnje stanarine te 40 posto sljedeće godine. Prijave već pristižu, ali, objektivno, ne očekuje se neka velika navala, iako država jamči podmiriti vlasniku i troškove uređenja stana prije i nakon iseljenja njegova korisnika. Troškovi stanovanja smiju u tom slučaju biti najviše 30 posto obiteljskih prihoda.
Istodobno, 2025. godine je cijena stanova poskupjela 14,1 posto, pa je u principu upitno mogu li se sve te državne mjere za poticanje priuštivog stanovanja nositi s graditeljsko-iznajmljivačkom pohlepom na tržištu. Jer, svaku olakšicu u javnoj politici – povoljnije kreditiranje potrebitih u dobi do 45 godina života, subvencioniranje dijela otplatnih rata, unajmljivanje bar dvije godine praznih stanova, dodjeljivanje stanova stručnjacima u jako deficitarnim djelatnostima, etc. – istodobno prati rast cijena stambenog prostora. I novogradnji i podstanarskih kvadrata. Ponuda i potražnja ne idu podruku, a uopće ne idu na ruku državnoj stambenoj politici. Dapače.
„Nacionalni plan stambene politike RH do 2030. godine smo radili nešto manje od dvije godine, što je prosjek toga kako su radile druge zemlje članice EU-a, s kompletnim dubinskim analizama“, kazao je Željko Uhlir, državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine, u HTV-ovu „Studiju 4“ u povodu javne rasprave o Programu priuštivog najma stanova. „Od samostalnosti naše države nije načinjena takva analiza stanovanja, nijedna vlada se do sada nije uhvatila ukoštac s priuštivim stanovanjem. A to stanovanje je ono čiji ukupni troškovi ne tvrdiprelaze 30 posto obiteljskih prihoda: od otplate kredita i stambenih režija do održavanja i najamnine.“
Zakon o priuštivom stanovanju sadrži tri cilja i devet mjera, pa Uhlir drži kako je država odlučila riješiti ljudima problem priuštivog stanovanje srednjoročnim strateškim dokumentom budući da su učestale promjene na tržištu nekretnina, pa nije uputno izraditi dugoročnu strategiju. „U 10, 15, 20 i više godina se može dogoditi svašta nepredviđenog, pa…“, tvrdi državni tajnik, najavljujući ne samo promjenu šest zakona u tom području nego i donošenje novih. Međutim, u birokratsko-činovnički mozak nikako ne ide činjenica da se loše i sve gore stanje, ne samo na stambenom tržištu, ne mijenja papirima, zakonskim promjenama promjena, ovim ili onim uredbama, sastancima uz kavu, sok i kiselu vodu, zaključcima i kojekakvim strategijama, mjerama, itsl., nego osmišljenom praksom.
Je li bilo pametno preokretnih 1990-ih godina srušiti učinkovitu praksu socijalističke politike stanovanja kao socijalnog prava, ne tržišne robe gdje svatko svakoga na tržištu dere bez milosti, ucjenjuje skupoćom i pohlepom i dugoročno nanosi zajednici natalitetnu, radnu i svaku drugu štetu!? Institut stanarskog prava nije podrazumijevao, je li, vlasništvo nad nekretninom u klasičnom smislu, ali jest trajno pravo korištenja stana, uz minimalnu najamninu. I, osobito povoljno, to je pravo unutar obitelji bilo nasljedno. Vlasništvo i trajno stanarsko pravo nisu potirali jedno drugo.
Novi Zagreb i Split 3
Koncepcija sada priuštivog stanovanja ni izbliza ne jamči tu stambenu povoljnost, sigurnost i pristupačnost, jer se stanovi grade za tržište, radi profita vlasnika kapitala, a ne radi zadovoljavanja stambenih potreba kao socijalnog prava i jednakosti potrebitih mladih ljudi/obitelji. Bivša je država masovno gradila i dodjeljivala stanove u svom aranžmanu , na osnovi obaveznog doprinosa iz plaća svih zaposlenih u stambeni fond, a to su činile i veće radne organizacije za svoje radnike.
Mjesto na listi prioriteta za dodjelu tzv. društvenog stana određivalo je imovinsko stanje potrebitoga, radni staž, broj članova obitelji, prihod po članu, itsl., a princip je bio 20 četvornih metara sobne površine stana po članu obitelji. Sasvim pristojno. Danas, npr. četveročlana obitelj s bar prosječnim plaćama zaposlenih obaju roditelja ne može ni sanjati takav trosobni stan od cca 80 četvornih metara. Ako joj se nekim čudom, je li, nisu posrećili milijuni eura jackpota ili nasljedstvo ujaka iz Amerike!?
Socijalističkim modelom tzv. društveno usmjerene stanogradnje 1970-ih godina – kojemu tzv. Samostalna, Neovisna i Suverena nije bila u stanju naći ni približno učinkovitu zamjenu – nicale su na sve strane zgrade sa stotinama i tisućama stanova („Mamutica“ u Zagrebu s cca 5000 žitelja), ali i cijela naselja, npr. Novi Zagreb sa 120.000 stanovnika, arhitektonsko čudo Split 3 s više od 10.000 žitelja, etc.
Međutim, unatoč masovnoj stanogradnji, i u tzv. socijalističkomu mraku je potražnja za stanovima bila veća od ponude, pa su se i liste čekanja protezale na više godina. Kritike te prakse upirale su se na činjenicu da su stanove više/prije dobivali visokoobrazovani tražitelji, odnosno politički podobnici, a radnici su češće gradili svoje obiteljske kuće na periferiji većih industrijskih gradova. Niske pak stanarine otežavale su održavanje društvenih zgrada/stanova i zajedničkih prostorija, što je problem s kojim se RH tegobno nosi i dan-danas.
Bez stanova mladim obiteljima, sigurnog posla i pristojne plaće za život dostojan čovjeka, Hrvatske vrlo brzo više neće biti – iselit će se i izumrijeti. To je strateško pitanje, prioritet nad prioritetim. Ravan hrani i energetici, ne oružju i političkom potkusurivanju radi o(p)stanka na vlasti
